Svjetski dan borbe protiv raka jajnika

Potresne priče žena koje su se borile s rakom jajnika - kako su Vanja, Danica, Marina i Sandra izašle kao pobjednice

Riječ je o jednom od najsmrtonosnijih vrsta raka u žena - rak jajnika podmukla je bolest čiji simptomi često ostaju nejasni i skriveni. O svojoj borbi s ovim karcinomom iskreno su progovorile 4 žene iz raznih dijelova Hrvatske

profimedia-0161478740.jpg
Foto: www.profimedia.hr

Dijagnozu raka jajnika svake godine dobije oko 240 tisuća žena diljem svijeta, a godišnje više od 150 tisuća pacijentica umre od ove maligne bolesti. Rak jajnika spada u ginekološke tumore s najlošijom prognozom.

Image
Foto: Pexels

Tome je tako i zato što se rijetko otkrije na vrijeme. Naime, simptomi, kao što su bol u donjem dijelu trbuha i križima, probavne smetnje, napuhnutost te promjene u mokrenju često ostanu nezapaženi, a i lako ih je zamijeniti s drugim simptomima manje ozbiljnih bolesti pa ih žene nerijetko ignoriraju.

Image
Intimna ispovijest pacijetice

Pink cancer mama Instagrama: Marina nas je oduševila duhovitim i britkim dnevnikom borbe s rakom dojke

Prema podacima Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, od raka jajnika u našoj zemlji godišnje oboli između 400 i 500 žena. Naše 4 sugovornice dio su ove statistike. Danica iz Jastrebarskog, Vanja iz Crikvenice , Sandra iz Osijeka i Marina s otoka Lošinja odlučile su javno progovoriti o svom iskustvu s ovom zloćudnom bolesti, a dale su i vrijedne savjete iz prve ruke svim našim čitateljicama. Evo njihovih priča:

Marinina priča

Marina Đulabić Čalić s otoka Lošinja jedna je od onih koji redovito obavljaju sve preventivne kontrole, od stomatoloških do ginekoloških. Kako će se kasnije pokazati, upravo joj je takav jedan sistematski pregled spasio život:

"Često sam poslije razmišljala koji su to bili simptomi kod mene, a koje nisam shvatila kao alarm. Dakle, bila je tu napuhanost trbuha, katranasta stolica i ponekad reska bol u abdomenu, ali ono što nisam mogla nikako ignorirati bio je taj osjećaj da nešto nije u redu. Čekajući taj sistematski razmišljala sam, 'dobro, tada ću vidjeti u čemu je problem'. Međutim, problem je bio dosta veći nego što sam mogla i zamisliti. Nakon učinjenog snimka ultrazvukom saznala sam da je to karcinom jajnika koji se već dosta proširio. Bilo je potrebno napraviti gastroskopiju i kolonoskopiju da se vidi do kuda je to otišlo", prisjeća se ova 57-godišnja majka i supruga.

Image
Foto: Unsplash

Marina kaže kako je neobično bilo to što je strašnu vijest prihvatila prilično mirno. Imala je tu sreću da je 'došla u ruke' izvrsnog i priznatog liječnika, a ubrzo je bio zakazan i operativni zahvat:

"Poslije sam saznala da je operacija trajala dugo i bila je teška za izvesti. Ostala sam bez većine organa u trbuhu, bez puno limfnih čvorova, trbušne maramice, dijela gušterače… Ipak, profesor Haller mi je rekao da i bez svega toga mogu funkcionirati normalno. Pa, živjela ja, evo me već pune dvije i pol godine poslije operacije. Mjesec dana nakon zahvata počela sam s kemoterapijama. Imala sam 6 ciklusa i dosta dobro sam ja to podnosila, jedino negdje na pola puta, nakon treće, mislila sam da je to - to, da je kraj. Toliko mi je bilo slabo da sam završila na hitnoj, ali sve se dobro svršilo. Moji dečki su mi bili cijelo vrijeme oslonci - stupovi za koje sam se držala kada je bilo najteže", priča Marina koja nije napustila svoj posao te i dalje radi kao knjižarka.

