Rekla sam sama sebi „Sad ili nikad“ i bilo je „sad“.
Nisam požalila...
Prošlo je nešto više od tri tjedna od kada sam se podvrgnula plastičnoj operaciji nosa, tzv. rinoplastici. Kada sam razmišljala kako da napišem tekst, a da ne bude previše suhoparan i da previše ne zadirem u svoju privatnost, moram priznati da nisam znala što napisati.
No, tada sam se sjetila sebe prije operacije, svih mojih želja i strahova, te što sam željela znati. Upravo sam to odlučila i napisati. Neću previše pisati o samom postupku, jer vjerovali ili ne, u biti niti ne znam previše o njemu, makar sam dosta čitala i pitala samog kirurga.
Dok sam još bila u iščekivanju operacije htjela sam znati što me čeka prije nego što me uspavaju, kako će biti dok se probudim, ako se probudim, hoće li boljeti kasnije, koliko će trajati oporavak, hoću i na kraju svega biti sretna s ishodom, što ako nešto pođe po zlu? Od pitanja mi je brujala glava i makar sam odabranog plastičnog kirurga mogla pitati sve, činilo mi se kao da nikada nisam dobila zadovoljavajući odgovor.
Zbog toga sam pokušala odgovore potražiti na mnogobrojnim forumima, stranim i domaćim internetskim stranicama. Iskreno, bolje da neke od njih nisam čitala, jer sam pročitala tolika različita iskustva da jednostavno više od svega toga nisam znala što da mislim, što da očekujem, čemu da se nadam. Pitala sam se da li da odustanem.
Ono što bih prije svega voljela naglasiti da je svaki zahvat individualan, jer nitko nema jednak nos. Ni sam kirurg specijalist vam neće moći u potpunosti garantirati kakav će nos ispasti. Voljela bih napomenuti da je moja operacija bila striktno estetske naravi i nisam imala probleme s disanjem. Naime, mnogi ljudi upravo se odlučuju na rinoplastiku upravo zbog problema disanja, pa kad su već na operaciji, zašto ne bi ubili dvije muhe jednim udarcem – dobili bolju funkcionalnost i ljepotu.
Kako sam se odlučila na operaciju?
Da ne duljim, na jesen sam se bez ikakvog posebnog povoda, osim estetskog, odlučila na veliki korak i pronaći plastičnog kirurga, specijalistu otorinolaringologije. Nisam željela pristati na ništa manje. Ne bih voljela spominjati ime kirurga, mislim da mu ne treba dodatne reklame, i ne, njegovo ime i prezime nema u sastavu slovo „G“.
Angažirala sam obitelj i prijatelje oko potrage za „savršenim“ kirurgom i pronašla ga. Slijedeći korak je bio proučavanje njegove internetske stranice, te naručivanje na pregled kod najljubaznije sestre na svijetu. Normalan postupak je da dođete na prvi razgovor gdje s doktorom popričate o svemu što vas zanima, ako želite zakažete i datum operacije, što sam i učinila. On će vas uputiti na predoperativne preglede.
Operacija nosa se može izvesti u općoj anesteziji ili lokalnoj, ali ja sam odabrala opću. Moram priznati da nisam nikada zamišljala operaciju na kojoj postoji mogućnost da nešto čujem, vidim ili osjetim kada mi kirurg odstranjuje komadiće kosti ili hrskavice. Ne, hvala! Ujedno, sam kirurg preporučuje opću anesteziju, ne zato jer je skuplja, nego zbog toga jer osobe koje nisu pod općom anestezijom se trzaju, kašlju, hrču i rade slične nepodopštine, koje sigurno ne pomažu kirurgu.
Pregled
Ukoliko idete kod privatnog plastičnog kirurga, vjerojatno će vam preporučiti da obavite predoperativne preglede u nekoj od privatnih poliklinika s kojom ima dogovor da šalje svoje pacijente. No, ukoliko imate dobrog liječnika opće prakse, bez problema možete dobiti uputnice kod njega i obaviti sve pretrage u bolnici, kao i svi drugi. Naravno, za preglede s uputnicama će vam trebati sveukupno tjedan do tjedan i pol i koštat će vas 200-njak kuna bez dopunskog zdravstvenog osiguranja, dok ćete u privatnoj klinici biti gotovi za tri sata i platiti oko 1500 kuna, možda malo manje. Pa, tko voli, nek' izvoli! Ja sam odabrala uputnice.
