Dok sam lani slučajno nakon više od 15 godina izbivanja lutala ulicama Poreča, u samom središtu grada netom kraj Eufrazijeve bazilike, pogled mi je sletio na izlog prepun boja. Jednostavno ga nisam mogla ne primjetiti jer je odudarao od svih drugih. Sa svih strana gledale su me šarene, rasčupane ribe, hobotnice i druga morska bića. Ušla sam u galeriju i odjednom shvatila da se radi o vrlo posebnoj priči koju već godinama uspješno stvara kreativka Rina Ereš. U moru industrijski proizvedenih suvernira, Rina je odlučila napraviti nešto novo, drugačije i posve orginalno. Fish4Wish, ručno izrađeni suveniri od keramike barem na trenutak odveli su me u drugu dimenziju. Dimenziju u kojoj je sve nekako veselije i ljepše. A takva je i sama vlasnica brenda. Vesela, nasmijana Rina svakog će posjetitelja provesti kroz svoje carstvo boja i ispričati priču. Upravo zato sam i uživala u razgovoru s njom.
Kako je uopće nastala ideja Fish4wish? I zašto baš Fish?
Sama ideja nastaje u mojim 30-ima po prekidu prve velike ljubavne price. Mogla bih slobodno reći da je ideja nastala iz osobne potrebe za motivacijom, potrebe za optimizmom, hrabrošću, samopouzdanjem i umanjivanjem straha od nepoznatog u novoj etapi života. Kako je moja obitelj već desetljećima u keramičarskom poslu, djelovalo je jedino logično svoju novu priču izgraditi tamo gdje ono staro što poznajem tako dobro, susreće potpuno novo i neobično. Osobno vjerujem da na ovim križanjima nastaju najbolje priče, mudre i hrabre istovremeno.I tako nastaju keramičke ribice koje nazivam Fish4Wish - u raznim bojama, modelima, veličinama, s raznim licima. Kako su sve ribice izrađene i bojene ručno svaka od njih je ujedno i dio mene, stoga im je svima zajednička nemirna, nestašna "kosa" od papirnate špage. Ova "kosa" je imitacija moje vlastite kose s kojom nije uvijek bilo lako, ali koju sam naučila voljeti i sada na nju gledam kao komični podsjetnik da ne možemo kontrolirati baš sve u životu.
Čitava trgovina je specifična jer je jedan od imperativa boja, pa tako igrajući se potencijalom terapije bojama, značajnog i dobro proučavanog aspekta psihologije, pokušavamo uzrokovati emocionalnu reakciju po ulasku u trgovinu kako bi promijenili stanje uma, jer ćemo svi mi život naposljetku iskusiti ne objektivno, već subjektivno kroz ono što jesmo.
A zašto baš ribica?
Ljudi žele želje uz zvijezde padalice, puhanje svjećica, bacanje novčića u bunar i sl. Neprekidno žele od kada je svijeta i vijeka. Fish4Wish daje barem simboličko zadovoljenje želje u zgodnom predmetu, mjestu na koje mogu fokusirati želje. Osobina da zamislimo kako imamo ono što još ne posjedujemo temeljni je dio ljudskog stanja. Uzimamo simbol ribe, koji se kao snažna slika provlači kroz mnoge svjetske kulture, i igramo se konceptom zlatne ribice koja sretnom pronalazitelju ispunjava tri želje. Kod nas tako svatko postaje „taj sretnik“ uzimajući ribica koliko želi i želeći jednako toliko želja.Na osobnu notu, većinu života sam provela na moru ili u toplijim krajevima i ribica je jednostavno došla spontano kao najbolja ideja. Uz to, jako su graciozne i zanimljive, jer u preglasnom svijetu... one šute. Neće nikome reći vašu želju, a šutnja je ponekad zaista zlato. Također je jedna od stvari na kojoj radim, pomalo teška misija za mene, ali učim ahaha.
U moru masovne proizvodnje koliko je teško ručno raditi pravi hrvatski suvenir?
Prilično je teško natjecati se s priljevom mnoštva masovno proizvedenih suvenira, kada svaka naša ribica zahtjeva osobnu pažnju kako bi oživjela. Dani su nam intenzivno radni i nema prečica i zbog toga se cjenovno ne možemo natjecati s masovnom proizvodnjom. Ovo je posao koji moraš zaista voljeti, jer radno vrijeme zapravo ne postoji, tvoj život i tvoj rad su jedno te isto. No kada jednom shvatiš da se to što radiš cijeni, da ljudi zaista, zaista vole ručno izrađeni predmet u koji je uloženo toliko truda, ljubavi i vremena nekako postane manje teško, jer to nije više samo "stvar", to je komadić sjećanja, duše, nečijeg života, iskustvo, upoznavanje, interakcija...
