Socijalna usamljenost adolescenata

Kako umanjiti socijalnu usamljenost adolescenata

Socijalna usamljenost adolescenata

Svi smo mi društvena bića i drugi ljudi imaju brojne uloge u našim životima. Ukoliko imamo relativno široki krug prijatelja i dobrih poznanika, imamo veći broj ljudi s kojima se možemo zabavljati, savjetovati, dobiti konkretne oblike pomoći ili vrijedne informacije. Uz to, ljudi s kojima se družimo, a posebice grupe u koje smo uključeni, utječu na naš identitet te na osjećaj pripadnosti, što je posebno važno tijekom adolescencije. Iako se adolescencija najčešće doživljava kao veselo i bučno razdoblje, koje karakteriziraju česta druženja te intenzivni socijalni odnosi,  neki adolescenti žive na drugačiji način, te zbog toga mogu, ali i ne moraju, osjećati usamljenost. Osjećaj usamljenosti temelji se na doživljaju da imamo manje kontakata s drugim ljudima nego što bismo željeli, ili da su ti kontakti manje bliski nego što bismo željeli. Prvi od navedenih oblika naziva se socijalna usamljenost, a drugi emocionalna.  

Budući da je adolescencija vrlo bitno razdoblje u razvoju socijalnih vještina i odnosa, adolescenti koji doživljavaju socijalnu usamljenost su, na neki način, rizična skupina. Primjerice, socijalna usamljenost je povezana sa smanjenim životnim zadovoljstvom, lošijim akademskim uspjehom, manjom ustrajnošću te s psihološkom nelagodom, a u ekstremnijim slučajevima i s ranijim napuštanjem školovanja. Većina istraživanja pokazuje da socijalnu usamljenost ne možemo procjenjivati  na temelju broja adolescentovih interakcija s drugima, broja osoba s kojima se druži, niti sa time ima li svoju „ekipu“ ili ne.  O tome  osjeća li se neki adolescent socijalno usamljenim najviše možemo saznati iz njegovih vlastitih riječi, iz izjava poput: „Kada mi treba društvo, nikoga nema.“ ili „I kada sam u društvu, osjećam se sam.“. 

Na socijalnu usamljenost adolescenta mogu utjecati značajke okoline, kao i neke njegove osobne značajke. Ukoliko adolescent osjeća da ne pripada jednoj socijalnoj okolini u kojoj se nalazi (npr. svom srednjoškolskom razredu), nekada je dovoljno rješenje da se počne kretati i u nekoj drugoj (npr. u grupi vezanoj uz neki svoj interes).  

Što se tiče osobnih značajki, socijalnoj usamljenosti skloniji su oni adolescenti koji imaju niže samopoštovanje, koji su povučeniji, sramežljiviji, anksiozniji i općenito osjetljiviji, kao i oni koji imaju općenito pesimističan pogled na sebe i na svijet.  

Socijalni i osobni čimbenici često djeluju zajedno – primjerice, sramežljiviji adolescenti razvijaju odnose polaganije i često s više zadrške od onih sigurnijih u sebe, pa su stoga i reakcije okoline drugačije. Njih se rjeđe zove na različita druženja i događanja, prijatelji ih rjeđe upoznaju sa svojim drugim prijateljima i slično. Tu se stoga često događa „samoispunjavajuće proročanstvo“, jer njihovo suzdržano ponašanje dovodi do toga da se drugi zaista „povuku“ od njih, što doprinosi još većoj usamljenosti.  Slična je situacija i s traženjem socijalne podrške – oni koji se osjećaju socijalno usamljenima ju vrlo rijetko traže, a to što ju ne traže još samo dodatno pojačava njihov osjećaj da su „sami na svijetu“.  Osobne značajke često utječu jače od socijalnih – primjerice, ako je adolescent sklon pesimističnom stavu, promjene u socijalnoj okolini u većini slučajeva neće biti dovoljne za smanjenje usamljenosti.

Sami adolescenti s tim problemom relativno rijetko sami traže pomoć, upravo zbog toga što im manjka povjerenja da drugi ljudi mogu doprinijeti rješavanju njihovih problema, te je stoga potreban donekle proaktivniji pristup osobe koja im želi pomoći. Važno je vidjeti  radi li se primarno o tome da adolescent ne zna započeti kontakt ili pak o tome da mu odnosi dobro započinju, no kasnije nastaju neke komplikacije. Socijalno usamljeni adolescenti često su skloni pogrešno „pročitati“ da ih drugi ne žele u svome društvu. Primjerice, jedan odbijen poziv u kino ne mora značiti da se druga osoba ne želi družiti s njime – isto ponašanje može proizaći iz različitih razloga, te je bitno da nauči prepoznati kako najnegativnije objašnjenje često nije i najvjerojatnije.

Kako bi se usamljenom adolescentu pomoglo, važno je pomoći mu da poveća samopoštovanje, jer su to najčešće dvije strane istog novčića. Već i sama činjenica da netko pokazuje interes za njega, njegove stavove i aktivnosti, pokazuje mu da nije tako nezanimljiva osoba kao što je možda isprva mislio.

Na socijalnu usamljenost često utječu i ranija negativna socijalna iskustva. Bitno je stoga ukazati mu na to što je sve drugačije u odnosu na razdoblje kako je imao loša iskustva u nekoj vršnjačkoj skupini (npr. „U tvom prošlom razredu, najvažnije je bilo nositi markiranu odjeću – ovaj razred nije takav.“). Također je važno porazgovarati i o tome po čemu je on sada drugačiji nego ranije („Zadnjih mjeseci si razvio interes za… - vjerujem da u novoj školi ima onih koje to također interesira.“ ili „Tada si imao problema zastupati se kada ti je nešto smetalo – u zadnje vrijeme vidim da se puno bolje zastupaš.).

Kako bi su umanjila socijalna usamljenost, često su dovoljni i mali koraci. Već i sama zajednička aktivnost ili neki zajednički interes adolescenta s jednim ili više vršnjaka dobri su koraci na tome putu, a odrasle osobe su tu da upale reflektore kako bi adolescent jasnije vidio kamo da ide.

Dr. sc. Jelena Maričić
Psihologinja
Psihološki centar Tesa

Imate li pitanje za psihologe Psihološkog centra Tesa slobodno ga pošaljite na: tesa.centar@gmail.com

Image
Image