Jeste li znali da postoje ljudi koji spašavaju živote prije rođenja? Gledajući u ekrane, vide šačice, ruke, lice, glavu, vide život prije rođenja. Naravno, tada shvatite i da život ponekad prati i smrt prije rođenja. Tu se rodi milijun pitanja kako beba raste u majci – kako stvari pođu po krivu i može li se tu nekako intervenirati? Život posvećen tome kako spasiti bebu u situacijama kad bi inače umrla. U jednom od najvećih svjetskih centara, glavnom gradu Velike Britanije živi profesor Kypros Nicolaides, vodeći svjetski stručnjak fetalne medicine, pionir i gigant. Sve važno u trudnoći, on je imao utjecaj na to. Spasio je nebrojeno mnogo života i baš zbog toga je uzor. U njegove klinike dolaze pacijentice s raznih krajeva svijeta, obavlja se oko 200 složenih zahvata godišnje. Dolaze žene kojima bi bilo rečeno da imaju ozbiljan problem sa svojom trudnoćom. Da su veliki izgledi da dijete ili djeca, kada su blizanci – umre. U njegovom timu odnosno na subspecijalizaciji iz fetalne medicine je Zagrepčanka Tena Kovačević, jedina Hrvatica kojoj je to pošlo za rukom. Ova vrsna stručnjakinja fetalne medicine i ginekologije zahvaljujući svom znanju i odnošenju s pacijenticama odabrana je i za rad u Profesorovoj privatnoj klinici u londonskom Harley Streetu gdje najpoznatije holivudske glumice i članice britanske kraljevske obitelji vode trudnoću. Život ove mlade doktorice doista je inspirativan, živjela je na svim stranama svijeta, svoj život posvetila je edukaciji – a pritom nije zaboravila raditi na svojoj unutarnjoj snazi i umu. Radila je u Zagrebu, vijetnamskom Hanoiu - a sada je u svjetskom centru fetalne medicine – u Londonu. Definitivno žena koja zaslužuje da se o njoj priča. Naša Marija Pajić uhvatila ju je u ono malo slobodnog vremena što ima. Ovo je njezina priča.
- Kako si se odlučila baviti medicinom, i to baš ginekologijom?
I dan danas ne znam pravi odgovor, ali možda zbog izazova. Možda i podsvjesno jer je otac uspješan kirurg. A možda i zato što je medicina iznimno široko područje. Vodila sam se time da se tek na kraju 6 godina fakulteta moram odlučiti za specijalizaciju. S 18 godina doista nisam znala gdje ću biti za deset godina. A zašto ginekologija – pa vjerojatno iz istog razloga, ima široki spektar subspecijalizacija, porodništvo, fetalna medicina, ginekološka onkologija, IVF. Svakako je plus da možeš biti privatnik i/ili raditi u bolnici.
- Kako je došlo do toga da odeš raditi u jedan od najboljih svjetskih centara za fetalnu medicinu?
