Sramežljivost je strah od bilo kakve aktivnosti u nečijoj nazočnosti. Stidljivoj osobi nedostaje sigurnosti u društvu, zbunjena je i ne usuđuje se niti zucnuti. Od straha da ne ispadne nesposobna, ona to i postaje. Muči je osjećaj manje vrijednosti. Takve osobe ne drže do sebe i ne cijene se jer žive u neprekidnom strahu da drugima ne ispadnu smiješne ili nespretne. I tako zaista postaju sve čega se boje. Pomalo počinju prezirati same sebe, osamljuju se. A zapravo nisu nedruštvene. Za razliku od pravog mizantropa – čovjekomrsca koji izbjegava ljude jer ih mrzi, stidljivi se ljudi povlače jer ih se boje.
No, sramežljiva osoba uopće ne pati od skromnosti. Naprotiv, zapravo je vrlo ponosna, pa još više pati u uvjerenju da drugi ne pokazuju zanimanje za nju. Razdiru je suprotne potrebe da se uključi u društvo, te istodobno strah da bi s drugima mogla doći u sukob. Stoga stalno živi u nesigurnosti. Misli da ju nitko ne razumije, ni cijeni onoliko koliko stvarno zaslužuje. Stidljiva osoba stvarno je sama kriva što je ljudi pogrešno procjenjuju. Kad mora progovoriti zbuni se do te mjere da ne zna izreći ono što bi mogla, odgovara nabusito i kratko, ostavlja loš dojam. Još gore: svojim zgrčenim držanjem i ponašanjem previše nalik na neprijateljstvo izaziva neugodu kod drugih ljudi. Stidljivko može postati agresivan, što zauzvrat izaziva tuđe nasilno ponašanje.
Najosjetljiviji su tinejdžeri
U najvećem broju slučajeva takva osoba zna da je sramežljiva. Kako i ne bi znala kad se u to uvjeri svaki puta kad se mora suočiti s drugom osobom? Odaju je reakcije, refleksi, riječi, kretnje. Zgrčeni želudac, suho grlo, noge što posrću, napeti mišići, osušena usta, nepravilno kucanje srca, vlažni dlanovi, blijedi ili previše rumeni obrazi znakovi su koji neće nikome promaknuti.
Razlikujemo, dakako, različite stupnjeve stidljivosti. Postane li patološka, može žrtvi onemogućiti skladan život, dok umjerena nema veći utjecaj na život. Razlike su goleme. Neki ljudi postanu stidljivi suočeni samo s određenim osobama ili kad se nađu u specifičnoj situaciji. Naprimjer, bespomoćni su pred šefom, osobom koja im je idol ili osobom suprotnog spola. Ima tako žena i muškaraca koji su izvanredno sigurni u svijetu posla, no u privatnom životu uzmiču pred suprotnim spolom. Mnogi smatraju da su „žderačice muškaraca“ i ženskaroši, pravi Don Juani, zapravo osobe koje se na taj način brane od svoje stidljivosti.
Nismo svi sramežljivi, no postoji razdoblje u životu kada nas to najviše pogađa: u prijelazu iz djetinjstva u tinejdžersku dob. Fiziološke su promjene toliko nagle i snažne da se svatko hoćeš-nećeš ne osjeća dobro u svojoj koži. Sve se još pogoršava pojavom pubertetskih prištića i akni. U adolescenciji se rađa strah od toga da nas netko gleda, da se s nekim treba suočiti, a najviše od svega muči nas da smo različiti od drugih. Djevojčice beskrajno muče njihove grudi, bilo premalene ili prevelike, dječaci brinu zbog veličine spolnog organa.
Kompleks manje vrijednosti
Nitko se ne rađa sramežljiv. Dakako, postoje velike razlike: netko je rođeni vođa, drugi je zatvoreniji. Te oznake naše ličnosti mijenjaju se s obzirom na to kakav život živimo, što smo sve doživjeli, kakva su nam obiteljska i društvena sredina. Kompleks manje vrijednosti dubok je uzrok sramežljivosti. Sramežljiva osoba vjeruje da je manje vrijedna od ostalih zbog stvarnog ili, češće, umišljenog hendikepa. Netko si umisli da je ružan, drugi da je predebeo ili premršav. Čak je i veliki Jean Jacques Rousseau rijetko otvarao usta u društvu bojeći se da bi mogao izvaliti neku glupost.
