Ovih dana ne slušamo o gotovo ničemu drugome osim o posljedicama pandemije smrtonosnog korona virusa, nadolazećoj ekonomskoj krizi i svim ostalim užasima koji nas još očekuju, a često se spominju i sudbine kreativaca, kulturnjaka i freelancera koji su novonastalom situacijom posebno pogođeni.
Unatoč tome što nam se može učiniti kako su se nad sve nas nadvili crni oblaci, upravo je u ovim vremenima potrebno prisjetiti se svih mladih, inspirativnih ljudi koji se unatoč ne baš optimističnim prognozama i dalje bore za opstanak u svojoj branši, te nas oduševljavaju svojim radom i pozitivom, kao i profesionalnošću. U taj se opis definitivno uklapa mladi zagrebački fotograf Denis Butorac s kojim smo porazgovarale o tome odakle se rodila njegova strast za vrhunskom fotografijom, što ga inspirira, ali i kakva je trenutno perspektiva za kreativce protiv njega.
Denis je inače diplomirao na Akademiji za dramsku umjetnost u Zagrebu, a njegova je diplomska izložba „Poslanica“ izazvala veliki interes javnosti i kritike. Ljubav prema fotografiji kod ovog perspektivnog mladića rodila se davnih dana, a sve je vodilo upravo k tome da Denis postane ono šo je sada – jedan od najperspektivnijih fotografa mlađe generacije.
„Rekao bih da je moja priča o nekakvom početku vrlo uobičajena i poprilično patetična no početaka se svejedno rado prisjećam. Interes za fotografiju razvio sam još u osnovnoj školi kada sam dobio prvi digitalni fotoaparat. U to vrijeme sam se bavio gotovo svim oblicima kreativnog izražavanja. Kao dijete sam sanjao da ću biti slikar, kasnije me zanimao grafički dizajn, dizajn interijera, a jedno vrijeme sam se bavio i glumom. Naposlijetku je presudila fotografija dok ni danas ne isključujem druge sfere kreativnosti. Fotografija vjerojatno zato jer jedina pruža tu mogućnost da rezultate vidite praktički odmah što ide u prilog mom karakteru i nestrpljivosti“, započinje svoju priču Denis te dodaje kako mu je u u početku bilo potrebno neko vrijeme da se ohrabri pokazati svoje radove svijetu, no jednom kada je to učinio više nije zažalio.
Odrastajući u malom slavonskom mjestu, gdje je bio totalni outsider, Denisu je internetska publika pomogla da se odluči kojim putem krenuti, pa je tako na kraju završio u Zagrebu na katedri za forografiju ADU-a.
Intima i rad
„Zbog fakulteta sam preselio u Zagreb što je otvorilo put i prvim honorarnim poslovima kao i samostalnim izložbama. Danas mi je jednako stalo i do takozvanog umjetničkog rada, prvenstveno namijenjenog izlaganju u galerijama, ali i onog komercijalnog poput mode ili produkt fotografije od čega nastojim živjeti“, priča nam.
Danas Denis živi i radi u urbanom Zagrebu gdje gradi uspješnu karijeru, no nije metropola ta koja ga u najvećoj mjeri inspirira – upravo suprotno. Denis inspiraciju crpi iz intime svog odrastanja i obitelji, sjećanja na djetinjstvo, što čini njegove fotografske projekte vrlo osobnima.
„U takvim radovima se najviše bavim međuljudskim odnosima, tradicijom i pitanjem identiteta. Kod drugih fotografa i umjetnika osobito cijenim intimne teme i element iskrenosti što me također poprilično inspirira“, govori nam te dodaje kako ga i knjige s fotografijama mogu okupirati satima. Prelistavajući ih i uživajući u tim vizualnim podražajima može crpiti novu inspiraciju, doživjeti novi nalet kreativnosti, ali se i samo opustiti.