Fish4Wish suvenir nije samo običan predmet već personalizirani objekt s dušom. U doba digitalne revolucije, instantne komunikacije i konstantne online povezanosti, ironija je da se nikada nismo osjećali tako sami i toliko odsječeni od drugih. Vjerovali smo da možemo ponuditi rješenje za liječenje gubitka kolektivnog duha. Kako bi izbjegli preopterećenje svijetom koji neprekidno ubrzava ljudi su u potrazi za zakutcima pozitive i neprekidno gledam olakšanje i radost na licima koji tek otkriju našu trgovinu i ribice. Duboko vjerujem da svijet treba optimistične priče kao obećanje da će sve biti u redu, da se stvari događaju upravo onako kako trebaju i da će na kraju sve sjesti na mjesto.Izgrađena na osobnoj potrebi, poslovna ideja je nastala iz potrebe da se jedan mali atelier izdvoji i pokaže da može napraviti nešto značajno na tržištu, da je moguće stvoriti nešto osobno, personalizirano i toplo i poduprijeti to kvalitetnom pričom.
Što je bilo najteže u tvom poduzetničkom putu? Tko ti je bio najveća potpora?
Vjerujem da će moj odgovor ovdje odjeknuti u svačijim osobnim strahovima - Najteže je bilo donijeti odluku da ćeš se upustiti u sasvim novu priču, koja će zahtijevati jako puno truda i vremena i konzumirati te. Bojala sam se ovog iskoraka i borila se s vlastitim sumnjama i strahovima - je li ovaj projekt vrijedan toga i hoće li itko još voljeti ribice onako kako ih ja volim ili pristrano gledam na ovu investiciju. No shvatila sam da su odgovori uvijek tu negdje ako već pitamo i da je strah od pokušaja zaustavio više snova od ičeg drugog. Te sam godine otišla na odmor u Indiju. Plan odmora se ubrzo okrenuo kako sam se zaljubila u Indijca. Stari strahovi su nestali, a ja sam se otvorila novim iskustvima i mogućnostima koje život nudi. Tako sam stavila sve na papir, od ideje, preko vizuala i svake sitnice koje sam se mogla sjetiti i poslala to mami koja se ovim poslom bavi već 40-ak godina. Ubrzo je stigao poziv i ohrabrenje – "Vrati se ranije, primi se posla, i podigni svoju ideju."
U tome trenutku moja obitelj je već imala galeriju u Poreču s unikatnim keramičkim proizvodima raznih autora, uključujući i naše vlastite proizvode i galerija je poslovala jako dobro. Sjećam se jeze i straha, premišljanja da kako ću ovo izvesti, je li to dobra ideja, znači li ovo napredak ili ću uništiti nešto što već funkcionira...? No, jednom kada je odluka i predanost bila na mjestu u roku od 20-ak dana smo promijenili koncept galerije i započela je nova priča koju živimo još i danas.
Uvijek su me nervirali oni ljudi koji zahvaljuju mamama, ali sam vjerojatno bila premlada i s premalo iskustva da shvatim. Sada ih konačno razumijem. Ona mi je bila najveća podrška pri izgradnji ovoga sna i hvala mami što mi je dala zeleno svjetlo, što je vjerovala i kada sam ja sumnjala, i što me je pogurnula kada sam se nećkala.
Koliko je trebalo od ideje do realizacije? Svaka ribica ima svoju priču.
Ovdje se vremenske linije preklapaju. Realizacija je zapravo prošla prilično brzo i bezbolno jer su ribice postojale već i prije no što je postojao brend Fish4Wish. Imali smo ih izložene i u starom konceptu galerije i ljudi su bili zaista zainteresirani, a ja sam ih nekako uvijek gledala svojima, kao moj najdraži dio galerije.Ono što je nedostajalo je bilo da verbaliziram koncept i entuzijazam, da postanu jedna koherentna zasebna priča, a ne samo maleni subsegment ponude. Tako da nismo kretali od nule s nepostojećim proizvodom već smo gradili na onom što imamo, proširili to, zaokružili i naposljetku specijalizirali ponudu koja sada uključuje samo Fish4Wish. Idejno - nastajale su godinama, realno - trgovina se promijenila unutar mjesec dana.
