Ima već tome, čini mi se pet godina, kada sam se konačno dokopala mora da završim godinu jedva dočekanim odmorom i hvatala prve znake opuštanja kupajući se u moru zajedno sa svojom djecom. Bila sam zadovoljna prilikama koje sam ugrabila, onime što sam dala drugima i onome što sam dopustila da mi se primi. Radim s ljudima. I oni rade sa mnom. I radili smo dosta. Smatrala sam da mogu predahnuti, da trebam predahnuti kako bih spremno dočekala jesen.
Samo što sam, odmarajući se, dohvatila nakratko mobitel nisam mogla ne vidjeti najaktualniju vijest koja je taj dan osvanula u medijima. Jedna voditeljica priznala je da je svoje maleno dijete udarila po guzi. Priznajem da nisam vjerni pratitelj aktualnih događanja i zaista ne znam procijeniti koliko se u ljetno doba time ljudi bave, no ovo priznanje voditeljice usijalo je golem medijski prostor. Sam članak nije me uznemirio koliko su me uznemirili komentari čitatelja, roditelja, žena..
Još mokrom rukom napisala sam ono što je iz mene izlazilo u jednom dahu i poslala komentar na portal s kojim sam tada surađivala. Brzina kojom se članak dijelio naveo me da se tek tada pitam koji mi je bio cilj. Cilj mi je bio biti odgovorna, cilj mi je bio vratiti povjerenje svim onim ljudima s početka priče s kojima radim. I koji rade sa mnom. Cilj mi je bio da pogledam svojoj djeci u oči i da im pokažem da ne okreću glavu kada ih nešto boli.
Danas sam se sjetila tog dana.. Okolnosti su prilično slične, ja sam na odmoru i smatrala sam da mogu predahnuti. No, ponovo, kao i onda, na meti su se našli i roditelji i djeca. Ovaj puta jasno vidim koji mi je cilj.
Ja ne vrijeđam neistomišljenike, niti mislim da su ljudi jedna velika skupina nekritičke mase. Naprotiv, vjerujem da ljudi imaju odgovornost i da imaju pravo biti informirani.
(Foto: Unsplash)
Ministarstvo zdravstva je donijelo odluku da roditelji u doba mjera protiv širenja zaraze COVIDOM 19 smiju maksimalno provesti s hospitaliziranom djecom 15 minuta. Neki stručnjaci govore da je 15 minuta dovoljno da se dijete ne bi osjećalo ostavljeno od svojih najbližih. Iako nisam upoznata s tom činjenicom niti sam negdje naletjela na taj podatak, ne mogu reći da mi nema smisla. Lako moguće da je tako. I bez vode čovjek može biti, čini mi se tri dana, a bez hrane dvadesetak. Samo je važno da nakon toga ne pije i ne jede veće količine hrane kako bi se probavni sustav mogao dovesti polako u neko prihvatljivo stanje. Da dalje smogne kapacitete za borbu protiv stanja koja su nastala kao rezultat te apstinencije. Da liječi bolesti koje su nepovratno ostavile traga na organizam. Al' je živ. Za sada.
I ta će djeca biti živa. Vrlo vjerojatno kao i njihovi roditelji. No, ono što čini razliku s paralelom od prethodnog primjera što će možda proći još dugo vremena prije nego vidimo kolika je šteta. Nećemo djetetu odmah dati da pomalo pije i jede, već ćemo njegovo povlačenje, agresiju, regresivne radnje smatrati kao dio razvoja, možda i kao neposluh, kao nezahvalnost. Kako to? Zato što struka i oni koji bi trebali brinuti o zdravom društvu kažu kako je 15 minuta bilo dovoljno. I kako zasigurno nešto nije u redu s djetetom ili s roditeljima ako imaju određene posljedice.
Bolest je sama po sebi dovoljno zabrinjavajuća da bi 15 minuta bilo dovoljno. Čitam i argumente da je ta posjeta više potrebna roditelju nego djetetu i kako samim time to potvrđuje da je onda i nepotrebna. Pa kako?
Nije li roditelj početak i kraj svakom malenom biću?
Znaju li stručnjaci da je dijete odgovor na roditelja, da se razvija kao puzzla na sve roditeljske kompeticije i nekompetencije? Znaju li stručnjaci da maleno dijete s roditeljem čini, slikovito rečeno, jednu cjelinu i da mu je njegova blizina potrebna da razvije povjerenje u svijet? Znaju li stručnjaci da se zdravo društvo temelji na osjećaju sigurnosti i slobode i da su roditelji u najvećoj mjeri ti koji ju pružaju? Pitaju li se stručnjaci kako će dijete razviti sigurnost u svijet kada mu roditelj s njegove četiri godine kaže da mora biti sam jer to tako mora biti? Ili stručnjaci misle da dijete trebamo pokušati uvjeriti da ono to može? Znaju li stručnjaci kakve su posljedice na pojedinca kada ga se uvjerava da nešto može u vremenu kada je ono daleko od razvojne spremnosti za to?
(Foto: Unsplash)
Rekla bih da ne znaju. Ili bar nisu promislili. Ja znam. I na sreću, ima puno stručnjaka koji znaju. Svakodnevno mi dolaze odrasli ljudi s temom nesigurnosti i lošom slikom o sebi. S neadekvatnom potporom kroz djetinjstvo, s teretom prevelike odgovornosti koja im je natovarena na leđa. Mnogi uzroci leže u iskustvima hospitalizacije u dječjoj dobi. I godinama se liječe.
Kao i prije 5 godina pitam se idemo li mi naprijed ili se svaki puta vraćamo unazad
Iako tri dana možemo bez vode, a dvadesetak bez hrane, mi ih ipak konzumiramo nekoliko puta na dan. Nekoliko puta na jedan dan. Koliko nam onda treba još godina da isti koncept primijenimo i na ovu temu?
I na kraju, imam jednu muku u oko pitanja stručnosti. Svjesna sam da pišem iz pozicije stručnjaka i da mi je želja da ljudi čuju još jedan glas stručnjaka kako bi imali prostora da se osjećaju dobro što god misle o navedenoj temi, no ipak bih na kraju uputila jednu molbu kako drugim stručnjacima tako i medijima. Sljedeći puta kada želite pisati o roditeljstvu i djeci, pitajte prave stručnjake – roditelje.
*Komentar je osobno stajalište autorice i na ni na koji način ne pokazuje stav redakcije