Profesora Nicolaidesa znam otprije osam, devet, čak možda i deset godina. U jednoj noći u dežurstvu u Vinogradskoj dok sam čekala porod, tražila sam dodatnu motivaciju, izazov da preživim na neki način teška dežurstva u rodilištu. Kao danas se sjećam kako sam guglala tko je najveća faca u fetalnoj medici – i tako sam došla do profesorovog imena. Otišla sam na prvi simpozij koji je organizirao i čekala priliku da mu se predstavim. Profesor je u to vrijeme bio veliki pušač, često na pauzi za cigaretu, no stalno je bio okružen ljudima pa mu nije bilo lako prići. Odvažila sam se , rekla mu da sam Hrvatske i da bih voljela doći vidjeti što i kako radi. To ga je zaintrigiralo – poručio mi je da se slobodno javim i dođem kad god želim. Uzela sam godišnji i provela nekoliko tjedana kod njega tijekom svoje specijalizacije kao 'observer'. Tada dvogodšnji fellowship nije dolazio u obzir budući da hrvatska specijalizacija nije bila priznata u Engleskoj, a moja bolnica, s obzirom na nedostatan broj ljudi/specijalizanata, nije mogla podnijeti da mladi specijalizant ode na dvije godine. Znači, bila sam prvi put kod Profesora na svega mjesec dana – i to je bilo kako kažem prije osam ili devet godina. Prof, kako ga svi ovdje zovemo, mi je pokazao što se radi u King's-u, ali i u njegovoj privatnoj klinici. Bilo mi je fascinantno već tada što radi i što je sve moguće, ali i kako mašinerija koja proizvodi najveći broj kliničkih istraživanja funkcionira. Kada sam se vratila iz Vijetnama, pitala sam se, da imam svo bogatstvo ovog svijeta i sve mogućnosti otvorene, što bih voljela napraviti u životu. To je bilo nakon što mi se prijateljica smrtno razboljela i nakon što sam spoznala da je život doista kratak. Oduvijek sam željela živjeti u Londonu i odraditi fellowship kod profesora. Javila sam se opet Profu. Pitao me jesam li sigurna da želim doći, jesam li svjesna da dolazim u vojsku i onda mi je da 24 sata da položim 10 kolokvija. To je bilo otprilike nemoguće. No, ljudi koje sam upoznala kod njega 9 godina ranije u Kingsu su mi na kraju i pomogli. Nakon toga me samo pitao : Kad dolaziš ? Prva sam Hrvatica koja je pristala na taj izazov. Možda sam to trebala i ranije, bilo bi mi lakše kao mlađoj, ali nije bilo pravo vrijeme. Hrvatska nije bila u EU, a i ne bih si to mogla financijski priuštiti. Uglavnom, sad sam ovdje i zahvalna sam na tome!
- Raditi s najvećim stručnjakom, dr. Kyprosom Nicolaidesom sigurno je čast – koliko je to emotivno izazovno i što si naučila do sada od njega?
O njemu možete pogledati i sjajnu dokumentarnu seriju na Netflixu, prva epizoda serijala Kirurški rez (The Surgeon's Cut) je samo o njegovom radu. Imam veliko poštovanje prema profesoru i zaista je čast je raditi s njim. Prof. je svjetski autoritet u fetalnoj medicini, otkrio je mnogo toga, napisao tisuće radova, pomogao tisućama trudnica, ali i kolega. On je istraživač i kliničar, i veliki perfekcionista. Puno daje , ali i iznimno, iznimno puno traži. Zahtjevno je biti koncentriran i savršen 12 do 14 sati na poslu. Naravno, ne radim direktno s njim svaki dan, a i bio je bolestan i u izolaciji neko vrijeme pa ga nismo uživo vidjeli mjesecima – no, sad je ponovno nazad i u punom pogonu. Stresno je, izazovno raditi u Kingsu kraj njega, ali nema predaje. Naučiš zaista puno, a i mentalno osnažiš. Profesoru je posao doista sve na svijetu. On nas stipendiste, tzv. fellowse , zna sve poimence i zna sve o nama, Mi smo njegova šira obitelj dok je on nama uzor i svojevrsna očinska figura. Prije Corone, sve blagdane smo provodili kod njega u kući, gdje on organizira zabave samo za nas. Osigurao nam je svima smještaj u Londonu odmah kraj matične bolnice. Na neki način tijekom fellowshipa se isprepliće poslovni i privatni život. Možda zato što vremena za privatni život tijekom fellowshipa zapravo i nemamo. U svakom slučaju uz profesora naučiš da – nema predaje, da uvijek može bolje i da treba stalno ići naprijed sto se znanja tiče i sve, apsolutno sve preispitivati. Dogma je nešto što organski ne podnosi. Prof. mi je velika motivacija u poslu, vidiš čemu težiti, ali isto tako i čemu ne težiti J. Ja npr. ne bih mogla provesti cijeli život na poslu i dolaziti svaki dan kući iza 22h premorena. U Hrvatskoj smo razmaženi po pitanju kvalitete života i smatram da je to normalnije.
