Svi ponešto znamo o inteligenciji, znamo da je mjerimo testovima inteligencije, možemo izračunati njezin kvocijent, dok je emotivna inteligencija nov pojam u odgoju djeteta. Mnogi su stručnjaci sigurni da su današnja djeca bistrija od prijašnjih naraštaja, ali se u životu i međusobnim odnosima nekako ne snalaze. Osim toga, svjedoci smo povećanja kaznenih, čak i kriminalnih djela mladeži, samoubojstava, napuštanja škole, nedostatka interesa za rad... Pitamo se zašto ako znamo da su djeca bistrija, ako imaju sve što žele, kad im nudimo sve što požele?
Najveći je problem u pogrešnome mišljenju da roditelji moraju dijete štititi od problema – nepotrebna zaštita djetetu više šteti nego koristi. Dijete se mora naučiti izražavati i razumijevati osjećaje (svoje i tuđe), kontrolirati raspoloženje, naučiti se empatiji, neovisnosti, prilagodljivosti, upornosti, ljubaznosti, naučiti rješavati probleme... Ako dijete »poštedimo« toga, tako da sve napravimo umjesto njega, i istodobno ga branimo i ispričavamo se za njegove pogreške, onda smo na dobrom putu da djetetu priuštimo emotivne probleme, da se ne uklopi u okolinu i, što je još opasnije, sve to kod djeteta može dovesti do težih duševnih smetnji.
Vještine emotivne inteligencije stječu se u procesu odgoja djeteta. Psiholozi preporučuju da s djetetom razgovaramo o njegovim emocijama jer će tako lakše razumjeti osjećaje drugih, a istodobno će saznati što se događa s njime.
Djecu valja pohvaliti, s tim da je pohvala učinkovita i primjerena kada je dijete zaista zaslužuje, jer se trudilo, bilo uporno i sl. Nije nužno da je taj njegov trud okrunjen rezultatom, ali ako znamo da je u to uistinu uložilo dosta truda, nije naodmet da ga pohvalimo.
Isto tako ni djecu koja su ranjiva i osjećajnija ne treba zbog toga još više čuvati. Djetetu treba disciplina, dosljednost, osobna sloboda, mogućnost izbora, naravno u sklopu društveno prihvaćenih normi... I za dijete, kao i za odrasle, važi da može biti slobodno sve dok ne ugrožava slobodu nekog drugoga. Roditelji trebaju pažljivo birati emisije ili crtane filmove koje djeca gledaju na televiziji, ali i ograničiti vrijeme gledanja televizije. Naime, dugotrajno sjedenje pred TV-om onemogućava djetetu razvoj društvenih i emotivnih vještina.
Kad učimo dijete kako se treba brinuti za druge, nije dovoljno da im o tome samo govorimo, nego se moraju aktivno uključiti, npr. u razne organizacije, društva, pomoć starijima, zaštita životinja... Ponajprije morate biti svjesni da ste upravo vi djetetu prvi uzor za sve o čemu ga učite i da djeca ne razumiju da katkad možemo napraviti prekršaj, a drugi put ne, jer na taj način dovodite u pitanje kredibilnost vaših načela.
Poštenje i povjerenje pri odgoju itekako su važni.
Nina Mav-Hrovat, odgajateljica, mentorica