Sanja Hajman sa svojom je obitelji dio života provela u Omanu, Qataru i Kuwaitu, zemljama u kojima je stekla mnoga nova prijateljstva, naučila mnogo o tamošnjim običajima i načinu života, te se nakon povratka u Hrvatsku rado sjeća ljudi, gradova i krajeva koje je imala priliku upoznati. Dio uspomena podijelila je s čitateljicama portala Žena.hr, prisjećajući se koje su je to životne prilike odvele u „novi svijet“:
„Mi smo kao mlada obitelj odlučili otisnuti se u svijet, trbuhom za kruhom. Suprug je radio još u Hrvatskoj za Siemens Medicinu i preko Siemensa je dobio mogućnost odlaska u Kuwait na duže vrijeme gdje je bilo ponuđeno da možemo tamo biti na tzv. “family statusu”. Tako je počeo nas put u svijet. U Kuwaitu smo proveli 6 godina, zatim 4 godine u Qataru i nakon toga narednih 6 godina u Omanu. U međuvremenu sam rodila dvije kćeri, Antoniju i Karolinu koje su tamo odrasle i pohađale školu. Prije tri godine ja sam se sa kćerima vratila u Zagreb, a suprug i dalje radi u Omanu. No, sada zbog novoga posla može češće putovati u Zagreb. Žene kojima muževi rade, brinu su o djeci. Zbog povećih udaljenosti i nedostatka javnog prevoza puno vremena se provodi u autu. To znači svako jutro djecu treba voziti u vrtić ili školu, popodne pak kući. Djecu se vozi na sve slobodne aktivnosti, na igranje, druženje i spavanje kod prijateljica. Udaljenost od škole do kuće u Muscatu je bila 10 km, odlazak kod jedne jedna prijateljice još 10 km, kod druge 15 km. U dućan se također ide autom. Neke obitelji često imaju služavku, ženu (najčešće iz Indije) koja kod njih stanuje i koja čisti kuću, kuha, brine o djeci i čuva ih. U razredu od najviše 20 djece, ima i po 15 različitih nacionalnosti. Na taj smo način stekli puno novih prijatelja iz cijelog svijeta koji su poput nas se našli “tamo negdje” u sličnim životnim prilikama i s različitim životnim pričama, te s njima dijelili i međusobno se pomagali u svim životnim srećama i nedaćama.“
Što vas se najviše dojmilo u tim zemljama, posebice u Omanu?
Makar svima neupućenima (Zapadnjacima) sve te zemlje izgledaju jednako, one se zapravo međusobno jako razlikuju u mnogo čemu. Klima, običaji, način oblačenja tradicionalne odjeće, unutarnja politička uređenja u državama, i načini poslovanja su jako različiti. Svaka država ima engleski i arapski kao službeni jezik, no opet svaka država ima neke drugačije arapske riječi i naglasak. Tako je moguće lako razlikovati po govoru i načinu odijevanja tko iz koje države dolazi. Npr. Kuwait (glavni grad, Kuwait city) je ljeti najtopliji, i preko 50°C no nema puno vlage u zraku. Ako puše vjetar, a vani 50°C imate osjećaj da je u vas netko uperio vrući fen za kosu. Jako, jako vruće. No zimi je u Kuwaitu hladno, zna u gradu biti i do 5°C, puše jak vjetar, sličan našoj buri na Jadranu. Zato stanovi i kuće trebaju imati osim hlađenja i dodatno grijanje, dok u ostalim zemljama, Qatar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman zime su puno blaže te ne treba koristiti grijanje u kućama, jer je zimi temperatura oko 18’C. U svakom slučaju, za posjetu tim krajevima je najbolje izabrati zimu, kasnu jesen ili rano proljeće. Tada su temperature najugodnije, osim u pustinji i na planinama, gdje se noću temperatura spusti i do 5°C.
Po čemu pamtite stanovnike tih zemalja, kakvi su prema strancima, je li se teško prilagoditi tamošnjim običajima, tradiciji?
Ono što je zajedničko tim zemljama u Galfu (Kuwait, Bahrain, Qatar, UAE i Oman) jeste da su to muslimanske zemlje, te da su ljudi jako tolerantni prema svima drugima, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest (izuzev Izraela), i da je život tamo jako siguran. Za svo vrijeme našeg života tamo ne možemo se sjetiti niti jednog trenutka da nas je netko krivo pogledao, bio neugodan ili agresivan. To vrijedi za sve strukture stanovništva, od onih najbogatijih do najskromnijih ljudi “beduina” koji žive u pustinji ili na planinama. Pa čak i onda kada se nismo pridržavali njihovih lokalnih običaja na javnim mjestima. U svakoj od tih država postoje i katoličke i pravoslavne crkve, Hinduistička svetišta – Tempel. Naše kćerke su u Omanu išle na vjeronauk i dobile sakrament Prve pričesti. Arapi priznaju i poštuju sve druge vjere koje vjeruju i poštuju samo jednog Boga. Arapi su jako staloženi i smireni, te ne poznaju stres i žurbu karakterističnu zapadnim kulturama današnjice. Na to se morate prilagoditi inače put do nekog cilja može biti još duži nego što ste očekivali. Na prvom mjestu su tolerancija i uljudnost, a tek nakon toga posao, obaveze ili eventualno stres.
