Miomi (fibromi, lejomiomi) najčešći su hormonski osjetljivi benigni tumori maternice. Javljaju se u 20-40% žena reproduktivne dobi. Nastaju nepravilnim rastom (monoklonalnom proliferacijom) glatkih mišićnih i vezivnih stanica (fibroblasta) maternice. Miomi se najčešće pronađu na rutinskim ginekološkim pregledima, jer u više od 75% žena koje ih imaju ne uzrokuju nikakve simptome.
Razlog nastanka mioma je nepoznat. Ne pojavljuju se prije puberteta, a kako je njihov rast hormonalno ovisan (ovisi o razini hormona estrogena), učestalost im se smanjuje u postmenopauzi. Češće se pojavljuju kod crne populacije, u obiteljima s pozitivnom obiteljskom anamnezom (majka, baka…), u pretilih žena itd.
Vrlo često uzrokuju obilna i produžena krvarenja (menometroragija) s posljedičnom anemijom, bolove tijekom odnosa (dispareunija), bolove te probleme s organima s kojima su bliskom kontaktu kao što su mokraćni mjehur, debelo i tanko crijevo (učestalo mokrenje ili opstrukciju mokrenja, problemi sa stolicom…) osjećaj težine u zdjelici itd. Mogu biti uzroci neplodnosti ili ponavljajućih pobačaja. Vrlo rijetko imaju mogućnost maligne preobrazbe. Problematika koju uzrokuju najčešće je kronična, iako mogu uzrokovati i akutna stanja koja zahtijevaju hitno kirurško zbrinjavanje (nekroza, torzija). Svi ovi simptomi mogu značajno narušiti kvalitetu života pacijentica s miomom.
Prema smještaju, najčešće ih dijelimo na: one smještene u samoj materničnoj šupljini (intrakavitarne), one smještene ispod sluznice (endometrija-submukozni), one smještene u mišiću maternice (intramuralni) koji su ujedno i najčešći, te subserozne (vrlo često na peteljci). Osim navedenih postoje i rjeđa mjesta na kojima se mogu pojaviti (intracervikalni, intraligamentarni...). Veličina im varira od malih, veličine zrna graška do onih koji mogu težiti i do 20 kg. Vrlo rijetko se pojavljuju pojedinačno, najčešće su multipli. Makroskopski gledano, bijele su boje, najčešće tvrde konzistencije, dobro ograničeni od okolnog tkiva.
Kako smo već ranije naveli, najčešći problem koje uzrokuju miomi su nepravilno i obilno krvarenje zbog kojeg se žene javljaju na pregled. Liječenje ovisi prvenstveno o anamnezi pacijentice (dob, broj poroda, želja za trudnoćom, veličini, smještaju…) te kliničkoj slici.
Liječenje može biti medikamentozno ili kirurško. Danas se najčešće koristi minimalno invazivni pristup liječenju koji uključuje kombinaciju medikamentoznog i kirurškog načina.
Medikamentozna terapija (ulipristal acetat – ESMYA, agonisti GNHR), koristi se kod nekih žena za potpuno izlječenje, a kod nekih samo za smanjenje tumora kako bi trauma kirurškim zahvatom bila minimalna. Kirurški se zahvat može napraviti minimalnim zahvatima (histeroskopijom, laparoskopijom) ili klasičnim kirurškim pristupom (laparotomija-otvaranje trbuha) ili kod nekih slučajeva se može pristupiti embolizaciji krvnih žila „hranilica“ nakon kojih tumor odumre (nekrotizira).
Kod žena u peri i postmenopauzi se najčešće ne pristupa kirurškom liječenju zbog prirodnog smanjenja razine hormona estrogena koji "hrani" miom.
Ako imate miom bez simptoma koji ne utječe na kvalitetu života, preporučuje se samo redovito praćenje bez invazivnog pristupa liječenju.
Dr.sc. Danijel Bursać, dr.med specijalist ginekologije i opstetricije subspecijalizant humane reprodukcije KB Merkur