Listopad je mjesec obojen ružičastom bojom i vrlo je važan u kalendaru ženskog zdravlja. Deseti mjesec se u cijelom svijetu obilježava kao Mjesec borbe protiv raka dojke, posvećen podizanju svijesti o prevenciji, ranom otkrivanju i liječenju te bolesti. Prema posljednjim objavljenim podacima Registra za rak, u Hrvatskoj je u 2020. zabilježeno 2869 slučajeva raka dojke, a u 2022. godini od raka dojke umrlo je 647 žena. Upravo zbog toga je važno podsjetiti žene da moraju svoje zdravlje staviti na prvo mjesto, ali i da rano otkrivanje raka dojke i redoviti liječnički pregledi vode do izlječenja.

U ovom mjesecu važno je podsjetiti se i na sve hrabre žene koje su vodile borbu s rakom dojke; na njihovu hrabrost, bol, bitke, ali i nadu koju imamo zbog njih. Jedna od njih je 42-godišnja Marina Zečić, Splićanka koja je prošla tri operacije dojke i liječenje te iz te bitke izašla kao pobjednik. Na kraju svega Marina i njezin suprug postali su ponosni roditelji djevojčice Dore i dječaka Ariana. 

Nemi Bulat

Ekonomistica Marina odlučila je biti aktivna i boriti se za sebe u svakom segmentu života. Postala je certificirani NLP Master, uskoro NLP coach, a ponosna je volonterka i dopredsjednica Udruge žena oboljelih i liječenih od karcinoma Caspera iz Splita u kojoj djeluje skoro pet godina.

Danas joj je najdraža njezina uloga majke predivnih blizanaca, uz koje je ipak pronašla vrijeme da s nama podijeli veliku priču o svojoj borbi s rakom; najtežim i najbolnijim trenucima u životu.

Vaša borba s karcinomom počela je prije osam godina. Kako ste otkrili da imate rak dojke?

Da, moja priča i iskustvo s karcinomom dojke započelo je 2017. godine kada smo suprug i ja bili u procesu potpomognute oplodnje. Iako sam imala relativno svjež i uredan nalaz ultrazvuka dojki, ginekolog koji me tada vodio uputio me da napravim još jedan - "za svaki slučaj", spasivši mi tako život jer mi je upravo taj ultrazvuk okrenuo život naglavačke. Zapravo, na tom pregledu se pokazala tvorevina koja nije izgledala maligno, više je ličilo na fibroadenom. Poslije ni punkcija nije "uhvatila" zloćudne stanice. Tako da sam bila upućena na operaciju toga "fibroadenoma". Kada je došao nalaz, pokazao je da se ipak radi o raku.  Nastupili su šok i nevjerica. Tada sam imala 34 godine i u tim godinama valjda nitko ni ne razmišlja o takvoj dijagnozi.

Što ste sve prošli tijekom liječenja?

Prošla sam tri operacije dojke u mjesec i pol dana. Prve dvije operacije bile su poštene, no trećom operacijom sam ipak ostala bez cijele dojke. Naime, tvorevina koja se vidjela na ultrazvuku bila je cca 12 mm, a iz mene je izašla beštija od 7x5 cm. Uslijedilo je zatim 16 kemoterapija i 16 zračenja, dvije godine sam primala Zometu, terapiju koja štiti kosti, te šest godina antihormonske terapije, što je uključivalo injekcije i tablete koje uvedu ženu u induciranu menopauzu.

Što vam je bilo najteže tijekom liječenja?

Moram priznati da mi je svaka etapa liječenja nosila svoj najgori dio. Na prvu, najteže mi je nekako bilo čuti da moram primati kemoterapiju, jer htjeli, ne htjeli, to je vrsta terapije koja sve asocira na smrtnu bolest. Također, kako je upravo nuspojava kemoterapije alopecija (otpadanje kose i svih dlaka s tijela), ona je ta s kojom naša bolest postaje jasno vidljiva. Nama samima, a i okolini.