Danas je fotografija doista svuda oko nas, a mnogi smatraju da su gotovo jednako vični profesionalnim fotografima ako znaju provući fotku kroz filtar na Instagramu. More selfija, pejzaža i fotki s egzotičnih destinacija konstantno nas bombardiraju sa svih strana, pa bismo slobodno mogli reći da su ljudi danas itekako ovisno o fotografiji, no pitanje je promišljaju li uopće o njoj i što im ona predstavlja u životu – samo metodu boostanja vlastitog ega ili umjetničku formu kroz koju se mogu izraziti i doživjeti svijet?
„Istovremena prednost i mana digitalne fotografije je ta što je postala dostupna svima pa je uvriježeno mišljenje da se time može baviti bilo tko. Tome u prilog idu i pametni telefoni, društvene mreže i slično. Ipak, razlika između hobista i profesionalaca se uvijek može prepoznati, a ono čega definitivno trebamo biti svjesni je da smo fotografijom okruženi što god radili i gdje god bili. Fotografija mi je zaista sve u životu, i hobi i posao i način života i način razmišljanja“, objašnjava nam svoje viđenje stvari Denis te dodaje kako smatra da pomalo živi u balonu od sapunice, jer je okružen istomišljenicima koji su jednako kao i on pasionirani zaljubljenici u fotografiju, pa mu je ponekad teško unijeti se u drugačiju perspektivu koju možda imaju neki drugi ljudi.
Muke i blagoslovi freelancera
Osim što se bavi kreativnim poslom koji neprestano zahtjeva nove nalete originalnosti, promišljanje i inovativna rješenja, Denis radi u formi freelancera, što je dobro poznat, ali i dalje atipičan oblik rada na hrvatskom tržištu. Kada razmišljamo o zaposlenju, većina ljudi automatski pomisli na rad od 9 do 17 sati, sa sigurnom plaćom i jasno definiranim primanjima, no mlađa generacija sve je više okrenuta prekarnom radu. To je oblik rada kojeg definira velika sloboda, ali i poprilična nesigurnost, a u doba pandemije korona virusa to će mnogi freelanceri itekako i osjetiti.
„Ne imati strogo definirano radno vrijeme je nešto u čemu najviše uživam kao freelancer. Mogu samostalno odlučivati kada je vrijeme za rad, a kada za odmaranje, barem u teoriji. Na jednom razgovoru za posao su me pitali kako zamišljam svoj idealni radni dan. Rekao sam da mi je teško odgovoriti, ali da se definitivno ne mogu zamisliti u nekakvom uredu od 08:00 do 16:00 sati na što mi je poslodavac u šali odgovorio: „Onda će ti biti super kod nas, mi radimo od 09:00 do 17:00“, kroz šalu nam priča Denis te dodaje kako je neimati određeno radno vrijeme istovremeno i blagoslov i proketstvo.
„Često paralelno radim na nekoliko različitih stvari dok se prioriteti mijenjaju na dnevnoj bazi. Teško je imati strukturu i biti u potpunosti organiziran jer nikada ne znam što može biti sutra. Ali to je sve ono zbog čega ustvari uživam jer se uklapa u moj stil života. Definitivna mana ovakvog poslovanja je financijska nestabilnost jer živim od projekta do projekta bez sigurne plaće“, objašnjava nam Denis za kojeg posao nekada ne staje od jutra do mraka, a nekada ga jednostavno – nema.
„Cijela ova situacija s korona virusom ili kako volim reći „ovo ludilo“ koje nas je zateklo je definitivno utjecalo na moj posao. Pokrenuo sam
proces otvaranja vlastitog obrta netom prije nego je sve eskaliralo i trenutno se nalazim u nekakvoj međuzoni u kojoj nemam obrt i mogućnost izdavanja računa, vodim se kao nezaposlen, a ukoliko po računu imam zaradu veću od 2400 kn mjesečno, automatski gubim pravo ostvarivanja poticaja za samozapošljavanje. Budući da moj posao podrazumijeva kontakt s ljudima trenutno ga ne mogu obavljati kao što sam do sada. Zbog toga sam izgubio jedan stalni angažman i nekoliko dogovorenih projekata“, objašnjava nam Denis svoju trenutnu situaciju.
