Rođendani, Božić, Uskrs, posjeti rodbine i prijatelja – sve su ovo uobičajene prilike kad u tvoj dom stiže hrpa slatkiša i uz to obično i pokoja nova igračka. Ali ne samo u tim posebnim prilikama, mnogi roditelji danas djeci kupuju igračke i bez nekog velikog povoda – kao nagradu jer su se hrabro držala kod liječnika ili kao čak kao mito u situacijama koje ne znaju riješiti na bolji i konstruktivniji način. Tako se nakupljaju lutke, autići, dinosauri i lopte pa do djetetovog trećeg rođendana već imamo zavidnu kolekciju igračaka koje nas polako počinju zatrpavati. Mjesta u stanu ili kući sve je manje, a igračke su posvuda – zauzimaju svaku prostoriju, svaku slobodnu površinu i komad namještaja. Kad dijete ima toliko igračaka, znači li to da je nužno i sretnije od onoga koje ih ima malo? Koliko igračaka zapravo treba našim mališanima? Prije svega, to ovisi o djetetovoj dobi. Beba od 10 mjeseci ne treba jednak broj igračaka kao šestogodišnjak.
Nedavno provedeno istraživanje objavljeno u stručnom časopisu „Infant Behavior and Development“ bavi se upravo ovim pitanjem koje muči mnoge roditelje.
Istraživači su proučavali i istraživali kvalitetu igre u uvjetima u kojima su bebe ili mala djeca imala manje igračaka te su to usporedili sa situacijom u kojoj su se mališani igrali s puno igračaka. Rezultati su pokazali kako su se djeca igrala dulje i na kreativniji način kada su imala manje igračaka. Djeca koja su na raspolaganju imala tek nekoliko igračaka, provela su dvostruko više vremena istražujući svaku igračku i igrala su se sa svakom od njih na više od jednog načina.
Dakle, kad su igračke u pitanju, manje je više – a s tim se slaže i Angela Narayan, docentica kliničke dječje psihologije na Sveučilištu Denver:
"Što je manje stvari u njihovu vizualnom polju pažnje, to se više mogu posvetiti dubini (igre). A što manje stvari moraju potrošiti na filtriranje kognitivne energije, to više svaka stvar može imati utjecaja na njih."
Starija djeca na neki će način sama filtrirati igračke, imat će one omiljene kojima se radije igraju pa će roditeljima biti lakše razlučiti kakva ih igra uistinu veseli i koje im igračke možda nisu potrebne u sobi.
Kako bi se količina igračaka držala pod kontrolom, možemo pratiti ova tri jednostavna savjeta. Meni, kao mami troje djece, bili su spasonosni:
Rotacija igračaka
Čak i da želi, dijete se ne može igrati s mnogo igračaka istovremeno. Hrpetina predmeta može djelovati kontraproduktivno pa dijete od silnih igračaka više neće moći odabrati s kojom se igrati. Jedan od načina kako možemo tome doskočiti jest da rotiramo igračke. Na primjer, izdvojimo dio igračaka s kojima se dijete trenutačno ne igra i spremimo ih u kutije ili vreće te ih odnesemo u podrum ili na tavan – važno je samo da su van djetetova dohvata i izvan djetetova vidnog polja. Dijete se tako može fokusirati na, recimo, nove igračke koje dobilo ili na one koje su mu sada interesantne, a one koje smo sklonili će zaboraviti. Kad djetetu nakon nekog vremena dosade igračke s kojima se intenzivno igralo, rotiramo ih i vraćamo im one koje smo spremili. Već neko vrijeme provodim ovu strategiju i na moje iznenađenje, primijetila sam kako su mojim klincima „stare“ igračke svaki put opet zanimljive kao da su nove.
Pravilo jedne igračke
Mnogi roditelji uveli su tako zvano „pravilo jedne igrače“, a odnosi se na to da svako dijete u obitelji dobije samo po jednu igračku od roditelja za rođendan, Božić i slične velike prigode. Ovo pravilo već godinama vrijedi i u mojoj obitelji. Vjerujem kako je, umjesto da dijete dobije više manjih igračaka, bolje da dobije jednu, možda i veću i skuplju, ali koju doista želi. Roditelji tako neće bacati novce na igrače koje će dijete možda već idući dan zaboraviti.
Isto se pravilo može primijeniti i na širu obitelj te se i s bakama, djedovima i ostalom rodbinom treba unaprijed dogovoriti da dijete, na primjer, dobiva po jednu igračku pod bor.
Ovo pravilo praktično je i kod odlaska i trgovinu mješovitom robom. Roditelj tako može unaprijed djetetu reći da može odabrati jednu manju stvar kad su zajedno u kupnji. Dijete će na ovaj način naučiti postaviti prioritete – primijetit ćemo kako će možda odmah pri ulasku u trgovinu odabrati nešto, a kasnije to zamijeniti za nešto drugo. Bitno je ostati dosljedan i dijete će rado poštivati ovo pravilo. Otkad sam uvela ovo pravilo za svoju djevojčicu, odlazak u trgovinu s njom i njoj i meni puno je ugodnije iskustvo. Nema više suza ili provala bijesa jer nije dobila sve što je željela. Osjećaj da će sama odabrati hoće li na blagajnu donijeti sokić ili čokoladicu daje joj neki osjećaj važnosti i samostalnosti.
Staro za novo
U mojoj obitelji vrijedi pravilo „staro za novo“. To znači da kad dijete dobije neku novu igračku, jednu staru s kojom s više ne igra daje nekom drugom djetetu. Mom se sinu jako svidjelo ovo pravilo jer je uvijek sam birao igračku koju će dati dalje, a kad bi se skupilo nekoliko takvih igračaka, zajedno bismo ih nosili novim malim vlasnicima. Bio je ponosan što može usrećiti neko drugo dijete i što na neki način čini dobro djelo. Pri tom, bitno je da dijete samo bira igračku koju će proslijediti dalje, ne smijemo inzistirati da to bude nešto s čim se dijete možda nije spremno oprostiti. Također, trebamo ga uključiti u korak u kojem igračke dajemo drugoj djeci. Mislim da na ovaj način dijete učimo velikodušnosti i darežljivosti, a uz to i broj igračaka u našem domu ostaje stalno isti, što je vrlo praktično.
POGLEDAJ VIDEO: TREBA LI PUSTITI DIJETE DA SE SAMO IGRA?