Kad čujemo da će u hotelu ili na nekoj proslavi biti švedski stol, kroz glavu nam odmah prođu nepregledni nizovi tanjura, plata i posuda prepunih svih mogućih jela. Hrvatska varijatna švedskog stola podrazumijeva bogatu trpezu: od najrazličitijih salata, peciva, pita i hladnog predjela, preko pečenja, do kolača, torti i voća.
Iako ga u cijelom svijetu uglavnom zovu bife („buffet”), kod nas se udomaćio izraz „švedski stol”. Danas svi znaju za njega, ali malo kome je poznato kako je nastao i što se nekada služilo na njemu.
Švedski stol (švedski: „smörgåsbord”) vrsta je skandinavskog obroka, koji se sastoji od više različito pripremljenih toplih i hladnih jela posluženih na većem stolu. Gost se sam služi i uzima što i koliko želi.
Šveđani na male komade kruha mažu maslac i preko toga slažu ribu ili morske plodove, a postoje brojne varijante ovakvih hladnih jela. Odatle i potiče naziv švedskog stola – „smörgåsbord” – „smörgås” je kruh s maslacem, a „bord” znači stol.
Kruh, maslac i sir su dio originalnog švedskog stola. S vremenom je on postao bogatiji.
Švedski običaj je da se počne s hladnim jelima od ribe, najčešće od haringe, lososa i jegulje. Slijede druga hladna predjela, a zatim i topla jela. Desert nije obavezan, ali se može poslužiti.
Švedski stol je postao međunarodno poznat kada je 1939. godine na Svjetskoj izložbi u New Yorku prvi put „izložen” u švedskom paviljonu, u restoranu „Tri krune”. Međutim, sve je počelo puno ranije.
Kako je nastao švedski stol?
„Brannvinsbord” (doslovno: rakijski stol), mali buffet na kojem su poslužena predjela, prvi put su servirali članovi Udruženja švedskih trgovaca još u 14. stoljeću. Obavezno su na stolu bili kruh, sir, maslac, haringa i nekoliko vrsta pića. Servirali su se i dimljeni losos, kobasice i tanko narezano hladno usoljeno meso. Služio se kao predjelo dok se ljudi okupljaju prije sjedanja za glavni stol, ponekad i u odvojenim prostorijama za muškarce i žene, a jelo se stojeći. Nekad se servirao i poslije večere.
Skromni švedski stol bio je vrlo čest na jelovnicima u gostionicama iz 17. vijeka, koje su prema zakonu morale za putnike služiti gotovu hranu na posebnom stolu ili šanku. Tu su najčešće bile samo haringe, šunka, kruh i rakija.
Švedski stol je postao naročito popularan sredinom 19. stoljeća, kada su se različita topla i hladna jela počela služiti na glavnom stolu umjesto na sporednom. Zanimljivo je da je na Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. švedski stol po prvi put postao – glavno jelo.
Danas se švedski stol postavlja za doručak u hotelima, ali i u nekim restoranima, i sve je češći na većini slavlja.
Pravilo kaže da se sa švedskog stola treba poslužiti najmanje četiri, pet puta i svaki put uzeti čist tanjur.
Buffet stol je većini poznatiji kao švedski stol.