Sljedeće najgore mi je bilo kada su mi na onkološkom timu obznanili da me vraćaju na treću operaciju. Tada sam iz one prostorije gdje se timovi održavaju istrčala plačući - stoički sam odslušala sve što mi imaju reći, okrenula se prema izlazu, a suze su samo krenule. S onkologije sam izašla vrišteći.

Poslije, kada sam počela primati kemoterapiju, shvatila sam da je relativno dobro podnosim. No, kako su mi vene bile "spržene" od nje, tada mi je najgori dio bilo vađenje krvi pred terapiju te bockanje i stavljanje braunile za primanje terapije.

Osobno, jednu posebnu težinu nosilo je zračenje. Kada bih ostala sama u onoj sobi, ležeći, golog poprsja, označenog područja na tijelu gdje me se treba zračiti, obuzela bi me tuga. Kao da bih tu spoznala da sam teško bolesna... I kada bih vidjela cijev linearnog akceleratora kako se okreće oko mene, crvene zrake križale bi prostoriju... Ne znam zašto, ali meni je tada bilo najgore. Srećom, to su trenuci koji jako kratko traju pa nije bilo vremena da me tuga skroz preplavi. Jedan tretman (frakcija) zračenja traje jako kratko, svega nekoliko minuta. Doduše, zračenje mi je i ostavilo posljedice, kako imam osjetljivu kožu, dobila sam opekline.

I najduži dio liječenja je ta antihormonska terapija koja opet nosi svoje "čari". Bolne zglobove, nesanicu, suhoću rodnice, smanjen libido, promjene raspoloženja, povećanje tjelesne mase...

S tim da moram naglasiti da sam u udruzi imala priliku pričati s dosta oboljelih žena i ne budu svakoj ženi iste nuspojave niti iste smetnje. Svi smo mi individue i svaka od nas drugačije reagira na terapije. U slučaju neizdrživih nuspojava, najbolje se obratiti svom onkologu, da se zajednički pokuša pronaći adekvatno rješenje koje bi umanjilo tu nelagodu.

Privatna arhiva

Privatna arhiva

Mnoge žene u ovom trenutku prolaze kroz isto što ste i vi prošli. Možete li nam otkriti kroz što ste sve emotivno prolazili? Što vas je držalo kroz taj težak period? Sigurno je bilo puno uspona i padova; suza, hrabrosti i nade.

Pa prošla sam kroz jedan kvalitetni roller coaster emocija. I to ne samo onaj prvi tren kad sam saznala dijagnozu. On je definitivno najgori i o njemu se najviše priča. Šok, strah, nevjerica, pa sam se naglo pokušavala sabrati i puniti nekom kvazi- instant pozitivom ne bih li se smirila, a onda bih još naglije pala u ponor očaja, pitajući se je li ovo kraj. Uvijek kada opisujem te prve dane nakon saznanja dijagnoze uspoređujem ih s limbom. Na sreću, tada si najčešće prezauzet pregledima, planiranjem, terminima i stvoriš si neki kao zaštitni balončić oko sebe. Usporedila bih ga s mjehurićem pjene, one što smo kao djeca puhali. Ideš u tom balončiću kroz sve, ne razmišljajući puno o mogućim ishodima, samo obavljaš ono što moraš, raduješ se svakom dobrom nalazu.

Poslije, kada sam se sabrala i shvatila da dobivanje dijagnoze nije nužno kraj, i da između dijagnoze i kraja (kad god on došao) ima života, uslijedilo je preispitivanje. Preispitivanje i preslagivanje glave, života, mijenjanje navika, uvođenje novih. Filtriranje ljudi koji me okružuju (u ovakvim situacijama dio njih se i sam profiltrira).

Također bih spomenula ono o čemu se možda manje priča, a to je vrtlog emocija kroz koji se prolazi i kada vas umjetno i naglo uvode u menopauzu. Kada hormoni zaigraju svoje kolo, pa dok sve to ne sjedne na svoje. Nuspojave su intenzivnije nego kod prirodne menopauze. I tu nekako najviše dođe do izražaja ono kad kažu da je rak bolest koja pogađa cijelu obitelj, rekla bih posebno partnerske odnose, ne samo oboljeloga. Treba proći kroz sve to, sama žena, a i članovi obitelji skupa s njom.

