Ovaj tjedan Hrvatsku je posjetila poznata spisateljica Cecelia Ahern, autorica velikih bestselera P. S. volim te, prema kojem je snimljen i istoimeni film, Na kraju duge i Da me barem možeš vidjeti. U sklopu gostovanja predstavila je svoj novi roman Hvala ti na uspomenama. Ima tek 28 godina, a već iza sebe ima vrlo uspješnu karijeru. Svoju knjigu je predstavila u srijedu u Profil Megastoreu u Zagrebu, gdje je izazvala neočekivano velik interes. Za potpisivanje knjige ljudi su čekali u dugačkom redu koji se ni nakon sat vremena nije smanjivao, a kažu da Hrvati ne čitaju knjige...
Kako si počela pisati?
Pisanje mi je hobi od kad sam bila dijete. Već sam sa 7 ili 8 godina počela pisati dnevnik, pisala sam kratke priče i pjesme. Sa 14 godina sam pokušala napisati prvi roman. Moja djela nisam pokazivala nikome, osim majci. Studirala sam novinarstvo, još uvijek ne razmišljajući o spisateljskoj karijeri. Nakon završetka studija napisala sam knjigu PS volim te. Taj sam roman napisala samo za sebe, nije mi bilo na kraj pameti da će se objavljivati, jer sam tek završila školovanje i pokušavala sam otkriti što ću s ostatkom života. Tada sam samo majci dala da pročita knjigu, a ona ju je prosljedila nekome u izdavačkoj kući, i tako je sve krenulo.
Red za potpisivanje knjige
Od kuda dobivaš ideje za romane?
Ideje dobivam svugdje. Stalno sanjarim, proživljavam sve u glavi, mnogo preispitujem, analiziram i promatram stvari. Ponekad naiđem na rečenicu ili frazu u novinama koja mi da ideju. Vrlo mi je teško reći od kuda točno ideje. Za roman Hvala ti na uspomenama ideju sam dobila gledajući reklamu za doniranje krvi na televiziji. Promatrala sam kako krv teče kroz cijevčicu u nečiju žilu i pomislila, transfuzija krvi je nešto najintimnije što možete učiniti za nekoga. Dajete mu nešto što dolazi izravno iz vašeg srca i pomaže spasiti život. Nekoliko dana kasnije sam na televiziji
vidjela dokumentarac o transplantacijama srca – pratili su 10 ljudi
koji su primili tuđa srca. Oni su rekli da su osjetili neke promjene u
osobnosti i da su imali neka sjećanja ljudi čija su srca primili. To je
bio znak da moram napisati knjigu o tome. Sve mi se odjednom pojavilo
pred očima.
Kada i gdje pišeš romane?
P.S. volim te je bio drugačiji od ostalih romana, jer sam tada tek počinjala. Pisala sam ga od 10 navečer do 6 ujutro, nakon toga sam prespavala čitav dan. Sve romane pišem rukom, tako da mi je ugodnije pisati navečer. Sad u pravilu pišem do tri ujutro, ne duže. Pišem kod kuće, u kuhinji ili blagovaonici. Imam ured, ali ne radim tamo, jer mi je ono za poslove. Ljepše mi je pisati na drugom mjestu, gdje mogu u miru popiti kavu. Ponekad ne pišem po tjedan dana, a tada me ulovi i pišem po čitave dane i noći.
Imala si samo 21 godinu kad si napisala prvi roman P.S. volim te i pisala si o vrlo zreloj temi. Jesi li ikada izgubila nekog bliskog?
Nisam izgubila nikog bliskog, jednostavno me strah da ću izgubiti nekog koga volim. Kad odlazim negdje na put nadam se da im se ništa neće dogoditi... Mislim da me to ponukalo da napišem ovaj roman. Uzela sam svoje najgore strahove i probala sam ih u svom romanu pretvoriti u suprotnost. Iako nisam nikoga izgubila u stvarnosti, u mislima jesam...
Koliko si sudjelovala u izradi scenarija filma P.S. volim te i jesi li zadovoljna rezultatom?
Nisam uopće sudjelovala – od početka sam potpisala takav ugovor. Znala sam da će scenarij napraviti Richard LaGravenese, ali to mi nije smetalo, jer nisam imala nikakvog iskustva sa snimanjem filmova. Zapravo sam bila izuzetno ponosna kad sam vidjela film. Pogledala sam ga devet puta na različitim jezicima, jer sam dosta putovala po premijerama po svijetu i plakala sam svaki put kad sam ga pogledala. Smatram da je Richard ulovio srž priče. Ono što se ljudima sviđalo u knjizi je to što se smijete na jednoj stranici, a plačete na drugoj – isto je bilo i na filmu. Bila sam presretna i vrlo ponosna. A Hilary Swank je izvrsno odglumila svoju ulogu.
