Svjesna sam da živimo u teškim vremenima i da se ona od moje bake “imat ćemo sve, samo para nećemo imati” nekako obestinila. Ništa nije onako kako smo zamišljali da bi nam budućnost trebala biti. Nije lako nama, ali kako vidim i čitam cijelu Europu drma kriza i slični problemi. Pa ipak nekako, u dubini duše drago mi je da smo ušli u tu toliko željenu EU. Osobno, mislim da nam je već toliko loše da nam lošije ne može biti. Moja želja za ulaskom u EU već se nekoliko puta mijenjala od želje da uđemo pa do razmišljanja da ulazimo prekasno i da nam to možda i ne treba. Ma treba, jer koliko smo vidjeli i naslušali se, nismo se baš pokazali kao dobri gospodari. Voljela bih da smo imali pametnije političare, manje iskompleksirane i koncentrirane na osobne interese, ali eto nemamo sreće. Jedan dan sam razgovorala sa svojim prijateljem, koji je mlađi od mene nekih 12 godina, koji se se jako zauzimao za “Ne u EU”, objašnjavajući mi kako je to svojevrsna mafija, kako će nam kontrolirati živote i sisati lovu, kako ćemo jesti lošu hranu, kako će nas porobiti do kraja, kako više nećemo imati slobodu u ničemu.
Slušala sam ga dok se pjenio i argumentirao svoje tvrdnje. Čak me uspio i iznervirati. Ja sam njemu ispričala priču koju on nije uspio doživjeti, ali ja jesam. I ma koliko se vama može činiti banalna, ona me uvelike odredila u životu. Ja se sjećam svojih nagradnih putovanja u Trst u šoping. Sjela bih petkom navečer u autobus koji je uvijek bio pun nas sretnika koji smo imali neku “kintu u markama” za skromni šoping i lokalnih švercera koji su išli u kupnju zaliha “Casucci” traperica. Put je bio naporan, ali sve se podnosilo jer ništa nije bilo toliko uzbuđujuće kao šoping u Trstu. Nakon očajničkog šopinga (jer ipak je trebalo uskladiti želje sa onim što smo imali u novčaniku i kupiti što više odjeće što je bio prilično naporan posao) slijedio bi povratak koji je uvijek bio najgori dio cijelog tog izleta. Negdje pri izlasku iz Trsta, vozač bi zaustavio autobus i svi bi izašli, pobacali svu staru odjeću i na sebe navlačili sve što su kupili.
Ja nikada nisam izlazila iz autobusa jer nisam imala što baciti. Jednostavno već tada nisam htjela putovati u dronjcima po Trstu i osjećati se jadno. A nikada nisam ni kupovala strašno puno stvari jer sam kupovala uglavnom malo skuplju odjeću i cipele pa je moj šoping uglavnom stao u jednu malo veću vrećicu. Dolazak na carinu je također bio prilično stresan dio puta. Mrzila sam “crveni pasoš” i osjećaj da sam neka druga ljudska vrsta, ona manje vrijedna. Ja se tako jednostavno nisam nikada osjećala.
Živjela sam “u najlipšem gradu na svitu”, uvijek sam dobro izgledala i kad bih išla u Trst ili bilo gdje po Europi nisam izgledala ništa drugačije od drugih ljudi. Nije se dalo prepoznati odakle dolazim. To omalovažavanje na carini zbog nekoliko krpica koje su nam bile nedostupne u našoj bivšoj državi, išlo mi je na živce. Kasnije mi je na aerodromima kad bih putovala išlo na živce što su putnici iz EU prolazili neometano kroz kontrole, a ja sam se morala svrstati u red za one putnike koji dolaze iz zemalja koje nisu članice EU. Tada sam EU smatrala snom, pa sam sa 18 godina otišla u Englesku širom otvorenih očiju. Željela sam živjeti u gradu kao što je London, gdje živi mnogo raznih rasa, mnogo različitih ljudi, raznih seksualnih opredjeljenja i kultura, gdje je sve normalno i nitko te ne gleda čudno, u gradu gdje su po cesti prolazile limunine odmah pokraj skromnijih automobila, gdje su na najnormalniji način prihvaćene klasne razlike.
Tu sam naučila jednu veliku stvar, da ne žudim za nemogućim nego da živim u skladu sa svojim mogućnostima. Naravno, da smo ušli u EU prije 15 godina da bi ushićenje bilo mnogo veće, ali i ovako mi je drago. Drago mi jer će se ipak neke stvari promijeniti i nekako se potajno nadam da će se i mozgovi Hrvata polako mijenjati, a skupa s njima i geni kameni.Ja sebe nisam nikada svrstavala u nikavu skupinu, Hrvatica sam po pripadanju, ali u glavi sam uvijek bila daleko od Hrvatske. Želim takvu zemlju za sebe i za buduće generacije, da ne moraju otići odavde. Svjesna sam da će taj proces biti prilično spor, ali bitno je da se nešto događa.
Danijela Dvornik