Dobro došli u Babilaž – ciklus kolumni čije su autorice članice naše redakcije.
U njima će s vama dijeliti svoja mišljenja i razmišljanja o različitim temama, od ljubavi, ljepote, kuhanja, svakodnevnih događanja...
Prošli tjedan nije bio baš dobar. Kako to, pitate se? Što bi uopće moglo biti loše u mom kutku raja? Detalji su previše nevažni da bih se upustila u neku podrobniju analizu. Stvarno, u generalnoj slici svemira, zbilja su nevažni i nema smisla da vam dosađujem s tim. Bit će dovoljno kad kažem da sam protiv svoje volje bila upletena u tuđu dramu koja je rezultirala mojim emocionalnim mini-uraganom.
Ovo u kombinaciji sa svakodnevnim stresovima rezultiralo je glavoboljom koju ni kutije ibuprofena, neofena ili drugih -ofena ne mogu otjerati. Kao i titranjem živca u desnom oku, što je bio posebno lijep prizor. Osobito bi se dopalo studentima medicine kojima fali netko pomalo "skrenut" za proučavanje. Otprilike k'o Chief inspector Dreyfus nakon "seanse" s Clouseauom.
Na svu sreću, drama je ubrzo nestala, i sav nakupljen stres. Naravno, tajna je u tome da ne dozvoliš drugima da te uvuku u svoje emocije i ispade. To je nešto što još nisam u potpunosti savladala. Svi moji pokušaji da reagiram k'o Spock baš i ne ispadnu kao što je bilo planirano, možda zato što ta druga krajnost nije ništa psihološki zdravija. Naći sredinu bilo bi lijepo, no lako je to reći, a jako teško napraviti.
Zato je dobro imati prijatelje, da daju širu perspektivu. Da vide šumu kad ti uporno glavom udaraš u drvo. Imam tako jednu prijateljicu koja je odlična u tome. Ona će reći stvari upravo onako kakve jesu, bez uljepšavanja. Kojoj nije problem reći mi da pretjerujem i da prestanem gubiti živce bez razloga, zbog stvari koje ne mogu promijeniti. Ili, ako mogu, reći mi da ih promijenim. Jest da naši teški razgovori prije ili kasnije spuznu do totalnog komada kojeg je vidjela prošlog tjedna i sočnih, detaljnih opisa ... Ali to je sve dio terapije.
Lijepo je imati i različite prijatelje za različite situacije, s nekima se vozikaš okolo u autu i urlaš omiljene pjesme, s nekima odeš na litru dobrog vina, s nekima plačeš, s nekima je super jer toliko pričaju o svojim problemima, da zaboraviš na svoje. A s nekima je dovoljno samo šutjeti i ostaviti da tišina sve izreče. Imati nekog da vas sluša, čak i kad nemate ništa za reći je Božji dar.
Oduvijek mi je super izreka koja ide otprilike: Prijatelj je netko tko će te izbaviti iz zatvora. Najbolji prijatelj je netko tko sjedi kraj tebe u zatvoru i govori: "Ovo je bilo preeedobro!!!" Stvarno sam sretna što imam i nekoliko takvih prijatelja, koji će se baciti i u grotlo emocionalnog vrtloga za mene. Bez brige, i ja im vraćam istom mjerom.
By: Not Everyone's Cup of Tea