Dobro došli u Babilaž – ciklus kolumni čije su autorice članice naše redakcije. U njima će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja...
Danas sam s vama odlučila podijeliti jednu za mene vrlo dirljivu priču iz vlastita života o tome kako sam usrećila jedno nevino biće, odnosno kujicu koju je netko napustio. Također, ću se, vezano uz to, nakratko osvrnuti i na problematiku napuštenih životinja koja je danas i više nego aktualna i prilično teška.
Čuli ste za ono da se u životu sve dešava s razlogom i da nam prave stvari ili ljudi, u mom slučaju pas, uvijek dođu u pravom trenutku i na pravo mjesto? Ja sam se na vlastitoj koži uvjerila da smo zapravo uvijek na pravom mjestu u pravom trenutku i da slučajnosti ne postoje. Barem ja tako vjerujem, a u nastavku doznajte i zašto.
Nije nikakva tajna da obožavam životinje, a najviše od svega pse. Otkako znam za sebe, uvijek sam imala psa. Bez psa moj bi život bio prazan i nepotpun. Prije nešto više od godinu dana prestala sam živjeti s roditeljima i uselila se kod dečka. Jedva sam čekala da napustim roditeljsko gnijezdo jer sam jednostavno osjetila da je došlo vrijeme za to, a i željela sam svoj mir i samostalnost. No odlazak iz obiteljskog doma ujedno je značio i da ću se morati oprostiti od našeg obiteljskog psa – Lune, blesave labradorice koju volim najviše na svijetu i koja je naš veseljak već 9 i pol godina. Lunu nisam željela vući sa sobom jer je prestara za takve promjene, no sva sreća da nisam otišla daleko pa je i dalje mogu viđati i voditi u šetnju skoro svaki dan. Ipak, nekako više nije isto. Nije bilo jutarnjeg mahanja repom, lajanja pod prozorom kako bi me nagovorila da je odvedem u šetnju i gurkanja njuške kroz ulazna vrata kad pokušavam otići unutra. Viđam ja i dalje svoju Lunu, često ali ne dovoljno. Nakon nekoliko mjeseci počela sam osjećati neku prazninu, kao da mi nešto nedostaje i znala sam da mi nedostaje moja prijateljica. Znala sam da mi nedostaje pas. Kao da su neke više sile to shvatile pa su odlučile učiniti nešto po tom pitanju.
Kako god bilo, jednog se dana sve promijenilo i od tada naš život više nije isti. Nekome će možda ovo zvučati pomalo dramatično, no kao što sam već navela na početku, ja uistinu volim pse. Bilo kakve - male, velike, rasne, mješance. Sve. Dakle, da se vratim na priču. Jednog dana, početkom travnja J i ja smo se vozili s posla i kod skretanju u našu ulicu ugledali smo jedno preslatko malo biće kako trčkara cestom. Bio je to, pogađate, pas, zapravo kujica manjeg rasta i svijetlo smeđe boje. J je stao, otvorio prozor i viknuo joj nešto u stilu 'pa di si'. Nismo imali pojma čiji je to pas jer ga nikad ranije nismo vidjeli. Produžili smo dalje, no kujica se okrenula i potrčala za nama. Trčala je za nama ulicom sve do dvorišta, a onda je stala kod prilaza i izgledala vrlo uplašeno kad smo izlazili iz auta. Ja sam je zvala, neko se vrijeme dvoumila a potom je oprezno došla do mene. Ustanovila sam da je ženka, bila je užasno mršava, puna buha, krpelja i tko zna čega sve ne. Odmah sam joj dala malo hrane koju je u trenu progutala jer nije jela tko zna kako dugo. Donijela sam joj deku, vode i još malo hrane. Bila je toliko preplašena da je teško to riječima opisati, no malo pomalo je shvatila da joj želim pomoći, iako se cijelo vrijeme držala strašno pokunjeno. Glava dolje, spušten rep. Moram priznati da ranije u životu nikad nisam vidjela toliko tužnog i psihički slomljenog psa. Bila je toliko izmučena da se jedva držala, no u jednom trenutku kujica je digla glavu i pogledala me duboko u oči. U tom sam trenutku duboko u sebi shvatila da je to moj pas. Pas koji nam je došao s razlogom. Rasplakala sam se ko kišna godina. Nisam znala što napraviti. J voli pse, no nije bio pretjerano oduševljen idejom da si je ostavimo jer nemamo ograđeno dvorišite i jer je znao koliku brigu iziskuje jedan pas. Ipak, smilovao se kad je vidio moje suze.
