Već koncem rujna, nećete vjerovati, u jednom velikom shopping centru užasnule su me police nakrcane raznim vrstama lampiona, svijeća, svjećica, aranžmana od plastičnog cvijeća, zemlje i svega ostaloga potrebnog za uređenje grobova. Budući da sam toga dana bila u sasvim drugom filmu, trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da su se naši dragi trgovci jaaako požurili. Kao što već početkom studenoga grad blješti ukrašen božićnim ukrasima tako su već u rujnu trgovačkim centrima zavladale svijeće u sto boja, oblika, veličina no i cijena.
Stalno slušamo o Danu mrtvih što se često poistovjećuje s Danom svih svetih – popularno nazvanog „Sisvete“ iako se zapravo radi o dva različita blagdana. Dok se na blagdan Svih svetih sjećamo svih preminulih koji su svojim skromnim životima zavrijedili ući u slavu Božju, Dan mrtvih ili Dušni dan dan je kada mislimo na svoje najmilije, rodbinu, prijatelje, poznanike. Toga dana ukazujemo im pažnju posjećujući njihove grobove, paleći svijeće i moleći za njih. E da, toga dana na zagrebačkom Kaptolu stvaraju se nevjerojatne gužve koje se protežu duž cijelog glavnog trga. Tisuće ljudi strpljivo satima stoje s cvjetnim aranžmanima u rukama i čekaju ukrcavanje u autobuse koji će ih odvesti do gradskog groblja.
Sigurna sam da je vrlo slična situacija i na ostalim grobljima diljem Hrvatske. Autima se nemoguće približiti grobljima i jedina je nada gradski prijevoz, no gužve su doista nesnosne. Ljudi jedni drugima sjede na glavama, grčevito se boreći za kvadratni centimetar svog prostora. Zapravo, taj dan svake godine obilježi vreva i gužva, a nekako mislim da bismo zapravo toga dana trebali biti u miru i komunikaciji s najbližima. No da vas upitam, mislite li ili vaše najdraže volite manje ako niste taj dan na groblju? Ako se ne gužvate, ne jurite nekoliko dana ranije tražeći savršene cvjetne aranžmane kojima drski cvjećari u to doba nevjerojatno povise cijene pa se uvijek pitam ima li to cvijeće još neke vrline osim što lijepo (više ili manje) izgleda, jer rijetko je ono koje i miriši zar ne.
Ma shvaćam da je recesija, ljudi teško žive i treba zaraditi, no kakav je to novac? Jer svatko će izdvojiti novac za cvijeće toga dana, a pitam ja vas bi li nam naši dragi pokojnici zamjerili da ih posjetimo neki drugi dan, u miru i njihova posljednja počivališta ukrasimo i uljepšamo buketićima cvijeća i ponekom svijećom koja ne mora biti maxi dimenzija i ne mora gorjeti 3 mjeseca (jer svratit ćemo ponovno). Vjerujem da ne bi, osim toga sjećanje, ljubav i poštivanje ne mogu se svesti na jedan dan godišnje. Naši dragi u srcima su nam svakoga dana, u sjećanju na njih odlazimo na počinak, djeci pričamo o njima i na taj način oni i dalje žive s nama jer obogatili su naše živote, mnogočemu nas naučili i zauvijek će ostati važnim dijelovima naših života.
I zato, prije no što se zaputite na groblja utopljeni u masama ljudi, razmislite što je zapravo smisao posjeta groblju. Nije li to vaš poseban trenutak razgovora s najmilijima u miru? Jer ja svojoj dragoj bakici koja me već dugo promatra s neba ne mogu reći koliko mi nedostaje i koliko ju volim, ako sam okružena hrpama ljudi kojima je jedino važno vidi li susjed da su oni stigli i donijeli skupo cvijeće i postavili novu mramornu nadgrobnu ploču. Jednostavno želim da moji i bakini trenuci ostanu samo naši, bilo na groblju ili u mojoj sobi, sasvim svejedno, a vjerujem da njoj nije važno hoće li to biti 1. ili 2. studenoga ili bilo kojeg drugog dana tijekom godine.
Što vi mislite?
Vaša Ema Jurić
Čista komercijalizacija ili istinsko sjećanje na bliske nam osobe