Tako je, svaka ribica ima ime i dolazi sa zasebnom pričom koja ju čini odgovornom za određene želje. Priča je njena mala osobna biografija i svatko od nas se može pronaći u nekoj od ovih situacija jer su na neki način kao basne - ljudske priče s poukom- samo prebačene ispod površine mora. Jer kada podvučemo crtu, bez obzira na naše različitosti, svi mi žudimo za istim, svi želimo biti zadovoljni I sretni, rasti, razvijati se, prebroditi strahove, biti voljeni…Neka imena i priče su vezana za ljude koji su bili dio moje osobne priče ili koje poznajem u životu, a neke su čista mašta, ljudi koje bi voljela upoznati.
Tako je recimo ribica Tonka nastala prema mojoj dobroj prijateljici koja je toliko puta bila tu za mene. Tonka je željarica dijeljenja i uči nas da sve što imaš ne vrijedi ništa ako to nemaš s kime podijeliti - nije bitno je li to romantično ili platonski, ali svi trebamo nekoga. Život je tako jednostavno ljepši.
Ribica Ante nastala je prema mojoj prvoj simpatiji i Ante sluša želje za promjenom i uči nas da je promjena često najbolja opcija, iako nas možda plaši izaći iz sigurne zone.
Ribica Grga nastala je prema ličnosti moga bratića i ona je odgovorna za želje samopouzdanja, jer svi oni samopouzdani znaju da se samopouzdanje gradi i to na greškama, i da je to sasvim u redu.
Ribica Marijeta je nastala na temelju moje mame i ona uči da je u redu biti ti i da - u svijetu kopija - biti original zahtjeva hrabrost.
Boška ribica nastala je na temelju moje prijateljice i ona je odgovorna za prave ljubavi i tješi nas time da su sve neuspjele ljubavi bile samo pomoćni kotači da naučimo voziti za vožnju života.
Ribica Stipe je ovdje da pomogne sa strahovima, da nas pogura, jer većina strahova nisu stvarni, a protuotrov je hrabrost. Stipe će vam reći da se nemate čega bojati I čekat će da mu šapnete svoju želju koja vas plaši. Njegov riblji kolega Duje želi da budeš sretan i da naučiš što te usrećuje. Roko je ribica bivših ljubavi, na neki način prihvaćanja jer nas uči da su neke ljubavi nemoguće, ali lijepo je sjećati ih se.
Tu su i Bosa, Bepo, Paško, Berta…
Sve skraćene verzije priča/pouke možete pronaći na fish4wish.com.
Radiš li personalizirane ribe po narudžbi?
Oh da, dakako. Te me jako vesele jer ih gledam kao duboko povezivanje. Treba hrabrosti izreći nekome tako otvoreno svoju specifičnu želju i potrebu, nešto što inače držimo tako tiho, osobno i blizu.Zapravo sam na ljudskoj razini počašćena povjerenjem kada netko traži ribicu po narudžbi, a poslovno inspirirana jer tako dobivamo nove ideje i širimo svoje horizonte za mjesta ljudskog koja smo možda previdjeli. Posebne narudžbe su zaista vrijedne dodatnog truda i volimo kada nas sramežljivo pitaju bi li bilo moguće izvesti ovo ili ono. Odgovor je uglavnom da. Glina je sjajan alat za kreativnost.
Sada već nekoliko suvenirnica diljem Hrvatske ima tvoje radove, no centralna trgovina je u Poreču? Zašto baš Poreč?
Tako je. Zbog velike potražnje i stalnih upita kupaca da gdje još mogu posvojiti svoju ribicu ako ih put ne odvede do Poreča, izgradili smo razgranatu veleprodajnu mrežu diljem hrvatske obale i izvan zemlje. Volim da su vlasnici suvenirnica s vizijom prepoznali našu priču, ali centralna galerija u Poreču je ipak moje najdraže mjesto na svijetu. Nalazi se u Poreču jer su mi roditelji čitav život u keramičarskom svijetu i provodili su dane uz kolo te su na ovoj lokaciji podigli galeriju prije nekih 40 godina. Odlučila sam stoga koncept postavi baš u ovu galeriju koja ima svoju povijest i kupce koji se desetljećima vraćaju, zaljubljeni u ručni rad i kvalitetu spoja tradicije i inovacije. Smatram se izuzetno sretnom da sam imala ovu olakotnu okolnost već podignute uspješne lokacije, pa sam vjerojatno osjećala i veću odgovornost da provedem svoju ideju bolje i pažljivije, od straha da ne uništim ono što su roditelji tako dugo i predano gradili.Osim ove centrale trgovine i raznih galerija koje su ribice uključile u svoju ponudu, Fish4Wish je od nedavno dostupna i kao franšiza. Ovdje moram izričito zahvaliti gospođi Ljiljani Kukec iz hrvatske Udruge za franšizno poslovanje koja me ohrabrila i pomogla mi da i ja vjerujem da je ovo zaista dobar koncept za franšiziranje i da ideja zaslužuje širenje i veću prepoznatljivost u svijetu. Plan je širiti osmjehe dalje, lokalno i globalno, i ovom prilikom bi voljela pozvati zainteresirane ili one koji su zavoljeli ribice i žele privatni posao da se jave jer tražimo sposobne, divne ljude s kojima bismo surađivali nastavili graditi.