Nazvali smo veterinara za savjet, kujici smo izvadili mnoštvo krpelja, stavili joj ampulu i ponudili joj sklonište kojeg je ona itekako prihvatila. Kako smo kasnije doznali od mještana, vjerojatno je bila napuštena jer je nekoliko dana lutala amo tamo nedaleko od naše kuće. Kujici sam dala ime Azra jer se tako zvala Lunina mama. Kako su dani prolazili, Azra je malo pomalo počela vraćati svoju vjeru u ljude. Jer takvi su vam psi, oni nikad ne gube nadu. Iako se i dalje bojala svih osim mene i J, lagano se počela opuštati. Nakon nekoliko dana počela je pokazivati i svoju veselu narav i razigranost. Nakon pregleda kod veterinara ustanovilo se da ima oko godinu dana i da je čistokrvni mješanac. Dakako, da nije imala čip. Čipirali smo je i time je i službeno postala naša. Danas je Azra jedan jako veseo, hiperaktivan i razigran pas te je, uz Lunu, naša najveća srećica koja nas svakodnevno nasmijava svojim ludorijama.
Moram priznati da me mučilo kako će Luna reagirati na Azru, s obzirom na to da je oduvijek voljela biti u centru pažnje te je prilično ljubomorna na ostale pse. Ipak, odlučila sam ih upoznati jer ih obje neizmjerno volim, a i nema smisla da svaku posebno vodim u šetnju. Trenutak upoznavanja prošao je i više nego odlično. Azra se u početku malo bojala Lune, no čim je shvatila da je Luna jedna velika dobrica doslovno joj je počela skakat po glavi od veselja. Iako Luna u početku nije bila pretjerano oduševljena činjenicom da sada imamo jos nekoga osim nje, ubrzo je prihvatila Azru. Sad se druže nekoliko puta tjedno i mislim da Azra voli Lunu više od nas jer joj se toliko veseli da je to jedno čudo neviđeno. Na sam spomen Luninog imena ona doslovno poludi od sreće. Ona joj je valjda kao neki uzor, s obzirom na to da je starija i prilično veća od nje.
Od tog dana kada je Azra ušla u naše živote, moj je život postao mnogo ispunjeniji i veseliji, a J i ja sada si više uopće ne možemo zamisliti svoju svakodnevicu bez Azre. S obzirom na to da nemamo ograđeno dvorište, Azra živi s nama u stanu i zbog toga smo još snažnije vezani uz nju, kao i ona uz nas. Azra najviše od svega voli svoje plišance i naše papuče. Mi se tada ljutimo ali unatoč tome ju jako volimo. Baš kao i što ona voli nas i u svaki nam dan unosi neizmjernu radost, a njezina će zahvalnost što smo je udomili potrajati do kraja života.
Baš kao što je i moj tata zaključio, Azra je jedan jako specifičan pas. Teško je riječima opisati naša vesela jutra ili večeri kad je vodimo na spavanje, o tome kako nas prati na svakom koraku od sobe do sobe jer se, očito, podsvjesno boji da opet ne bude napuštena. Vrlo je smiješna, izuzetno energična i ponekad mi se čini kao da bi voljela popričati sa mnom. Bilo bi vrlo zanimljivo kad bi psi mogli pričat, a u tom bih je slučaju pitala gdje je bila prije i tko joj je naudio. Ipak, osobi koja je napustila Azru želim reći hvala, jer da nije, mi bi ostali zakinuti za jedno izuzetno divno biće.
Nažalost, svakim je danom sve više napuštenih i/ili zanemarenih pasa i mislim da tome treba nekako stati na kraj. Azili i skloništa su krcati i svaka čast ljudima koji tamo rade i koji čine uistinu sve što je u njihovoj moći da zbrinu ostavljene pse. Ne shvaćam kako i zašto netko može ostaviti životinju samu, gladnu i bez ikoga. Ne shvaćam ljude koji pse drže na lancu ili ih zlostavljaju na mnoge druge načine o kojima me uopće strah razmišljati. Kakvi su to ljudi i kakvo je njihovo srce? U kakvom svijetu mi to živimo?
Svjesna sam činjenice da je potrebno još mnogo godina, truda i financijskih sredstava da bi se nešto promijenilo po tom pitanju. I svjesna sam da moja priča neće promijeniti ništa, no voljela bih vjerovati da nije tako. Voljela bih da naša priča inspirira nekoga da i on udomi napuštenog psa. I voljela bih da jednog dana svi psi i ostale životinje imaju svoj zauvijek dom i ljude koji će ih voljeti onako kako oni to zaslužuju. Jer njima nije potrebno puno, a zauzvrat vi ćete njima biti cijeli svijet. Stoga ako imate prilike, udomite psa. Bit će vam to jedan od boljih poteza u životu.
By: Kovrčava Sue