Čim sam stigla na tretman, Dubravka me posjela pred „čarobno ogledalo“.
Moj problem s ogledalima je da se ne vidim u njima. Gledam u sebe lagano izvan fokusa, kao da ne želim vidjeti apsolutno ništa. Jedini način da se „vidim“ je da se slikam. I slikam se. Sama. (Ne daj bože da bi me netko drugi slikao ako ne mogu cenzurirati prije no što bilo tko drugi vidi slike!)
Uslikam si njuškicu i onda vidim imam li podočnjake, jesam li bolesna, umorna, smršavila, udebljala se..
I sad ona od mene traži da se gledam u ogledalo.
Pita me što vidim.
Ja ne vidim ništa.
Što vidi ona?
Imam malo pretanke obrve, malo previsoko čelo za frizuru koju imam - moram ostaviti obrve na miru, pustiti kosu još 2 prsta i stepenasto asimetrično odrezati šiške.
Dubravka je osjetila moju nelagodu pred ogledalom pa me nije dugo pred njim držala. „Oh, nije to ništa“ kaže. „Ima ljudi koji se rasplaču kad im kažem što moraju promijeniti“. No dobro, tako osjetljiva nisam. Ili se samo kako dobro pretvaram..
Iako sam se nadala shiatsuu, dobila sam još jedan tretman ljepote. Prekrasnu masažu polovicama kokosovog oraha nakon koje sam se osjećala prekrasno i odmorno.
Dva dana nakon mog dana D, svoj dan D imala je Žuži. Nakon tretmana svratila je do mene na prijavak.
Daklem, Žuži je upravo odradila svoj posljednji shiatsu. Psihički i energetski je „posložena“, sad se može raditi na tijelu. Žuži i Dubravka od sljedećeg puta kreću na skidanje kila. Komada deset. Vesela je kao cvrčak. Fakat djeluje „together“. Sabrano. Posloženo. Prpošno i optimistično. Žuži je moj idol..
Isti dan u Večernjem sam čitala članak o pet finalista natječaja HPB za Hrvatsku knjigu godine. I, tko je među pet shortlistanih? Robert Međurečan i „Prodajem odličja, prvi vlasnik“, koje sam vam od srca preporučila prije nekoliko mjeseci.
Istu večer vidjela sam preview prijeloma članka koji sam pisala za The Men magazin. Prekrasan je. Članak. Koliko je dobar, čut će se..
Sad mogu uživati u vikendu s djetetom. Idemo u kino, gledamo crtiće, igramo Pet Society na fejsu, kuhamo, čitamo.. Baš nam je dobro. Uzivam u svakoj sekundi.. Priceless..
Dan D koji je uslijedio tjedan dana kasnije bio je tretman lica. Dubravka me želi opustiti, centrirati u sadašnjem trenutku, umiriti misli koje tvrdi da osjeća kao roj osa. Doista, moja glava stalno radi tristo na sat. Teško se odmoriti ako mozak stalno vrti na brzinama na kojima vrti moj.. Negdje na polovici tretmana počela sam doista osjećati detalje pokreta kojima mi je D masirala lice i uživati u osjećaju. Čim sam se ukotvila u trenutku, i glava je prestala mahnitati.. .
Na kraju tretmana dobila sam i detaljne upute za prehranu kojih se imam pridržavati kako bih skinula kilažu koju smo si zacrtale - manje procesiranih šećera, više žitarica, točan raspored i sadržaj obroka koji će mi dati energije, a neće mi se lijepiti za dupe.
Dubravka je zadovoljna mojim prihičkim stanjem (i ja sam!), ali mršaviti bih mogla brže, samo da sam malo discipliniranija.
Kao Žuži, naprimjer. Ona sluša sve što joj Dubravka kaže i pretvara se u ljepoticu. Fakat je zgodna. Kao u pjesmi „moja prijateljica“ ;)
Apropos Žuži, nekoliko dana nakon mog „faciala“ došla je Dubravki po svoju zelenu kavu. Ima je piti 2 tjedna, pridržavati se svojih uputa za prehranu (koje se manje više svode na dosta voća i ništa ugljića iza 18 sati) i trebala bi skinuti nekoliko kilograma, nakon čega će krenuti s Dubravkom raditi tretmane koje će joj tijelo učvrstiti, tonirati i pomoći mršavljenju.
Tjedan dana nakon što je počela piti zelenu kavu, srela sam Žuži. U biti došla sam joj pokazati kanadsku vjevericu koju sam kupila svom malom dječaku.
Sparkala sam se ispred njenog ureda i čekala da siđe. Nisam je ni primijetila dok nije došla na metar do mene. Odjevena u zelene hlače i zeleno bijelu bluzu (žena koja prije 3 mjeseca nije imala ništa u boji u ormaru, sve crno i bijelo, NEBOJE!) izgledala je krasno.
„Isuse smršavila si! Jako dobro izgledaš!“ zinula sam. Požnjarala sam je nasred ceste po struku i bokovima kao da ne vjerujem. Oduševljena je zelenom kavom, otkad je pije uopće nije gladna. Uz to ima potrebu za velikim količinama vode – nešto što je bolna točka velikog broja žena, i moja – jednostavno ne pijemo dovoljno tekućine.
„I ti odlično izgledaš, prekrasna ti je haljinica“ uzvratila je. „E, to je ona haljina o kojoj sam ti pričala“ uzvratila sam. „Jel'da je dobra? Hoćeš da ti kupim istu takvu?“ „Ima li neke druge boje?“ pita Žuži. E, nema, samo crna. A Žuži više ne može nositi crno.. crna, njena dugogodišnja glavna „boja“, postala joj je odbojna..
WoW.
I neka je. U zelenom i ružičastom izgleda svježe, mlado, sretno i optimistično. Grli me i kaže „Imam tebe i Dubravku. Ja sam sretna žena“.
My feeling exactly..
Oh, skoro zaboravih. Jedan jako jako zgodan dečko, metardevedesetdva, prekrasne kose tamnosmeđe oke, bijeli osmjeh, snažan poput pantere i petneastak godina mlađi od mene, rekao mi je prekjučer: „Isuse, kako si dobra!“ I pri tom nije mislio na dobrotu mog srca. He he.
Znam ;)
Jasmina Malnar