Image
Foto: privatni album

Sin Kristijan i suprug Marinko uvijek su joj bili i ostali podrška, no to nažalost ne može reći za sve ljude koje je prije smatrala bliskima. Neki su je razočarali i okrenuli joj leđa kad joj je bilo najteže:

"Bilo je tu svakakvih reakcija bliže i šire okoline, od plača susjede kad me vidi svaki put čim provirim iz kuće, do onih koji se nisu mogli ili nisu znali nositi s mojom situacijom. Što reći za moju vjenčanu kumu koju poznajem 30 godina, od toga mi je kuma 25 godina…Ona me samo jednom nazvala u bolnicu kad sam bila operirana i jednom poslije da mi čestita Uskrs. Nema više ništa - a bile smo zaista povezane, feštale, roštiljale skupa. Shvatila sam da se ne može i ne zna svatko nositi s teškim situacijama. Eto, nakon dvije i pol godine od operacije promijenilo se dosta toga i ja nekako nisam ista kao prije", priznaje Marina koja je ipak kroz cijelu priču uspjela ostati pozitivna.

Image
Foto: privatni album

Rak ju je, kaže, naučio da nekim ljudima nije mjesto u njenom životu, a s druge strane, dobila je mnogo novih prijateljica iz grupa podrške. Na kraju, ova snažna i hrabra žena ima važnu poruku za sve nas:

"Zamolila bih sve žene koje čitaju ovakve naše životne priče da prije odlaska u frizerski salon, prije ugradnje trepavica, obrva, ekstenzija, prije odlaska u šoping po nove cipele i torbu nađu vremena da se odazovu na mamografiju, sistematske, ginekološke i druge preglede. I što bih još napomenula, a jako je važno: osluškujte svoje tijelo, ono će vam na neki način javiti, poslati signal da nešto ne valja - vjerujte mu."

Image
Foto: Pexels

Daničina priča

Za razliku od Marine iz prethodne priče, Danica Rožić Krcivoj iz okolice Jastrebarskog dugo je odbijala poći liječniku. Kazala je kako ju ništa nije boljelo pa je smatrala da nema potrebe. Ipak, na nagovor obitelji, posjetila je ginekologa, znakovi da nešto nije bilo kako treba postajali su sve očitiji:

Image
Foto: privatni album

"Počela sam naglo mršavjeti, postala sam blijeda i mučile su me vrtoglavice. Isprva tome nisam pridavala pažnju. Vjerovala sam kako to ima veze s tragičnim gubitkom moga brata koji je 3 mjeseca prije toga izgubio bitku s karcinomom. Otišla sam liječniku na nagovor svoje djece, majke i prijateljica. Ginekolog je najprije kazao da mu se sve čini uredu, no onda je na ultrazvuku pronašao neku tvorbu. Pokušao me umiriti riječima kako to ne mora nužno biti 'nešto zločesto', ali me već drugog dana poslalo u bolnicu u Zagreb. Ondje mi je napravljen CT i kad sam liječniku došla s nalazom, čula sam strašne riječi: 'Što da Vam kažem, nije dobro. Imate uznapredovali rak jajnika 3. stadija, koji je metastazirao na limfne čvorove, maternicu, debelo crijevo, trbušnu stijenku, čak i glavnu arteriju.' Moj svijet se tada srušio. Samo mi je kroz glavu prolazilo da ću umrijeti", prisjeća se ova 60-godišnja kućanica, supruga, majka i ponosna baka.

Image
Foto: privatni album

Ipak, liječnik je kazao kako će se protiv 'zloće' boriti zajedno i odmah se dao na ispisivanje uputnica za pretrage koje je bilo potrebno obaviti prije operacije. Danici je najgora pomisao tada bila kako sve saopćiti obitelji.

"Moja ih je sestra sve okupila i pojasnila im što se događa, dok sam ja grcala u suzama. Svi su me zagrlili i rekli da će se boriti zajedno sa mnom. Velika podrška bila mi je moja majka koja je preda mnom skrivala strah i suze, a plakala bi kad bi bila s drugima", pripovijeda Danica koja uživa u sadnji cvijeća, kao i radu na polju, a živi životom u skladu s prirodom.

Image
Foto: privatni album

Prošla je liječenje koje se sastojalo i od kemoterapija radi kojih je izgubila kosu. No, sve se na kraju isplatilo jer nalazi su pokazali remisiju bolesti. Od tada Danica živi život punim plućima.

Image
Foto: privatni album

"Sada uživam u životu jer je uistinu lijep. Veselim se gledajući kako moji unuci rastu, divim se svakom novom cvijetu, suncu, pticama - a to je nešto pro prije ne bih ni primjećivala. Družim se s novostečenim prijateljicama koje su prošle ili prolaze isto što i ja. Rak nije bio moj kraj, nego početak novog, drugačijeg života", zaključila je ova vedra i jaka žena.