No važno je znati i prihvatiti da je sve što žena osjeća u tim periodima dozvoljeno i normalno. Kada popričaš s nekim tko je prošao kroz isto ili slično iskustvo shvatiš da nisi sama koja se tako osjećala, ponašala... Tu veliku ulogu igraju udruge poput Caspere i drugih, u pružanju te peer podrške, tzv. podrške istih. Nažalost, u vrijeme mog aktivnog liječenja, nisam znala ni za jednu takvu udrugu u Splitu.

Mnoge žene će reći da je gubitak kose bio emotivno vrlo bolan za njih? Je li kod vas bilo tako ili vam to nije bilo važno?

Samo na prvu kada sam čula da ću morati primati kemo. Nije me dugo držalo, nekako sam posložila u glavi da je kosa trenutačno sporedna stvar i da će narasti nova. Zapravo mi je tu ogromna podrška bio suprug koji ima potpunu alopeciju od svoje tinejdžerske dobi, pa bi me zezao da ćemo sad, nakratko, biti isti. Tako je i bilo, kako sam često bila bez ikakvog pokrivala, nas dvoje bismo šetali ćelavi kao dva skinheada i nije nas bilo briga za poglede.

Nemi Bulat

Tko vam je bio najveća podrška tijekom tog perioda?

Muž i mama su bili bezrezervno tu kao instrumentalna podrška. Tata je ostao smrznut i paraliziran od šoka, straha, brige. Nedugo nakon mene i on je dobio rak i, nažalost, nije više s nama. Kako sam ranije rekla, rak je bolest koja pogađa cijelu obitelj. Bilo je tu kratkih spojeva dok smo svi skupa prihvatili novonastalu situaciju.

Prijatelji su mi kao i uvijek bili vjetar u leđa. A kolegica koja je prošla kroz dijagnozu par godina prije mene, uzela me nekako pod svoje i rekla bih da sam u njoj pronašla onaj dio emocionalne podrške, za koju vjerujem, osim stručne osobe, da je može pružiti samo osoba koja je prošla kroz istu ili sličnu "oluju". Povezale smo se na jedan poseban način, i u tom periodu sam često i prespavala kod nje. Iako je godinama blizu moje mame, bolest nas je baš povezala. To je ta podrška "istih". Moram tu spomenuti i svoju onkologinju izv. prof. dr. sc. Branku Petrić Miše, koja mi je bila podrška na cijelom mom putu od početka pa nadalje.

Postoji li trenutak nakon godina liječenja kada ste osjetili da ste dobro i da je vrijeme za budućnost?

Prvih nekoliko godina budućnost je za mene bila period između dva snimanja, znači šest mjeseci. Kao da bih živjela od nalaza do nalaza. No, s vremenom se opustiš.

Bolest i psihoterapija su me naučili da živim u sadašnjem trenutku, dan po dan. Jako brzo sam odlučila vjerovati da ću biti dobro i davati sve od sebe da tako i bude. No, isto tako, svjesna sam kakvu ćud ima ova bolest i da se zna vratiti. S tom spoznajom urezanom u jednom malom djeliću mozga, mislim da svi koji smo jednom oboljeli, navečer liježemo i ujutro se budimo. Samo se s vremenom naučimo živjeti s njom, ne dozvoljavajući da nas paralizira u življenju života. Meni osobno je moto da proživim život najbolje što znam. Da se sutra bolest, ne daj Bože i vrati, da ni za čim ne žalim. Isto tako i u slučaju da se ne vrati. Da za što manje stvari ili propuštenih prilika žalim. U duhu toga, moj prvi i najveći "pothvat", da tako kažem, u kojem se najbolje očitovala moja vjera u budućnost, je pokušaj da se ostvarim kao majka. Naravno, uz konzultacije i dobivanje zelenog svjetla od liječnika.

U nekom trenutku ste se opet odlučili na postupak potpomognute oplodnje. Kako je prošao taj period?

