Razgovarala: Ana Šefček
Larisa Lipovac prije 25 godina započela je sa svojim umjetničkim radom, prije 19 je zajedno s Tamarom Curić pokrenulaPlesni centar Tala, a prije 20 godina Platformu HR - Festival plesa i izvedbenih umjetnosti koji svake godine okuplja koreografe, plesače, pedagoge i umjetnike, kroz jedan nadasve jedinstven i raznovrsan program na čak šest zagrebačkih lokacija - u Frankopanskoj 22, Hali V Tehničkog muzeja, Vinylu, Plesnom centru Tala, Muzeju suvremene umjetnosti i Teatru &TD.
Zbog Larise Lipovac i Tamare Curić, Zagreb je i ove godine prekrasno plesno središte. Jubilarna 20. Platforma HR održava se od 17.5 do 2.6., a s jednom od njezinih osnivačica imala sam prilike razgovarati prije početka Streetforme, 'eksperimentalnih borbi' plesačica i plesača na koje sam se ove nedjelje zaputila i sjajno se zabavila. Larisa me je u kratkom, ali slatkom druženju provela kroz svoj dugogodišnji rad i ljubav prema plesu, a naš razgovor pročitaj u nastavku.
(FOTO: Tomislav Sporiš)
Ove godine Platforma HR slavi svoju 20. godišnjicu, a ti 25 godina svog umjetničkog rada kao plesačica, koreografkinja i pedagoginja. Kako se osjećaš zbog toga?
Osjećam se nekako zaokruženo, zato što su te obljetnice uvijek nešto što te podsjeti koliko si ti vremena i energije uložio u nešto i lijepo je kad možeš zaokružiti nešto i kad to dođe do nekakvog zaokruženog broja jer je to neka vrsta realizacije i vidljivosti. Što se tiče Platforme HR, mogu reći da smo i Tamara i ja uspjele ostvariti sve vizije i ciljeve koje smo imale, i za one koje smo mislile da je nemoguće ostvariti. Najljepše je kad vidimo da naša plesna scena ima koristi od toga jer je sve počelo vrlo brzo. Bile smo vrlo mlade, nismo imale nikakve organizacijske niti producentske vještine, ali ni financijskih mogućnosti jer smo prvu Platformu organizirale s 0 kuna i trajala je samo jedan dan. Dobile smo scenu Teatra Exit gratis i tamo smo okupile našu scenu. Odmah je bilo jako dobrih reakcija na takav projekt, koji je bio inovativan, svjež i stvarno potrebit. To mi je drago, da nakon 20 godina još uvijek proizvodi jednu industriju plesača i koreografa te diktira neke trendove u Hrvatskoj.
Što se tiče 25 godina mog rada, vrlo je slično kao i kod Platforme, samo ovdje više ideš kroz sebe. Ja sam nekako sretna da prolazi vrijeme i da sam zrelija, dok sam bila mlađa nisam bila toliko sigurna što želim. Znala sam samo da trebam istesati svoje tijelo i onda su se počele otvarati stvari jer otvaraju se onda kad se počneš odmicati od sebe, kad isprobaš sve.
Što bi poručila samoj sebi prije 25 godina?
Pa, ne bih ništa mijenjala. Svaka teška, kritična i pozitivna situacija iznjedrila je samo plus. Ja sam dosta jedan sportski duh i zapravo me uvijek potiče da radim više i bolje i kad ništa ne štima i kad svi kritiziraju. Teško zapravo ulazim u neka depresivna stanja. Uvijek sam nekako motivirana, a mislim da je to jako važno, posebno u umjetničkom sektoru jer taj sektor zna proizvesti dosta frustracija, i kroz procese i kroz neredovitu financijsku podršku jer ti sam sebi stvarno sve moraš organizirati.
Što mi možeš reći o ovogodišnjoj Platformi? Što bi preporučila od programa?
Ovi prvi dani prošli su fenomenalno, bili smo sold out, ponudit će još puno zanimljivih stvari, za različitu dob - od djece do penzića, ponudit će različite formate i ljudi se zaista mogu nagledati kvalitetnog plesa. Svi programi su zanimljivi i svatko može naći nešto za sebe, ali preporučila bih svakako naš Plesni wellness, 25. i 26. 5. u Tali, koji je otvoren i profesionalcima i amaterima, građanstvu. Svi mogu doći na dva dana druženja, upoznati različite plesne tehnike i imaju mogućnost napraviti svoj vlastiti meni. Sve radionice završavaju s jamom, svi improviziramo i plešemo uz DJ-a, to će biti kao jedan mali party, a na samim radionicama će se moći isprobati ples na svili, popping, partnering, jazz, hip hop ili shiatsu. Mislim da je to zanimljivo, a opet novo jer smo otvorili vrata svima, a taj kolektiv i zajedništvo nam i je nekako tema ovogodišnje Platforme.
Osim toga, preporučila bih otvaranje Hale V tehničkog muzeja 29.5., gdje će svi umjetnici koji su prošli kroz ovih 20 godina, unositi u izložbu svoje dijelove, transkripte, kostime, videe, a nakon toga počinje A Solo Together. To je moja premijerna izvedba jer sam je zadnji put izvela u Berlinu kao završni rad. To mi je veliki izazov jer se radi o solu koji integrira publiku u izvedbu, bavi se tematikom ideologije kolektivnog tijela (jer sam ja dijete koje se rodilo u Jugoslaviji) i što je ona bila u Jugoslaviji, a što je danas u odnosu na kapitalistički svijet koji je dosta individualno orijentiran. To se propitkuje, ali kroz jedan vrlo duhovit način i moju autobiografsku priču. I definitivno bih preporučila 1.6., tad ćemo imati veliki party , različit DJ-eve, performanse plesača i s tim ćemo nekako zaokružiti 20. Platformu.