Vanjina priča

Naša najmlađa sugovornica je Vanja Vanda iz Crikvenice, a njezina nevjerojatna priča počinje prije 7 godina kad je saznala za bolest koja će njezin život promijeniti iz temelja:

"Na ginekološke preglede odlazila sam redovito, jednom godišnje od svoje osamnaeste. 2015. godine moja ginekologinja me obavještava da su vidljive abnormalne promjene na papa testu, nakon čega sam upućena u bolnicu na kolposkopiju. Upućena sam u jednodnevnu bolnicu gdje mi je pod općom anestezijom učinjen letz postupak. Dobivam nalaz Cin 3 karcinoma in situ nakon čega sam upućena na konizaciju kojom je odstranjen konusno dio vrata maternice. Nalaz je poslan na histopatološku analizu. Oporavak traje dva tjedna. Ubrzo mi je napravljen je CT koji je uredan, preporučuje se obavezno praćenje svaka tri mjeseca", prisjeća se početka svije priče ova mlada odgajateljica predškolske djece.

Potom je četiri godine odlazila na redovne kontrole i svi su nalazi bili uredni. Onda su ona i njezin partner poželjeli postati roditelji i tu se sve promijenilo. Dvije je godine pokušavala ostati trudna - no, bez uspjeha.

Image
Foto: Pexels

"Na jednom od pregleda ginekolog me upućuje u kliniku za humanu reprodukciju. Javljam se profesorici s humane. Taj tjedan moj partner upućen je na analizu sjemena ili spermiogram, koji je uredan. Naručena sam, slijede teški dani čekanja u čekaonici koji su znali potrajati do tri sata od vremena u kojem sam bila naručena. U čekaonici je veliki broj žena. U ordinaciji sam bila vrlo kratko, dobivam lijek injekcije Bemfola koji služi za potpomognutu oplodnju, injekcije u trbuh (koje sama apliciran) ne podnosim dobro. Moje noge reagiraju nakupljanjem velike količine tekućine, kao i moj trbuh. Teško hodam, noge me bole. Nailazim na nerazumijevanje. Upućena sam kući. Odlazim na hitnu s koje me šalju kući, ali ja ne želim otići tražim da me netko pogleda. Upućuju me na kardiovaskularnog kirurga koji me je poslao kući. Dolazim ponovno samoinicijativno na humanu, profesorica me upućuje u bolnicu na odjel ginekologije. Moj rođendan je, razmišljam pogledat će me ginekolog i idem kući. U bolnici ostajem, pregledava me nekolicina ginekologa, nitko ništa ne govori, ne znam što se događa. Iz bolnice me vode na CT, i UTZ vena ili ti color doppler. Dolazim kod istog kardiovaskularnog liječnika koji prepisuje Clexane, a koji se implicira u noge. Priopćeno mi je na ginekologiji da se planira predoperacija jajnika kako bi se poslao uzorak na analizu. Slijedi patohistološki nalaz, starija medicinska sestra koja asistira liječniku se rasplače. Još uvijek nisam svjesna cijele situacije. Profesorica s humane me dolazi posjetiti govoreći mi da je moguće da nalazi ne budu dobri. Odgovaram joj da se vidimo uskoro. Moj partner je u uputama za injekcije potpomognute oplodnje pročitao da osobe s dijagnozom karcinoma ne bi trebale biti liječene Benfolom. Jako se ljutio radi tog saznanja. Postavljam si pitanje, a što da nisam otišla na potpomognutu oplodnju. Bih li bila živa? Ne znam, teško je znati. Spašen mi je život", priča Vanja.

Nakon toga slijedila je operacija kojom su joj odstranjena oba jajnika, kao i slijepo crijevo, a slijedila je i kemoterapija koju je Vanja teško podnosila.

"Mojoj obitelji nije bilo lako, gledaju u moju ćelavu glavu, a ja ih tješim umjesto oni mene. Osjećala sam strah u njihovim pogledima. Mnogi moji poznanici me zaobilaze u gradu. Javljaju se ljudi za koje se sam se najmanje nadala. Ne zamjeram ljudima neznanje. Bilo je svakakvih savjeta i usporedbi koje nisam tražila. Ipak, obitelj je bila moja najveća podrška, najviše moj brat. Partner je bio prestrašen jer mu neposredno prije umro otac od posljedica tumora na mozgu. Prijateljice su bile cijelo vrijeme uz mene, bile su divne. Mogla sam s njima pričati otvorena o svemu. Nisu me smatrale bolesnom, a to mi je puno značilo. Liječnica opće prakse bila je najstabilnija osoba u cijelom procesu - moja velika podrška", tvrdi Vanja koja sad mora odlaziti na česte kontrole što joj je u početku bilo teško, ali joj je u međuvremenu postao sastavni dio života.