Nakon što dobijete sve nalaze zakažite drugi pregled kod plastičnog kirurga koji će sa svojim timom pregledati nalaze i dati zeleno svijetlo za operaciju. Taj, drugi i posljednji dogovor prije operacije više je ponavljanje „gradiva“. Doktor će vam reći da ne smijete jesti prije operacije, što trebate, a što ne trebate ponesti sa sobom, te što možete očekivati.
Večer prije operacije
Slobodno jedite do kojih 22 sata navečer, no pokušajte tijekom dana pojesti laganiju hranu. Vjerojatno vam zbog nervoze niti neće biti previše do jela. Izbjegavajte jela od luka i češnjaka, da baš ne isparavate iz usta na operacijskom stolcu. Ni u ludilu ne stavljajte u usta ništa poslije 22 sata navečer, ni vodu, ni mlijeko. Ništa! Isto tako ujutro. Niti gutljaj, niti griz! Ništa! Ne znam hoćete li spavati noć prije operacije. Ja jesam, više-manje dobro, jer sam bila toliko psihički iscrpljena od ranije neprospavanih noći, pa sam se uspjela smiriti.
Slijedeće jutra na putu za operaciju nisam osjećala preveliki strah. Nervoza je se mogla usporediti s ispitom na faksu. Prijateljica me utješila i rekla da je to ispit koji sigurno neću pasti, tako da sam sigurna. Malo je pomoglo. Ujutro se prije polaska umijte s vodom i ne stavljajte nikakvu šminku, pa čak niti običnu kremu za lice, kako bi kirurg mogao flomasterom iscrtati konture po nosu.
Anestezija 1, 2, 3....
S obzirom da ste zdravi, sami se svlačite i oblačite prije operacije. Na noge sam morala navući čarape, koje sprečavaju stvaranje krvnih ugrušaka u venama noga, dobila sam pelene za odrasle, a na sebe sam još morala navući standardne pamučne hlače i košulju koje dobijete u svim bolnicama.
Nakon toga, kirurg mi je iscrtao nos i tada sam se uputila u operacijsku sobu. Ostala sam bez bolničke košulje, a simpatična anesteziologinja i medicinski brat zabavljali su me i upućivali što će sada napraviti. Došlo je vrijeme anestezije i mojeg najvećeg straha. Mala „pikica“ u venu lijeve ruke, kao da vam vade krv i kvačica na kažiprstu i to je to. Nema drugih igla. Prvo sam dobila sredstvo za smirenje, što je, koliko sam shvatila, normalan postupak, jer nisam histerizirala niti bilo što drugo, u biti smijala sam se nečemu što su pričali.
Rekli su mi da ću osjetiti blagu vrtoglavicu i da će mi se vid zamutiti ali da neću osjetiti neugodu zbog toga. Tako je i bilo. Kada su mi rekli da su pustili anesteziju, baš kao u filmovima, u sebi sam počela brojati do deset. Mislim da sam izbrojila do četiri, najviše pet i to je bilo to...
Slijedeće što sam čula bilo je „probudite se, gotova je operacija, dišite na usta, dišite“. Pokušala sam udahnuti na usta, no teškom mukom, jer sam u grlu imala nakupljenu krv i slinu od operacije. Rekli su mi da im pokažem znak da ih čujem, osim disanja. Mislim da sam digla desni palac. Nisam mogla otvoriti oči, ali sam vidjela svijetlost i bilo mi je strašno hladno. Osjetila sam da su me prenijeli u drugi krevet, pokrili dekama i pokušavali me čim više razbuditi. Tada sam uspjela i zatražiti da mi daju nešto u što da se iskašljam. Mislim da su i oni tada odahnuli, jer su vidjeli da je sa mnom sve u redu. Odspavala sam još kojih sat vremena. Nisam osjećala nikakvu bol... (vam)
Imala sam mnogo pitanja, strahova ali i želje da to učinim.