Kao što znamo, COVID-19 na koljena je bacio mnoge male poduzetnike, ugostitelje, uslužne djelatnosti, obrte, male dizajnere i kulturnjake, a među branšama koje su direktno najpogođenije definitivno su one koje se bave umjetnošću – kao što je fotografija.
„Vjerujem da kao društvo još uvijek nismo svjesni što se događa i kako će se to odraziti na svakog od nas. Trenutno su poduzete određene mjere i uložena su sredstva kako bi se spasili postojeći obrtnici koji mjesečno dobivaju nekakvu minimalnu potporu i mislim da je to dobar smjer kojim treba i nastaviti. Ipak, to je privremeno rješenje, a na dugoročnim promjenama bismo svi skupa trebali poraditi kako se slično ne bi ponovilo“, govori Denis te dodaje kako su ga, kao i mnoge druge stanovnike Zagreba, korona i potres istovremeno itekako zatekli i prouzročili su stres kakav do sada nije osjetio.
Od anksioznosti do stava - "don't worry, be happy"
„Sveopća panika oko virusa i potres u Zagrebu su mi prouzročili stres s kakvim se prije nisam susreo. Nakon prvih par dana konstantne brige, vrlo brzo sam prihvatio sve što nije u mogućnosti mog djelovanja, pa mi je sada važnije sačuvati zdrav razum i odmoriti maksimalno. Siguran sam da ćemo svi nešto naučiti iz ovoga“, optimističan je ovaj mladi fotograf koji unatoč trenutnim poteškoćama u radu nije zabrinut za budućnost svog posla.
„Nisam zabrinut za budućnost svog posla jer znam da će ga uvijek biti. Vratimo se na ono da smo okruženi fotografijom. Često smo nesvjesni toga, ali ona je na internetu, u magazinima, dnevnim novinama, u gradu, na proizvodima, plakatima… Siguran sam da će gotovo sve biti kao i prije pandemije, samo je pitanje kada će se sve ponovno pokrenuti. To mi je trenutno jedina briga. U međuvremenu pokušavam čim manje razmišljati o tome, vijesti pratim minimalno i sve podređujem trenutnom raspoloženju i iskorištavam mogućnosti maksimalnog ljenčarenja“, otkriva nam.
Za kraj smo upitali Denisa što misli ili što pak priželjkuje za budućnost fotografije u Hrvatskoj. Često možemo čuti kako se one zaposlene u kulturi i umjetničkim djelatnostima obezvrjeđuje ili im se govori da ovdje za njih nema posla, no je li to doista istina ili se samo radi o floskulama onih koji zapravo o tome ništa ne znaju – rijetko tko se zapita.
„Po mojoj slobodnoj procjeni, jedan sam od rijetkih koji je stvarno bio zadovoljan svojim fakultetom i studiranjem u Hrvatskoj. Napominjem to jer su mi često govorili da ovdje nema budućnosti i da je šteta trošiti vrijeme i talent. Kada bi se pružila prilika, vjerojatno bih probao i život negdje drugdje, ali trenutno mi zaista ništa ne nedostaje. Isto tako gledam i na budućnost fotografije u Hrvatskoj. Smatram da se dobre i pozitivne stvari događaju. Imamo fotografske festivale, imamo muzeje, galerije, natječaje, poticaje… Puno je mladih ljudi, kolega, entuzijasta koji se trude raditi nešto po tom pitanju. Naravno, situacija nije idealna, ali koliko se mogu prisjetiti unazad deset godina smo poprilično napredovali i čini mi se da se i svijest društva o važnosti fotografije polako mijenja. S poslovne strane bih bio sretniji kada bi se fotografe ozbiljnije shvaćalo i plaćalo realnije, a pogotovo na vrijeme. Tu ključnu ulogu ima pojedinac, ali i cjelokupno društvo koje bi moglo napraviti promjene na razini države. Možda nas upravo ova pandemija na to potakne“, zaključuje Denis čiji nas realistični stav s natruhom optimizma tjera da si same na novonastalu situaciju gledamo kao priliku da se nešto promijeni na bolje, a ne da sve samo krene nizbrdo.