Kakav je osjećaj vidjeti svoju knjigu i likove iz nje na platnu?
Vrlo čudno. Čak i kad sam gledala snimanje filma. Nisam sudjelovala u stvaranju filma, ali su me pozvali na snimanja i upoznala sam čitavu filmsku ekipu. Bila sam na snimanju u Dublinu i u New Yorku, ali čak ni onda nisam imala osjećaj da upoznajem Hilary i Gerarda, već Holly i Gerryja, likove koje sam stvorila, i bilo mi je vrlo čudno. Upoznavanje Gerarda je bilo kao da upoznajem duha, jer je izgledao točno kao lik kojeg sam zamislila, a kad sam ga vidjela uživo izgledao je kao da je sišao sa stranica moje knjige. Sve me sasvim oduševilo.
Koliko sebe unosiš u likove?
Očito unosim mnogo vlastite osobnosti u likove. Proživjela sam svaki osjećaj koji imaju, ali priče nisu slične onom što sam proživjela, a oni nisu slični meni. No kad opisujem njihove osjećaje, unosim vlastita iskustva različitih osjećaja. Ponekad moji likovi naprave sasvim suprotnu stvar od onog što bih ja napravila, ili pak kažu točno ono što bih ja rekla u toj situaciji. Sve dolazi od toga što bih ja napravila ili ne bih napravila, odnosno što bih ili ne bih rekla... Sve je to vrlo osobno, ali nikada se ne radi o istinitim iskustvima, ne pišem knjige kao dnevnik.
Kako se nosiš sa slavom?
Mislim da je spisateljska slava znatno drugačija od drugih vrsta slave. Ljudi kojima se svidjela vaša knjiga dođu do vas i to vam kažu, a ne trče za vama po cesti kao za hollywoodskim zvijezdama. Ovo je drugačija vrsta slave. Predivno je kad vam netko priđe i kaže da mu se dopala knjiga i da ga je na neki način dodirnula. Kod kuće me naravno ljudi prepoznaju, no nigdje drugdje u svijetu ne znaju kako izgledam. Inače trebalo mi je nešto vremena da se priviknem na tolike poglede.
Koje su pozitivne, a koje negativne strane života nakon uspjeha?
Pozitivne su strane to što radim ono što volim. Osjećam se kao da na neki način varam . Zapravo sam najsretnija za stolom s olovkom i papirom u ruci. Što je negativno? Mislim da ne bi bilo u redu žaliti se na bilo što. Ono što je negativno je činjenica da se radi o dvije sasvim različite strane, dva različita života. Uživam u svom samotnjačkom životu, kad sama radim i stvaram. S druge strane gurnu vas pred televizijske kamere i morate pričate pred stotinama, tisućama ili milijunima ljudi... Meni to predstavlja problem. Nisam sramežljiva, ali ne volim tako biti izložena javnosti. To mi je negativni aspekt posla koji radim.
Na što si potrošila prvi veliki ček?
Na laptop. Bila sam vrlo uzbuđena, i za prvi honorar sam kupila prijenosno računalo. To je bilo sve što sam željela, jer sam do onda radila na staroj krntiji od računala, koja se stalno kvarila i gubila podatke.
Imaš li savjet za mlade pisce ?
Pronađite vlastiti stil – važno je da budete jedinstveni, a ne da oponašate ono što je trenutno popularno. Nemojte razmišljati o tome što drugi sada žele čitati, ni što je sad „in“. Bitno je ono što vas pokreće, što vam dolazi iz srca... Što više slušate sami sebe, to ćete biti drugačiji od ostalih. I morate uživati u pisanju. Morate se time baviti jer to volite, a ne zato što želite vidjeti svoju knjigu na polici u knjižari. Također ne smijete odustajati. Svatko može biti odbijen. I ja još uvijek dobivam odbijenice, ali sve je to dio ovog posla. Nemojte dopustiti da vas to pogodi, samo nastavite pisati.
Čeka te sljedeći veliki korak u životu – postat ćeš majka. Je li te strah?
Ne, zapravo sam vrlo uzbuđena. Stvarno sam to željela i sljedeću godinu uzimam pauzu od pisanja. Doista se veselim ovome. Samo se nadam da ću se moći vratiti i nastaviti s pisanjem.
Poruka za naše čitateljice...
Htjela bih vam zahvaliti na tome što čitate moje knjige. Kroz čitanje ljudi otkrivaju više o sebi, a nadam se da se mogu prepoznati u mojim knjigama i da im to na neki način pomaže, pa makar se radilo isključivo o zabavi.