- Kako izgleda tvoj radni dan u Londonu?
Trenutno gotovo da ne postoji neradni dan jer sam u Londonu na fellowshipu (subspecijalizaciji iz fetalne medicine) kod profesora Kyprosa Nicolaidesa.
U tjednu se uglavnom budim u pet, ako ne i ranije. Odradim trening koji mi daje snagu da odradim posao na koji dolazim oko 7h, 7.30. Nedjeljom dobivamo raspored gdje smo stacionirani tj. u kojoj klinici u Londonu odnosno njegovoj široj okolici , pritom mislim na 1.5-2h putovanja od kuće do posla. Prve pacijentice su naručene u 8 ili u 9, ovisno o bolnici, a zadnji dogovor je u 19h tako da na poslu ostajemo i do iza 21h. Oni koji radimo na istraživanjima ne odlazimo s posla prije 22h. Radi se i do 14 sati dnevno, bez pauze. One dane kad radim u profesorovoj privatnoj klinici u Harley Streetu, što je privilegija, imamo pauzu za ručak i 'već' sam u 18h gotova. Radni dan je ovdje doista radni dan.
- Imala si u Zagrebu vrlo uspješnu karijeru i sigurnost, no svejedno si odlučila prelomiti i prihvatiti rad u klinici u Vijetnamu – koliko te taj izlazak iz comfort zone promijenio?
Nakon specijalizacije otišla sam iz zagrebačke klinike u Vinogradskoj, neovisno o Vijetnamu, raditi kod dr. Pentz u privatnu polikliniku Fleur, a uz to sam imala i privatnu tvrtku i promovirala NIPT - Harmony test. Bila sam prilično nadobudna, mlada i naivna. Slučajno mi se ponudio posao u jugoistočnoj Aziji, u Hanoiu, o kojem apsolutno nisam ništa znala. No, ponuda je bila toliko primamljiva da sam ju na kraju i prihvatila. U Vijetnamu sam zaista dobro živjela. Tretirali su me kao kraljicu. Ne bih rekla da sam nešto specijalno prelamala, više je to bio izazov koji sam prihvatila i vjerovala sam da će mi ta odluka donijeti dobro. Osamostalila sam se i sazrela. Tamo sam bila sama među milijunima nepoznatih ljudi, dio nepoznate kulture i morala sam se snaći. Zahvalna sam da mi je ta prilika dana i da sam ju prigrlila. Nije bilo lako, ali osnažilo me, prije svega psihički. Dobila sam dodatno pouzdanje, spoznala prave vrijednosti u životu.
- Rijetko se priča o rizičnim trudnoćama pa se stvara dojam da je biti trudan predivno drugo stanje – komplikacije su dio tvoje svakodnevice – kako se nosiš s tom emotivnom stranom ovog posla kada trudnoća ne krene po planu?
Mi samo u jednoj bolnici, u King's-, ultrazvukom pratimo više od 10 000 trudnoća godišnje. Naravno da se uz takvu brojku nađu i mnogobrojne malformacije, dolazi do komplikacije itd. Puno učimo jedni od drugih fellowsa, od profesora, ne samo što se dijagnostike i postupka tiče, nego i kako komunicirati sa ženama u određenim teškim situacijama tijekom trudnoće. Nije lako priopćiti loše vijesti, a ni nositi se s reakcijama pacijentica. No to nekako imaš ili nemaš u sebi. U Engleskoj je situacija još specifičnija nego u Hrvatsko što se komunikacije tiče. Riječi se moraju vrlo pomno birati jer ovdje postoji svojevrsna kultura pritužbi. Zaista moraš paziti na svaku riječ, intonaciju, jer u protivnom, za koji tjedan stiže neugodan mail na kojeg se trebaš očitovati. Mislim da nas to sve više emocionalno izmori, nego prave zdravstvene komplikacije.
- Manjak sna, umor i konstantan rad – ipak za sve što radiš postoji nagrada – što te tjera da i dalje plivaš u oceanu medicine?
