Je li vam poznata ona narodna: 'Batina je izašla iz raja'? Da, da, tako su nekada plašili djecu batinama, ako ne budu dobri, ako ne napišu zadaću, ako ne slušaju mamu i tatu... Neki od vas slušali su o zločestoj vještici iz Ivice i Marice koja će vas odnijeti ako ne pojedete sve na tanjuru, neki su spominjali i vraga, čudovišta...
Prisjetimo li se djetinjstva – svi su se silno trudili usaditi nam strah. U tinejdžerskoj dobi opet su nas strašili – no ovaj put to su bile malo sofisticiranije ucjene – ako ne dobiješ dobre ocjene nećeš gledati TV, nećeš ići van subotom s prijateljima, nećeš ovo, nećeš ono.
Ako ste prolazeći kraj psa pokazali namjeru da ga pogladite već ste čuli paničan glas iza sebe – nemoj ugrist će te, i onda se ljudi čude kad se u zreloj dobi bojite psa. Pa naravno kad ste kao maleni slušali da će vas pas ugristi ako ga samo pogledate i onda ćete dobiti neizlječivu bolest. Neki su klinci sigurno i sanjali te pseće nemani iskeženih zuba i budili se u panici pa uvjerite vi njih kasnije da su psi dobri da vas neće napasti ako vi ne napadnete njih. A pogledajte paradoks: psi napadaju kad osjete strah, znači dijete stalno sluša da će ga pas ugristi i naleti na psa na ulici i što će učiniti? Početi bježati, a pas će za njim i vjerojatno ga ugristi – zvuči vam poznato?
Neki roditelji u najboljoj namjeri čitaju razne priručnike gdje piše: djecu se ne smije tući, plašiti batinama, primjenjivati fizičku silu i tu izlaze na vidjelo savjeti nove generacije s naglašenim elementom introspekcije: krenite od sebe i recite: mama je jako tužna što si ti zločest, tata je jako nesretan jer si se sinoć napio, baka je jako žalosna jer si se tako jako našminkala i tako unedogled – ovo bi se moglo nazvati i finom manipulacijom, no to su i one prijetnje i usađivanje straha iz djetinjstva.
Djetinjstvo je prošlo, odrasli smo, ali strah je i dalje prisutan u našim životima. Strah nas je zakasniti za posao jer ćemo dobiti otkaz, strah nas je voziti po nevremenu, strah nas je reći prijatelju da je dosadan, strah nas je reći partneru da jednostavno želimo biti malo sami, ma strah nad nama lebdi kao velika neman i zapravo se s njim susrećemo skoro svakoga dana u ovom ili onom obliku. A posebno nas je strah pogrešaka, iako su one su zapravo prilika da nešto naučimo i razvijamo se, zar ne? To osobito teško pada perfekcionistima koji pred sebe stavljaju prevelika očekivanja i zahtjeve i jednostavno ne mogu prihvatiti da su samo obični smrtnici koji griješe.
Što smo stariji sve se više bojimo, a zašto ? Na primjer, dvadesetogodišnjaci puno brže nauče voziti od tridesetogodišnjaka. Ovi drugi su već vidjeli jako puno prometnih nesreća, nesretnih priča u novinama i svjesni su da u jednoj sekundi mogu postati invalidi ili izgubiti živote. Sa dvadeset godina životno iskustvo znatno je manje i još mnogo toga je pred tim mladim ljudima pa je i strah prema vožnji manji.
Naravno ne želim reći da se nikada i nikoga ne treba bojati. Strah nam ponekad i pomaže osvijestiti neke važne stvari i u tom slučaju je koristan. Mnoge je strah javnog nastupa, no to je zdravi strah jer znači da nam je stalo biti što bolji. Strah može biti i konstruktivan i destruktivan, no vrlo je važno biti ga svjestan i, što je još važnije, pokušati pronaći načine da ga prihvatimo kao emociju koje se nemoguće u potpunosti riješiti.
Pitate li se kako se suočiti sa strahom? Ovisi je li realan ili iracionalan. Danas stručnjaci koriste riječ fobija pa smo okruženi raznima: od klaustrofobije (strah od zatvorenog prostora) , arahnofobija (strah od paukova) , agorafobija (strah od otvorenog prostora), homofobija (strah od ljudi), ksenofobija (strah od stranaca) no ovdje se već radi o dijagnozama čije rješavanje i definiranje prepuštam stručnjacima.
Kad se nečega bojim zamislim što bi mi se najgore moglo dogoditi? Da pogriješim? Pa što onda, ispravit ću pogrešku, nitko nije savršen. Da zakasnim na posao? Pa nije kraj svijeta, ostat ću dulje i nadoknaditi propušteno vrijeme. Da nekoga povrijedim? Ma ispričat ću se i razmisliti o svom postupku.
I da ne zaboravim, kod nas žena postoji još jedan strah - od debljanja. Ma drage moje, pa što ako se udebljate? Hoće li se dogoditi nešto katastrofalno? Naravno da neće! Uživale ste u papanju, a kad odlučite, skinut ćete višak kilograma. Važno je uživati u životu, u svakom trenutku i shvatiti da uvijek postoji rješenje. Stoga nemojte dozvoliti da vas strah paralizira ili vam onemogući prihvaćanje novih izazova: prihvatite ih i uživajte u predivnom izazovnom vrtlogu života punom iznenađenja.
Kakva su vaša iskustva sa strahovima?
Vaša Ema Jurić