Koliko treba za izradu jedne Fish4Wish?
Uh, ovo je najteže pitanje do sada haha. Teško je reći, jer se neki elementi stvaranja odvijaju jedna po jedna ribica (bojenje), neki grupno (kao recimo pečenje gline) tako da ne znam objasniti. Ovisi o modelu i veličini ribice. XL ribice zahtijevaju disproporcionalno više vremena, ali količinu sati i minuta ne znam navesti, jer to vrijeme zapravo proleti.
Stvaranje mi je najdraži dio procesa pa vrijeme ne postoji. Ponekad ću pogledati van i vidjeti da pada noć, a taj dan su možda nastale stotine novih ribica, ili samo nekoliko, ili sam eksperimentirala s opcijama za personalizirane ribice po želji.
No, tvoj asortiman nisu samo divne ribice ima tu svega? Planiraš li još širiti ponudu?
Čitav koncept zamišljen je kao stara ribarnica koja postaje sliv priča svih morskih životinja koje su se u njoj zatekle. More je neiscrpna riznica bića i priča te svake godine zamislimo još jednu novu granu koja se nadovezuje na centralnu os - bilo da su to novi modeli ribica ili popratnih likova iz dubina. Ima tu lignji, meduza, hobotnica, rakova, školjaka, malih i velikih morskih životinja, možete sastaviti svoju riblju obitelj koja oponaša vašu i staviti je u okvir, možete nabaviti razglednicu koju tada rastopite u vodi i oslobodite ribicu s rupicom koja se može objesiti i tada čuva kuću... Imamo još toga u planu no o tome više kad načinimo prve probne modele.
Koliko je teško biti žena u hrvatskom poduzetništvu?
Bitni poduzetnik je teško generalno, ne diskriminiram ovdje mnogo oko toga muško-žensko jer su ljudi jednostavno ljudi i trud je trud. Čini mi se da smo kao žene dublje povezane s više aspekata života i nije lako kada je žena sama u svakoj pori svoga posla. Zvuči romantično biti keramičarka, no daleko je od filmske idealizacije Demi Moore u filmu Duh. Ovo je naporan posao. Biti odgovoran zasvaki aspekt je teško i odgovorno (i slatko) breme, nije lako stvoriti priču od onoga što voliš, nije lako znati da nema prijenosa odgovornosti i da si sama odgovorna za sve što se događa u obrtu od kojeg živiš.Ne postaje lakše s godinama, ali vjerujem da ženama poduzetnicama ljubav sve stavlja u perspektivu. Volim što radim, imam volje i energiju koja me pokreće i vodi na ovome putu i slobodna sam donositi svoje odluke, ne odgovaram i ne objašnjavam se nikome. Sloboda u vlastitome poslu nema cijene.
Koji bi bio tvoj savjet ženama koje razmišljaju u poduzetničkim vodama?
Moj savjet ženama koje razmišljaju o poduzetničkim vodama? Život nije tako dug. Veliki dio njega ćemo provesti radeći i to je neminovno. Možete odlučiti graditi tuđu ili svoju priču - to je osobni izbor i nema krivog odgovora. Što god odlučite, nemojte donijeti tu odluku iz straha. Treba probati, treba riskirati, treba i pogriješiti, pa se podići i napraviti stvari bolje.Tek kada krenete shvatite za što ste sve sposobne i da možete puno više no što ste mislile kada ste gledale iz kuta straha. Potencijal osobnog rasta je bezgraničan, ali se aktivira tek kada smo u poziciji da se snađemo.Muškarac poduzetnik je uglavnom laserski fokusiran na jedan cilj prema kojemu usmjerava sve i mislim da muški način poslovanja više tjera na natjecanje. Ženski način poslovanje gleda širu sliku, gleda i periferno, ne samo ravno pred sebe, i ženama je bitnija povezanost i zajednica. Tako da bih sugerirala svim muškarcima obrtnicima ( i generalno) - slušajte mudre žene oko sebe; a ženama - slušajte sposobne muškarce oko sebe. Zajedno ste jači.
Tako da, žene moje drage, samo naprijed. Nitko nema sva riješenja odmah. Samo počnite i naći ćete ih putem.