Vremena se mijenjaju, a s njima i način života, osobito nas mlađih generacija. Nažalost, u našim su krajevima još uvijek snažno prisutna tradicija i obrasci u koje bismo se svi trebali savršeno uklopiti.
Ja se nikad nisam uklapala u obrasce i zbog toga sam često izazivala određene reakcije okoline. Pse volim oduvijek, djecu malo manje. Znam da će me mnoge majke i konzervativne članice naše zajednice osuđivati zbog svega što ću danas ovdje s vama podijeliti, no da budem iskrena, ne marim previše za to. Iskrenost mi je bitna u svemu pa tako i tu.
Ako nikad niste imali psa, onda ne znate što on predstavlja svojim vlasnicima. Isto kao što ja ne znam što dijete predstavlja svojim roditeljima.
Približavam se tridesetima, u ozbiljnoj sam vezi već nekoliko godina i mnogi se pitaju kada namjeravamo poduzeti sljedeći korak – znači brak pa djeca i tako to, kao i većina naših vršnjaka. Ne mogu reći da ne volim djecu jer bi to možda zvučalo pregrubo, a i nije da ih ne volim. Samo trenutno u ovom periodu života ne želim dijete. Možda ću jednog dana željeti, ali sad ne.
Sa svojih 28 godina još nisam spremna postati majka i ne znam da li ću ikada uopće biti. Suprotno uvriježenom i vrlo konzervativnom mišljenju, nisu sve žene stvorene da bi bile majke. Neke su stvorene za karijeru, neke se vole baviti samo sobom, a neke pak su stvorene da svoju ljubav daju psima, koji mogu biti jednako tako divna bića, ako im dozvolite da vam to pokažu.
Dosad nijednom u svom životu nisam osjetila želju za majčinstvom niti bilo kakve majčinske instinkte. Jednostavno nisam. I trenutno mi je previše lijepo u životu da bih se odlučila za tako veliki korak na koji nisam spremna.
Gledajući svoje roditelje i prijatelje s djecom, shvatila sam jedno: djeca su velika žrtva. Kad odlučite imati dijete, to je kao ste stavili tetovažu na lice. Koliko god me sve majke uvjeravale da to nije baš tako, ja znam da je. I s kojom god novopečenom majkom da sam pričala, sve su mi rekle sljedeće: ništa više nije isto, kad dođe dijete sve ti se promijeni. Vidite, ja ne želim da se išta promijeni.
Uzmimo za primjer moje roditelje. Mama me rodila kad je imala samo 23 godine. Za današnja je vremena to vrlo mlado, tada je bilo sasvim normalno. Sedam godina nakon toga rodila se moja seka. Znači od 23. godine pa sve do danas njezin je život bio posvećen nama. Okej, mene se „riješila“ prije par godina, ali sestra je tek na drugoj godini faksa. Znači još nekoliko godina roditelji će trebati brinuti o njoj, u financijskom smislu. Moji su roditelji cijeli svoj život podredili nama. Žrtvovali su svoj život radi nas. I znam da su oni tako htjeli, ali najbolje su im godine izgubljene u nepovrat. Na tome sam im neizmjerno zahvalna i vjerujem da je roditeljstvo divna stvar koja se ne može uspoređivati ni sa čim drugim, no ja to ne želim za sebe. Barem ne još sad.
Djeca vam naprave nered u životu. Psi vam naprave red. Gledajući sebe i svog partnera, otkako je Azra (naš pas mješanac) sasvim slučajno (ili je možda sudbina tu imala svoje prste, ne znam) ušla u nas život, sve nam se posložilo. Kao da je sve sjelo na svoje mjesto i stvari su dobile savršeni smisao. Nekome se možda desilo to isto s djetetom, mada nisam baš sigurna u to. Azra je uvijek tu, u svakom je trenutku spremna me nasmijati. Kad plačem ona me gurka njuškom ne bi li me oraspoložila. I zbog svega toga volim je najviše na svijetu. Živi s nama u stanu i ne mogu zamisliti kako bi bilo da je nema kraj mene. Postoji ona kategorija ljudi koja smatra kako su psi prljavi i kako im uopće nije mjesto u kući ili stanu. Da, psi jesu prljavi, ako nitko ne vodi brigu o njima.
Da razjasnimo jedno – pas nam nije zamjena za dijete. To je samo pas i naš kućni ljubimac koji nam znači apsolutno sve. Istina je, ponekad iziskuje skoro jednaku količinu vremena, brige i pažnje poput djeteta, ali ipak je pas. Da želimo imati dijete onda bismo ga i imali. Nikoga ne osuđujem i oduvijek sam tvrdila a tvrdim i dalje da svatko ima pravo na vlastiti izbor. Svatko po svome, bez prosuđivanja. Bi li meni bilo bolje da imam dijete umjesto psa? Čisto sumnjam. Mislim da ja sama najbolje znam što je najbolje za mene, stoga ne trebam nikoga da mi govori da bih trebala razmišljati o djeci a ne biti toliko zaokupljena sa svojim psom.
Bez obzira na sve, u jedno sam sigurna, i djeca i psi u mnogočemu su bolji od nas odraslih ljudi. Jer su spontani, neiskvareni i jer znaju uživati u svakom trenutku. Ne razmišljaju o tome što je bilo jučer ili što će biti sutra. Oni žive za trenutak. To je ono u čemu su posebni, a sad hoćete li imati dijete, psa ili pak oboje, to je samo vaša odluka na koju nitko drugi ne bi smio niti pak trebao utjecati.
By: Kovrčava Sue
Foto: Privatni album