Koliko je tanka nit koja nas ostavlja zdravima, a druge veže za krevet?

Bolest tjelesno izvlači najgore iz nas, ali što se duše tiče ponekad najbolje

Koliko je tanka nit koja nas ostavlja zdravima, a druge veže za krevet?

Jedne prohladne večeri, u siječnju mjesecu ove godine, sjedoh na kavu sa sestrom, njenim dečkom i njegovim najboljim prijateljem. Ekipa nekoliko godina mlađa od mene. Uvijek je lijepo pričati s mladima i nadobudnima, nose u sebi neku pozitivno divlju energiju, vjeruju da mogu pokoriti svijet. Pričam s momkom po imenu Damjan, o tome kako će na rad u Njemačku, kako ima zaručnicu. Pitam jel će se teško razdvojiti budući da on odlazi. Kaže: - A mora se.

Nisam ni znala da ću prošlog tjedna, devet mjeseci nakon tog susreta, isplakati dušu na humanitarnom koncertu za Damjana. Ni mjesec nakon naše kave, dečko je igrom slučaja i glavobolja saznao da ima tumor. Vjerojatno znate, i neću u detalje. Ali, ne, nisam ja plakala iz sažaljenja. Možda smo svi mi više žaljenja vrijedni nego on. Pitam se kojim riječima da ispričam zašto sam plakala?

Stalno pričam o ljubavima. Dajte da Vam ispričam ovu ljubavnu priču. Ljudi od dvadesetak godina. On leži u krevetu, koji je većinom bolnički, drhte mu ruke, gotovo nepokretan. Pun lijekova. Uz zilion mjera da mu ne padne imunitet, dočekao je svoj koncert. S tribine se vidi njegov krevet na kojem su ga dovezli, leži, desno od pozornice. Ima masku na licu, ali on pjeva. Ljudi, on pjeva. Njegova Ivana pleše s njim, oko njega. Ljudi, oni plešu.

Bila je i neki dan emisija na tv-u o njima. Pitali su Ivanu je li joj išta teško činiti za njega. Ko iz topa: -Ne! Ništa mi nije teško. Tako mirno, sigurno. - Recite mu da bez njeg, nestale bi sve nade, sve tuge, radosti, da ga voli još, da ne može bez njeg, bez njene ruže crvene... Duša mi se para, ne znam jel zbog njegove bolesti, ili od siline ljubavi koju je ljudsko biće u stanju osjećati prema drugoj duši.

Bilo je dosta ljudi na koncertu. Nadam se da smo mi Damjanu uspjeli uliti barem napola nade koliko je on nama ulio. Barem meni. Čovjek se bori za svoj goli život, ali on iznalazi snage za pjesmu. Za osmijeh. Za sreću. Bolest tjelesno izvlači najgore, ali što se duše tiče-najbolje u ovom slučaju. Kako je malo potrebno za sreću! Kako je krhak taj naš život. Kako je tanka nit koja je nas ostavila zdrave, a njega vezala za krevet. Ali silnija je snaga ljubavi, želje za životom. Koliko puta nam se desi da nam nešto ne ide, i već nam se ne živi. A sve imamo. Sjećam se pjesme iz djetinjstva; kako čovjek zahtijeva ovo i ono da bi bio sretan. Odbija biti sretan ako to nešto nema. Pjesma završava: -Zar mi nije dosta? Živim.

Kaže mudrac: - Dovoljno je živjeti, i svakog trenutka voljeti, i ne postavljati sebi pitanja o sljedećem trenutku. Živjeti danas kao da nam je zadnji dan života. Jedan će definitivno i biti. Ali, ako danas nije taj dan, past ću na koljena i zahvaliti.

Život nije htio da se Damjan i Ivana razdvoje kad je on trebao otići u inozemstvo, vjerujem da ni neće htjeti tako skoro. Ljudi su na koncertu zahvaljivali drugima što su sudjelovali u akciji. Ali, što se mene tiče, to je najmanje što bilo tko od nas može učiniti. Čast, privilegija je moja. Mogu u svom srcu poslati još ljubavi tom dečku, mogu zaustiti pokornu molbu nebu. Mogu mu reći: -Tako volim što te znam...

Ivana reče: - Samo ozdravi mi ti, to je sve što sam od neba tražila, i svaki osmijeh što mi pokloniš, kao zastavu bih razvila...Ja ću čekati na te kada ustaneš i kada kreneš...kada prepoznaš pobjedu u sebi, i pobjedu u meni, i kada ozdraviš mi ti...

Od svih nas; Damjane, ne boj se života, sviće novi dan, tebi je ljepota utkana u dlan!

(Tihana Babić)



Image


Damjan i njegova Ivana


Damjan Kovačić iz Lopatinca koji ima samo 22 godine boluje od zloćudnog tumora na mozgu. Operiran je u veljači ove godine, ali tumor mu se proširio, najprije po cijeloj glavi, pa po leđima. Nije dobro, leži u krevetu, nepokretan je, ne može hodati, stajati pa ni sjediti. Prima kemoterapiju, ali bolest se širi jako brzo, pa se nalazi u teškoj situaciji i bori se za život.

Živi kod kuće sa majkom i djevojkom Ivanom koje se 24 sata dnevno brinu za njega. Obje su na žalost bez posla i nemaju nikakva primanja, a nisu ni u prilici raditi jer se moraju neprestano brinuti o njemu. Skupina humanih ljudi pokrenula se u namjeri da im pomogne.

Damjanove potrebe za lijekove i život su skupe, stoga pozivaju da donirate što god možete (ovisno o Vašim mogućnostima) za Damjana, jer mu je pomoć hitno potrebna!

Iznos možete uplatiti na tekući račun njegove majke (račun Draga Kovačić) broj 2392007-3223184699 u Međimurskoj banci uz naznaku Donacija za Damjana. Ili na žiro račun UOLL-a otvoren u Međimurskoj banci broj: 2392007-1100010602, s pozivom na broj  02   230709.

Od 1.08 do 1.11.2009. otvoren humanitarni telefon za Damjana 060 888 202. Zovite i donirajte 3,66 iz fi8ksne linije ili 4,47 iz mobilne linije (PDV uključen).

Organizirana je i Facebook grupa Podržimo Damjana, koja poručuje: Dati dio sebe, dati ga drugom, ljudski je i nježno i nikad nam ne uzima onoliko koliko nam vraća. Hvala Vam od srca!