Kakav je životni standard u Omanu, gdje su najveće razlike u odnosu na hrvatske uvjete?
Standard je visok ne samo u usporedbi s nama već i sa većinom zapadnih razvijenih zemalja. Infrastruktura je veoma razvijena, ceste, bolnice, škole i sve ostalo što život čini kvalitetnim i boljim je dostupno većini onih koji tamo žive i rade. Postoji porez samo na dobit firmi. PDV i svi drugi oblici financijskog tlačenja i kulučenja su nepoznanica tamošnjem svijetu. No po muslimanskim običajima svi muslimani preko svojih vjerskih lokalnih udruga plaćaju dobrovoljni "porez" za bolesne i siromašne za koje sami određuju koliko će platiti i to ovisi o visini njihovih prihoda. Koliko mi je poznato to može iznositi do 10% preostalog novca koji im ostane nakon što zadovolje svoje potrebe i potrebe svojih obitelji.Oman je Sultanat, sa sultanom koji upravlja Omanom već 30 godina. Nevjerovatno je ali istinito koliko dobar sultan može unaprijediti svoju zemlju više i bolje od najboljeg i najorganiziranijeg demokratskog društva barem meni poznatog u današnje vrijeme. Prema mom mišljenju, Oman je najbolji primjer tog fenomena.
Koje biste prirodne ljepote tih krajeva izdvojili, što ste sve uspjeli vidjeti, posjetiti?
Oman je jako velik teritorijalno, ima dosta burnu povjest i odigrao je važnu ulogu u povijesti tih krajeva, ali i cijeloga svijeta. Protež se uzduž Indijskog oceana na istočnoj obali Arapskog poluotoka. No mali broj stanovnika s obzirom na veličinu čini Oman jednom od najmanje nastanjenih država svijeta. Najvećim dijelom teritorij je pustinjski, kameni i šljunčani, ali ima i velikih pješčanih pustinja te dva veća planinska lanca. Najviši planinski vrh je visok preko 3000 m, a uzduž preko 1500 km obale pruža se bezbroj mogućnosti za avanturistička putovanja džipovima, istrazivanja i kampiranja za sve one koji vole avanturu. Mi smo te mogućnosti Omana iskoristili koliko smo god mogli i napravili smo više avanturističkih putovanja kroz pustinje i planine Omana, sve sa djecom. Na takva putovanja se nikada ne ide sam, ide se u grupi s nekoliko džipova, dobro opremljenih i spremnih za najteže off-road izazove. Mi smo samo na jednom putovanju koje je trajalo 7 dana i preko 3000 km probijanja kroz pješčane pustinje i kamene planine na jugu Omana uništili 6 off road automobilskih guma. No sve se sretno završilo, i za nas je to ostalo nezaboravno životno iskustvo koje bismo željeli opet ponoviti.
Kakva je hrana, što ju odlikuje, pripremate li neke od tih specijaliteta i sad u Hrvatskoj, ako biste nešto preporučili čitateljicama portala?
Hrana je "idealna" za Europljane. Tko god je probao arapsku hranu, uglavnom se oduševio. Od mesa se konzumira najviše janjetina, kozlići i riba, a vole i govedinu, perad. Od priloga je najvažnija riža. Imaju neka jela koja sliče indijskoj hrani, jer najviše koriste začine koji dolaze iz Indije. Stranci mogu kupiti alkohol i svinjetinu u posebnim dućanima, a alkohol se poslužuje i u svim hotelima. Nama kao najbolje jelo bih izdvojila Zatar bread, nešto slično našoj pici. Tijesto je kao za picu, a za nadjev se stavi puno maslinovog ulja i začin Zatar ( to je sušeni timijan sa sjemenkama sezama) i peče se u krušnoj peći. Puno se koristi i Humus, to je namaz od slanutka i sezamova ulja. Oba jela pripremam i u Zagrebu, i svi ih naši prijatelju obožavaju. Od pića koriste puno svježih sokova od voća, npr. mango, papaja, kokos.
Planirate li povratak u Oman ili neku drugu zemlju u kojoj ste živjeli?
Teško je ne poželjeti ponovno se vratiti životu u Omanu. Puno lijepih uspomena, doživljaja i mnogo pravih prijateljstava su neizmjerna vrijednost koja nas čini sretnima. No, život nas nosi dalje, a mi se potajno nadamo opet nekom takvom životnom iskustvu. U obitelji se često uhvatimo u razgovoru kako bi željeli ponovno ići u Oman ili možda negdje drugdje, daleko, u nepoznato... Od velikog početnog straha od putovanja i odlaska u nepoznato sada je cijela obitelj izrasla u iskusnu i spremnu avanturističku ekipu koja je željna otkrivanja svojih mogućnosti i nekog novoga svijeta.
(M.G.)
Foto: Sanja Hajman
