Iako sam čula već puno priča o predivnom poluotoku Pelješcu, nekako su mi zvučile nevjerojatno. Što može biti toliko neodoljivo u pomalo izoliranoj sredini?
No, čim skrenete s magistrale desno na Pelješac, poluotok dug 70 km, kao da ulazite u jedan drugi svijet. Netaknuta priroda s obje strane doista je nešto sa čime vrijedi pohvaliti se. Prvo mjesto na koje ćete naići je Ston i nitko ne ostaje ravnodušan pred fascinantnim zidinama, izvorno dugim 7 km, koje spajaju Mali Ston i Ston. Izgrađene su u 16.st, najdulje su u Europi, te druge po redu na svijetu, odmah iza Kineskog zida, a na njima se nalazi čak 40 kula i 5 tvrđava. Popnete li se na njih, pred vama se otvara predivan pogled prema obližnjim otocima, a zanimljivo je da su upravo te zidine štitile Ston (nekad pod vladavinom Dubrovačke Republike) kao vrijednu lokaciju na kojoj se proizvodila sol. I danas u Stonu možete pogledati Muzej soli, a stonska solana datira još iz 2. stoljeća prije Krista.
Dok u Stonu možete zaviriti u svijet soli, Mali Ston nadalekoje poznat po najkvalitetnijim kamenicama i mušulama iz Malostonskog zaljeva te brojnim restoranima koji su pravi hit među domaćim i stranim turistima.
Nakon odmora u Stonu nastavljam avanturu do malenog mjesta Žuljana. Već godinama slušam da treba posjetiti plažu u Žuljani, koja je neopisivo lijepa. Na prvi pogled, Žuljana doista nije ništa posebno osim ako želite naići na glumicu Bojanu Gregurić te još nekolicinu poznatijih Zagrepčana. Ali, prošećete li do poznate plaže Vučine sve će vam biti jasno, prekrasna plaža uvalici, okružena šumom, i čisto, bistro modrozeleno more totalno će vas oduševiti. Ta plaža nije skockana i ušminkana kao što je to Zrče ili neke druge, no raskoš prirode i savršen sklad mora i modrog neba pružaju pravi užitak i definitivno ju čine plažom broj jedan.
Iznad Žuljane možete vidjeti i planinski vrh, sv. Iliju, čestu destinaciju planinara, no nadajmo se da ove godine neće pasti na pamet nadobudnim turistima iz Češke i Slovačke prošetati do njega u japankama, kao što to čine ovih dana po Biokovu i Velebitu.
Nastavite li svoje istraživanje, naići ćete na mjesto Dingač Borak i na jedno sjajno obiteljsko gospodarstvo koje pogledajte u galeriji. Fantastično okruženje, nevjerojatno ukusan crni rižoto i hobotnica ispod peke, uz domaće vino, bit će pravi praznik za vaše nepce. Uživanje u prefinim delicijama ne može omesti niti nepredvidiva kiša koja je ove godine postala najčešći „suvenir“ ih Hrvatske.
Gotovo sam sigurna da je Pelješac pod velikom zaštitom boga Dioniza, jer toliko vinarija u malim mjestima još nisam vidjela, i to kako sređenih. Jedna od njih je vinarija Grgić čiji je vlasnik napravio pravi business izvan granica Hrvatske, a ova kao i ostale vinarije opremljene su i za proizvodnju, no i za prodaju vina. Druga koja me oduševila je vinarija poznate pelješke obitelji Madirazza, no gotovo svaka kuća ima svoju malu vinariju, i kao što ćete vjerujem pretpostaviti, vino je uz maslinovo ulje i školjke zaštitni znak Pelješca. Navikla sam viđati vinovu lovu u vinogradima kako se penje uz posebno pripremljene štapove, no ovdje je vinova loza uz samu cestu, dakle vrlo nisko što je, vjerujem, pravi izazov za uzgoj i berbu. Rekoše mi domaći da je to dingač i da je zbog svog položaja i kvalitete to vino nadaleko poznato. Druga sorta koja je nešto slabija je Plavac, isto tako vrlo zastupljen na poluotoku.
Svratila sam i do Indijanove vinarije. Indijan je stari djed koji je do lani sjedio pred svojom kamenom kućom i s velikim veseljem i entuzijazmom pričao legende i priče o uzgoju grožđa, životu na Pelješcu i smatraju ga pravom enciklopedijom. Kraj njegove kuće nalazi se jedinstvena ogromna bačva koja je nekad bila samoposluživanje vina, ubacili biste novac i natočili prvoklasno vino.
Vaša Ema Jurić