Konstantan rad i umor su trenutno vezani uz sam fellowship. Nije tako ( bilo )uvijek, a niti se tako naporno radi svuda ni u svakoj zemlji, a niti u svakom području medicine. Ovo je u mojoj karijeri jedno specifično razdoblje koje će trajati dvije godine i sav je fokus na tome da naučim što više, završim, dobijem diplomu i nastavim sa životom i poslom s nadam se normalnijim radnim vremenom. Nekad se zaista pitam jel' mi to zaista treba/lo. Možda sam zato i odgađala odgovoriti na ovo pitanje jer ponekad dvojim odgovor. Lagala bih kad bih rekla da mi nije nekoliko puta došlo da spakiram kofere i vratim se u Zagreb. Dođem kući kasno, izmoždena s posla, odjednom mi ništa nema smisla, potonem. Ne postoji više ona mjesečna, financijska nagrada, kakvu sam npr. imala u Vijetnamu, a o razlikama troškova života da i ne govorim. Ovdje je nagrada potpuno neopipljiva. To je prije svega znanje. Mnogi su započeli fellowship , ali ga nisu završili. Zaista je naporno i zahtjevno, za mnoge prenaporno. No na kraju dana, znanje ti nitko ne može oduzeti. A tu su i razne manje satisfakcije, asistirati profesoru kod postavljanja balona u dušnik 20- tjednom fetusu, gledati ga kako radi zahvate koji se nigdje drugdje na svijetu ne rade, pomoći kolegi koji kasni jer je imao tzv. konzultantski slučaj, utješiti pacijenticu koja je bila u strahu, a na kraju odlaziti kući nasmiješena. Na kraju dana raditi s ljudima/fellowsima iz cijelog svijeta u najboljoj klinici za fetalnu medicinu na svijetu je na neki način privilegija. Zbog znanja engleskog, ophođenja s trudnicama , odabrana sam raditi i u privatnoj profesorovoj klinici u Harley Streetu, u klinici gdje dolaze najpoznatije holivudske glumice, britanska kraljevska obitelj, itd, i to mi je također dodatna satisfakcija i iskustvo na kojem sam iznimno zahvalna. Treba mi nekad potvrda da sam na pravom putu, svakako da da. Došla sam tu po znanje koje nigdje drugdje ne bih mogla dobiti.. A i privatni život mi se otvorio ovdje. Pronašla sam partnera, koji mi zaista daje puno puno snage i ljubavi.
- Žrtva je također bitan dio tvog posla – u pitanju su i ljudski životi – koliko te to nekada ljuti ili rastužuje?
Žrtvom smatram prije svega smanjenu kvalitetu (privatnog) života, manjak sna, konstantan umor i konstantan rad. Profesor je u seriji rekao : „Nema ništa gore nego gledati kako fetus umire''. To je zaista tužno. Prof. je posvetio svoj život spašavanju djece dok su još u maternici, prije njihovog rođenja. Ljepota, ali i izazov ovog posla su biti u mogućnosti prepoznati znakove bolesti na vrijeme, dati ispravnu dijagnozu, dati roditeljima svo znanje i mogućnosti ne bi li mali život spasili i doveli neokrznut na ovaj svijet. Ljuti me i rastužuje prije svega razina našeg neznanja i nemoć u mnogim situacijama. No ne treba se zavaravati, liječnici nisu svemogući. Ne možemo uvijek otkriti sve na vrijeme. Tu se govori o danima, maksimalno tjednima. Ako si nešto procijenio prekasno ili krivo, to dijete će danas/sutra bit prerano rođeno, pobačeno ili mrtvo rođeno. Nije lako. Zato sam i došla ovdje, da naučim i uvidim granice fetalne medicine i kako bih danas-sutra svojim trudnicama mogla pomoći i savjetovati ih, uputiti.