Rak ju je, kaže, naučio nečem vrlo važnom:

"U životu sam odlučila biti strpljivija, ne živcirati se radi malih prolaznih stvari. Biti jednostavnija i otvorenija, izreći kako se osjećam, iako je to postupak koji još traje i na kojem treba puno raditi. Zahvaljujem se curama iz grupe SuperCura koje su mi pokazale svojim primjerima koliko je važno iskazati ono što prolazimo i osjećamo. Ranije sam sve svoje probleme i strahove držala u sebi", priznaje ova mlada žena koja se u međuvremenu vratila na svoje radno mjesto u dječjem vrtiću i ponovno se bavi svojim hobijima, plesom i skijanjem na vodi.

Sandrina priča

Da ima rak jajnika Sandra Lončarić iz Osijeka saznala je prilično naglo i dramatično. Sve je počelo jednog jutra prije 6 godina kad ju je probudila nesnosna bol radi koje je završila na hitnoj:

Image
Foto: privatni album

"Sumnjali su na emboliju, ali drugi dan na operaciji je ustanovljeno da mi je pukla cista na jajniku i uzrokovala sepsu. Tek tijekom operacije pronađen je karcinom na jajniku koji je bio skriven cistom. Mjesecima prije toga me je mučila probava i napuhnutost, ali ni u snu nisam pomislila da ima veze s jajnicima. Ne mogu se baš pohvaliti da sam redovno išla na preglede, 10 godina prije toga mi je izvađena maternica zbog ogromnih mioma i jedno vrijeme sam redovno išla na kontrole, ali kako nas većinom užurbanost života ponese zadnjih par godina pred tu 2016. kontrole sam zanemarila", priznaje ova 56-godišnjakinja.

Sandra je imala neke slučajeve raka u obitelji, ali vjeruje da je svoje odigrao i stres. Naravno, dan kad je saznala za dijagnozu maligne bolesti zauvijek će joj ostati urezan u sjećanju:

Image
Foto: privatni album

"Bio je to veliki šok, muž je bio sa mnom kod onkologinje kad nam je saopćila da imam karcinom i da je neizlječivo. Plakali smo kao djeca oboje, tad sam mu rekla da nismo sposobni niti jedno voziti kući i da sjednemo popiti kavu. Konobarica nas je gledala u čudu, dvije odrasle osobe plaču, suza suzu stiže, dok nisam mu rekla: 'Daj mi 5 minuta da posložim kockice u glavi.' Zapalila sam, razmislila i na kraju rekla: 'Idemo se boriti, ja nemam rak, nego on ima mene, a ja sam vještica i otjerat ću ga", prisjeća se Sandra koja je sav svoj dotadašnji radni vijek provela u Hrvatskoj pošti kao operater na šalteru.

Nakon što je donijela odluku, Sandra je krenula s liječenjem, a kako kaže, imala je uz sebe najbolji mogući tim liječnika.

"Primila sam 46 kemoterapija, prošla i mučnine, i ispadanje kose, i takve bolove da se nekad nisam mogla dići iz kreveta, ali čim bi mi bilo bolje putovala sam s mužem, sestrom i šogorom. Jednom smo tri dana nakon moje kemo išli na godišnji u München i nikom nisam dala da vozi, samo da dokažem sebi da ja to mogu".

Nakon što je liječenje završilo te je postignuta remisija, ova je hrabra Osječanka primijetila kako joj se život u međuvremenu prilično promijenio:

Image
Foto: privatni album

"Maknula sam se od negativnih i depresivnih ljudi jer sam shvatila da isisavaju energiju iz mene. Inače sam pozitivna i vesela osoba i čak su doktori rekli da je moj smijeh bio najbolji lijek", tvrdi Sandra koja je tijekom liječenja otkrila jednu svoju novu strast: uzgajanje pasa pasmina yorkshire i biewer terriera te kaže kako sada zapravo prvi put u životu radi ono što istinski voli.