(FOTO: Tomislav Sporiš)
Iza Platforme stojiš zajedno s Tamarom Curić, s kojom si osnovala i Plesni centar Tala. Kako je počela vaša suradnja?
Tamara je starija od mene četiri godine, ona je Djevica i jako pedantna ženska, sve što ja nisam. Ja imam užasno puno ideja koje treba kanalizirati i tako smo od početka dobro nadograđivale. Još su nam na početku govorili: 'Baš me zanima koliko ćete izdržati skupa', a postale smo primjer. Svaka suradnja je moguća i možete izdržati zajedno kad imate povjerenja, viziju i kad si međusobno dajete prostora. Ja sam timski igrač. I tu smo se našle jer je i ona timski igrač. Našle smo se nakon studija u inozemstvu. Našle smo se u istom ansamblu i ubrzo smo shvatile da bi otišle iz ansambla i otvorile nešto svoje.
Jesi li oduvijek gajila ljubav prema plesu? Kako si ga odabrala kao svoj životni put?
Nisam oduvijek voljela ples. Bila sam totalno sportaš u glavi. Moja obitelj je bila više sportski orijentirana i slučajno mi je mama pri upisu u srednju školu rekla da odem kod Ane Maletić u školu suvremenog plesa. U tom trenutku trenirala sam ritmičku gimnastiku, a neke stvari su mi nedostajale u sportu i eto. Došla sam na audiciju, prošla i tu se tek počela stvarati ljubav prema plesu i počele su se otvarati mogućnosti. Nakon toga si zaražen. Ples je stvarno droga. Svi toliko radimo i svi smo toliko prenapregnuti i onda dođu ti neki praznici – vikend, Božić, ljetni odmor. Malo uhvatiš vrijeme za sebe, legneš na plažu i brzo ti prođu tih tjedan dana, dva tjedna, ali tijelo počinje boljeti. Nisi uzeo svoju dozu plesa i treninga i meni je to baš uvijek frustrirajuće. Uvijek se pitam kako ću se vratiti natrag, čak uvijek imam i neki strah od početka sezone jer znam što me sve čeka. Ali to je to. Kad se jednom zaraziš – gotovo je. Sretna sam jer mi je ples omogućio da nisam samo plesač, nego da se mogu realizirati u različitim stvarima – da mogu pisati o plesu, režirati, koreografirati, držati predavanja, montirati, raditi s umjetnicima, kao pedagog. Radiš jedan humani posao, tjelesni i psihofizički zahtjevan, ali na neki način radiš s ljudima i za ljude, s mladima, s djecom, što je zaista lijepo.
Je li to i najljepši dio tvog posla?
Otkad sam postala mama pogotovo. Jako rano sam počela predavati, međutim, kad sam postala mama – onda vidiš koliko je to sve skupa važno.
Školovanje si nastavila u Americi, ali danas se diploma iz područja plesa može dobiti i kod nas. Jesi li zadovoljni s time koliko se stanje promijenilo u Hrvatskoj?
Otišla sam u Ameriku, tamo sam završila četiri godine plesne akademije, radila 15 godina, nije mi nedostajalo ni domaćeg ni inozemnog tržišta, a onda nakon toga sam otišla na specijalizaciju u Berlin, to sam završila i sada od 12. mjeseca sam više u Hrvatskoj. Da, evo baš sjedimo tu ispred Akademije dramskih umjetnosti. To mi je jako drago. Prve četiri godine plesnog odjeka su se odvijale u Tali. Da nije bilo nas dvije, ne bi se to ni pokrenulo. Sada mi je jako drago jer u vrijeme kad sam ja odlazila na akademiju – nije bilo ničega. Sad ipak postoji taj plesni odsjek i ja mogu reći roditeljima koji upisuju djecu da se mogu nastaviti kod nas školovati i ne moraju odlaziti van. Lijepo mi je da se sve to razvija i kod nas jer smo svi mi koji smo otišli van, morali i dosta novaca platiti za svoje školovanje, a ovo je ipak ljudima prihvatljivo. Ples zaslužuje biti ravnopravan sa svim ostalim umjetnostima.
(FOTO: Tomislav Miletić/PIXSELL)
Kako ljudi danas gledaju na plesanje kao zanimanje? Misliš li da su promijenili perspektivu?
Mislim da jesu. Kad sam ja došla iz Amerike, nitko nije znao što je to plesač i koreograf. Sada me ljudi znaju kao plesača i koreografa, znaju što je to. Mislim da smo napravili dovoljno da se objasni da je ples zanimanje i da su plesači akademici i intelektualci, a ne kao što se prije mislilo, plesačice u klubovima.
Što bi poručila mladim plesačicama i plesačima koji tek započinju svoju karijeru?
Poručila bi im da uživaju u svakom trenutku i da ganjaju svoje snove jer je ples taj koji to može omogućiti.
Osim što žongliraš između brojnih profesionalnih projekata i obaveza, mama si i devetogodišnjeg sina Grgura. Kako usklađuješ karijeru i majčinstvo?
Kao i svaka druga mama, dosta mi je teško, intenzivno, ali imam tako divno dijete koje od rođenja sve to gleda i razumije i ima jako puno razumijevanja za mene i moj posao jer vidi da volim svoj posao tako da mi je često velika podrška i pratnja. Sretna sam, uspješno se zasada organiziram. Do devete godine je bilo okej, valjda će biti i dalje. :)