- Tvoja profesija mora biti i tvoja misija – poziv da učiš, napreduješ i radiš dobro jer bez toga nema uspjeha – koliko ti slušaš svoje srce, radiš li na unutarnjoj snazi jer tvoj posao je i više nego izazovan?
Pa je, misija je i poziv, a to sam shvatila tijekom specijalizacije. Naš posao ne završava odlaskom kući. Na neki način si stalno involvira. Dođeš doma, razmišljaš o pacijentici. Naravno da slušam svoje srce, govorim da će sve biti u redu, a ponekad nemam opipljiv dokaz da će biti tako. Osluškujem potrebe trudnice ili para, kako najbolje komunicirati, pristupiti, ali i savjetovati kako se nositi s nekim situacijama. Na kraju da bih mogla biti potpora nekome, moram i sama biti na neki način osnažena. Po tom pitanju radim i psihički i fizički na sebi. A imam i vjeru. S kumom odrađujem transakcijsku analizu. Snagu 'bildam' treninzima snage. Vjerna sam svojoj Eleni Zdjelar, trenerici iz Poreča uz koju treniram online. U koroni je u Londonu sve zatvoreno zadnjih šest mjeseci i nije lako živjeti u ovim uvjetima i nalaziti motivaciju za 12-satni radni dan. U zadnjih 5, pa čak i 10 godina sam puno radila na sebi. Na fizičkom i psihičkom zdravlju. Da nisam, ne bih mogla sve izdržati. Od Vijetnama, preko Londona do prijateljičine smrti. Puno mi znači podrška obitelji, mog partnera, moje kume, trenerice, prijatelja.
- Kada ti je bilo najteže u karijeri? Da si se osjećala nemoćno…
Ufff, možda još tijekom specijalizacije u Vinogradskoj, kada sam primila trudnicu. Došla je na redovnu kontrolu 2 tjedna prije poroda, u 38. tjednu trudnoće. Sestra je prislonila uređaj, a otkucaja bebinog srca nije bilo. Dva tjedna ranije, kad je također bila na kontroli nije imala nikakvih simptoma , a niti patologije. Teško je ne propitkivati se da li si u ta dva tjedna možda mogao nešto napraviti, a nisi. Nije se na kraju našao uzrok. Velika je to trauma, pogotovo za trudnicu. Naučila sam se nositi s osjećajem nemoći ili još bolje ne-svemoći.
- U Hrvatskoj je lijep i njegovan izgled te modna osviještenost u ovom poslu smatraju minusom – dok je u Londonu to itekako poželjno s obzirom na to da si mlada dama s vrlo istančanim stilom i uvijek lijepo dotjerana?
U Hrvatskoj, kada si u bolnici nosiš bijelu kutu. Ne bi se trebao isticati i to mi je sasvim u redu. Treba se fokusirati na posao više nego na izgled. U Londonu, u većini državnih bolnicama je također tako. No, kao što sam već rekla, trenutno sam u specifičnom centru gdje je šef profesor. On je ne samo perfekcionista, nego i veliki esteta koji zahtijeva da i žene i muškarci na poslu budu dotjerani, da drže do sebe kako bi se trudnice koje dolaze na preglede osjećale još ugodnije. Trudnice, kako bi Prof. rekao, se ne smiju osjećati bolesno kad dolaze u bolnicu jer su one zapravo samo trudne, a ne bolesne. Naš centar, Fetal Medicine Research Institute, koji je odvojen od samog bolničkog kompleksa King's bolnice, izgleda kao muzej ili prekrasna galerija slika. Ljudi kada dođu se pitaju da li je to državna bolnica ili su možda zalutali. To je sve na zaslugu profesora koji je puno uložio ne bi li to tako izgledalo.