Kompleks manje vrijednosti može biti posljedica neke traume iz djetinjstva. Previše zaštitnički roditelji koji ne puštaju dijete ni koraka od sebe mogu u njemu razviti osjećaj da nije sposobno baš ništa obaviti samo. Isti porazni rezultat može uzrokovati sasvim suprotan roditeljski stav ako uopće ne mare za dijete.
No, odgojne greške nisu jedini uzroci. Od ranog djetinjstva smjenjuju se razdoblja kad smo manje ili više osjetljivi i ranjivi. U najosjetljivijim razdobljima i najmanji incident može izazvati neurotske smetnje, dok bi nas samo okrznuo u drugo vrijeme. Svi mi imamo komplekse. Treba samo mudro pronaći način da živimo s njima. Ako su nam toliki da nam zagorčavaju život do nepodnošljivosti valja potražiti pomoć psihijatra ili psihoterapeuta koji će nam pomoći da pronađemo izlaz.
Savladavanje sramežljivosti
Ima i slučajeva da već odrasli ljudi odjednom postaju sramežljivi, iako to ranije nisu bili. Neki poraz može nas toliko pogoditi da se razviju reakcije vrlo slične sramežljivosti. To se primijećuje kod mladih školovanih ljudi koji nikako da nađu zaposlenje, pa postepeno izgube sigurnost. To uopće ne znači da to nisu u stanju kasnije savladati.
U svladavanju stidljivosti najvažniji je napor da se pokušamo izraziti, okrenuti prema van. Sigurnost u društvu može se steći i vježbanjem, plesom i pjevanjem te borilačkim sportovima. Preporuča se i bavljenje glumom.
Drugi se način rješavanja stidljivosti sastoji u tome da umjesto na sebe počnemo misliti i na druge, proučavati ih, promatrati i slušati kako bismo utvrdili što nas u njihovu ponašanju ili izgledu do te mjere zbunjuje i koči da postajemo stidljivi. Sebi se valja posvetiti u osami, procijeniti što poštenije vlastite dobre i loše strane kako bismo postali sposobni prihvatiti sebe kao potpunu ličnost.
Vježbe protiv stidljivosti - jačanje samosvijesti
Za borbu protiv stidljivosti najjače je oružja opuštanje. Cilj je da postanete svjesni sami sebe i naučite se kontrolirati. Za razliku od psihoanalize, koja se obraća podsvjesti da bi se otkrili korijeni traumi, u ovom slučaju sve treba raditi vrlo svjesno. Mnogi će se skeptici nasmijati pri spomenu autosugestije, ali moćnija je nego što većina može i zamisliti. Upravo je stidljivost za to najbolja potvrda. Jer ako netko toliko uspješno može samoga sebe uvjeriti da je nesposoban, svu bi tu energiju samouvjeravanja mogao upotrijebiti i suprotno: da si stvori samopouzdanje.
Postoje i jednostavne vježbe, odnosno tehnike samosvijesti:
- kontrolirajte svoje kretnje i postupke (hodanje, sjedenje, ustajanje) čime se prisiljavate da živite u sadašnjosti i prihvaćate utiske kako dolaze
- kontrolirajte ritam disanja
- primite u ruku neki predmet, a zatim ga odložite. Sada zamislite da vam je taj predmet još u ruci, dočarajte mu težinu, oblik, kako djeluje na osjet dodira...
- zamislite da izrađujete neki crtež. Još bolje, najprije rukama po zraku ocrtajte obrise, a zatim pod njih zamislite i crtež.
- nasumce, ne po redu, ispišite red brojaka na papiru (najmanje 8 brojki). Dobro ih promotrite, a zatim sklopite oči i pokušajte ih se svih sjetiti. Najprije po redu, a zatim unatraške. To je način da izvježbate kontrolirati svoje misli.