Ranije sam navela kao jedan od najgorih trenutaka liječenja, kada su me na prvom onkološkom timu vratili na treću operaciju. Taj isti onkološki tim mi je na drugom vještačenju priopćio jednu od najboljih vijesti tada. Da je moje stanje zadovoljavajuće i da, ako liječenje bude išlo u planiranom, pozitivnom smjeru, nakon određenog vremena mogu pokušati zatrudnjeti. Poslali su me prije početka liječenja da odradim krioprezervaciju (zamrzavanje) jajnih stanica. Uzela sam tih šest godina da vidim kako ću se ja nositi sa svime, kakva ću biti u glavi. Prvo i osnovno, kakvo će biti moje zdravstveno stanje. Zatim sam odlučila, da ako procijenim da ću se za vrijeme trudnoće (ako se ostvari) stalno pitati "događa li se što" - da se u to neću niti upuštati.

Godine 2023. onkologica me skinula s terapije, imale smo tada jedan emotivan susret, zaželjela mi je sreću da uspijem s trudnoćom i da tako zatvorim ovaj jedan težak put u krug. Iz rodilišta sam završila na onkologiju i navijala je da se sretno vratim na polazišnu točku u rodilište. I evo, Bogu hvala jesam.

Taj period, kada sam se vratila u splitsko rodilište, pamtit ću kao jedan od ljepših u životu. Imala sam super tim koji me vodio na odjelu za humanu reprodukciju. Moja tadašnja ginekologinja izv. prof. dr. sc. Martina Šunj i embriologinje dr. sc. Andrea Ćukušić Kalajžić su odradile to na vrhunskoj razini i dovele me do trudnoće. Iako, na samom transferu sam imala, spletom okolnosti, drugi tim. Taj dio su odradili prof. Mimica i embriologinja mag. Ana Smolčić. I taj odjel zbilja funkcionira kao jedna skladna obitelj, mislim da svaku ženu koja im dođe s namjerom da se ostvari kao majka prihvate kao svoju. Time ženi stvore jednu opuštenu atmosferu, da se osjeća ugodno kada jednom uđe u taj proces - što je po meni jako bitno.

Privatna Arhiva Izv.prof.prim.dr.sc. Branka Petrić Miše, dr. med. spec. onkologije i radioterapije, viša medicinska sestra Kristina Stolica

Trudnoća je bila školska, ja sam bila skroz opuštena i mirna u glavi, aktivna do zadnjeg dana pred ulaska u rodilište. Tome je pridonijelo i to što sam imala poprilično cool ginekologa. Kada sam s odjela humane prešla kod perinatologa (jedno muško na kraju balade) - doc.dr.sc. Zdeslava Benzona, doktora koji mi nije stvarao paniku. Dapače, ulijevao mi je jedan mir. I što je najvažnije, iako sam bila svjesna da je moja trudnoća bila rizična, doktor me vodio na jedan opušten način, pazio je na sve, uredno sam se pregledavala, ali nikad nisam osjetila strah ili napetost kao kakav rizičan pacijent. Aktivnost je godila mojoj glavi, a doktor je to pozdravljao, nije me ograničavao. On me na kraju i porodio, i tako su na svijet došla moja dva Čuda.

Danas ste majka i imate dvije divne bebe. Kako se osjećate danas kada je sve iza vas?

Pa gledam u sve ono što je ispred mene. A to su, između ostalog, na prvom mjestu dvoje žive, zdrave djece koja mi daju dodatni smisao cijeloj priči koju sam prošla. Često znam reći, ako sam morala sve proći da bih njih dobila, baš ovakve kakvi jesu, isplatilo se.

Osjećam se ponosno, zahvalno Bogu, liječnicima koji su skrbili o mom zdravlju, meni, mojim bebama, mojoj terapeutici Nini. Isto tako zahvalna sam sebi za sve što sam prošla i izdržala. Zahvalna što mi je glava imala kapacitet prihvatit bolest, ne kao kaznu ili lošu sudbinu nego kao jednu životnu prekretnicu, koja me odvela do jedne veće životne radosti i autentičnije mene.