Da se vratim na stil i odijevanje. Iako se volim lijepo obući, i oduvijek sam voljela nositi visoke pete, nakon 12 sati prešetavanja po klinici dotjerana i u štiklama, jer prof. to od nas očekuje, jedva čekam doći kući, presvući se u trenirku i navući papuče. Voljela bih nekad doći na posao bez razmišljanja u tajicama i tenisicama, ali dress code policy koji moramo poštivati nam to zabranjuje. Ne smijemo nositi nakit, biti u trapericama, imati košulju predugih rukava, a i tenisice su veliki '' no-no''
- U Hrvatskoj se često žale svi na medicinske uvjete – možeš li to usporediti s britanskim zdravstvenim sustavom – Jesmo li možda postali razmaženi pa ne cijenimo ono što imamo?
Apsolutno jesmo razmaženi. Kao pacijent sam se u nekoliko navrata ''susrela'' s britanskim sustavom i spotaknula. U Hrvatskoj imamo jako puno kvalitetnih doktora, puno mogućnost, možda nismo najbolje organizirani, ali nisu ni Britanci ništa bolji. Uvijek nam se samo čini da je trava kod susjeda zelenija.
- Vidiš li se u budućnosti u Hrvatskoj?
Vidim, da, samo još ne znam koliko je ta budućnost bliža ili dalja. Otišla sam na neki način s ciljem da se vratim u Hrvatsku nakon što prikupim svo znanje i steknem diplomu. S obzirom na trenutni privatan život koji me veže za London, ne znam kada će to biti, možda će biti neka suradnja. Voljela bih održati kontakte s Hrvatskom, podijeliti naučeno s kolegama, ali i budućim trudnicama. Ne bih voljela zvučati pretenciozno, no zaista mi je uvijek drago ako mogu nešto učiniti i pomoći u smislu boljitka i napretka. Kod nas često mislimo da smo naj u svemu, no uvijek postoji bolje i bolji, ne treba se zavaravati. To je pogotovo vidljivo kad se nalazite u vodećem svjetskom centru fetalne medicine, u centru iz kojeg sve nova saznanja kreću .
- Brojni mladi ljudi ne shvaćaju vrijednost edukacije – ti konstantno ulažeš u sebe – koliko je to utjecalo na tvoj poslovni razvoj i osobnost općenito?
Ulaganje truda i vremena u sticanje novih znanja uvijek se na kraju isplati. Trenutno sam okružena ljudima koji itekako shvaćaju vrijednost edukacije. Što se mene osobno tiče, želja za bolje i više što se edukacije tiče me i dovela u London, tamo gdje sam oduvijek željela doći. Dobila sam priliku surađivati s profesorom, pionirom fetalne medicine. Krajnji ishod i poslovni razvoj, to ćemo tek vidjeti, ali vjerujem da će se isplatiti.
- Kako izgleda ono rijetko slobodno vrijeme koje imaš?
Nedjelja je, dan nakon radne subote i odgovaram ti na pitanja J Za sat vremena imam webinar s Profom, maloprije sam odradila trening i sada ću otići malo prošetati, otići na misu i učiti nakon toga. To ti je moje slobodno vrijeme ovaj vikend. A inače, većinu slobodnog vremena provedem sa svojim partnerom i njegovom curicom – oni mi napune bateriju. Lyes mi daje snagu. Vidim se s prijateljima kad god stignem/o. Sad je to malo teže tijekom Corone, ali nađemo načina i vremena, uglavnom vikendima. Slobodnog vremena preko tjedna gotovo da i nemam. Kao što sam rekla, dolazim jako kasno s posla, večeram, odem u krevet, upalim Amazon Prime ili Netflix. Ako imam snage, odradim trening i to je to. Nadam se samo da neće biti još jedan val korone jer je ovim tempom teško živjeti u najboljoj verziji Londona, a kamoli u potpuno zatvorenom gradu kojeg inače obožavam i koji zaista pruža nebrojene mogućnosti.
- Možeš li reći da živiš svoje snove?
Moj je san bio doseliti u London, raditi s profesorom Nicolaidesom, steći nabolju moguću edukaciju i naći životnog partnera. To su zaista bili moji snovi i ostvaruju se. S druge strane, kvaliteta života tijekom fellowshipa, u zatvorenom Londonu u doba Corone, ne mogu reći da je san mojih snova !