Ruska carica Katarina II Velika rođena je 2. svibnja 1729. kao njemačka kneginja Sofija Fredericka u mjestu Ščečin (današnja Poljska). Otac buduće carice bio je visoko rangirani časnik pruske vojske i princ od Anhal-Zerbsta Christian August. Majka Johanna Holstein-Gottorp potjecala je iz ugledne njemačke plemićke obitelji.
Put preobrazbe Sofije Fredericke u Katarinu započeo je kada je ruska carica Jelisaveta proglasila svog nećaka Petra Ulricha od Holstein-Gottropa (kojem će promijeniti ime u Petar Fedorovič) svojim nasljednikom i odlučila mu pronaći suprugu. Izbor je pao na Sofiju Fredericku koja se neobično svidjela ruskoj carici. Brak je dogovoren i 1744. mlada kraljevna s majkom putuje u Rusiju. Budući car bio je psihički i emotivno nezrela osoba. Odrastao je bez majke, a njegov otac nije previše mario za sina. Petrovu su pozornost zaokupljale djetinjaste igrice, a zemlju kojom je trebao vladati mrzio je. Bio je uvjereni luteran i volio je sve što je prusko. Pruski kralj Fridrik II. bio je njegov junak.
U okviru priprema za brak Sofija Fredericka počela je učiti ruski jezik i proučavati pravoslavlje na koje je morala preći kako bi postala supruga ruskog cara. Tom činu promjene vjere njezin se otac duboko protivio. Buduća carica na pravoslavlje je prešla 28. lipnja 1744. i tim je činom postala velika vojvotkinja Katarina Aleksejevna.
Mlada Katarina nedugo nakon dolaska u Rusiju
Godinu dana kasnije Katarina i Petar su se vjenčali. Kako je brak odmicao Katarina se osjećala sve usamljenijom u braku. Veliko je zadovoljstvo nalazila u čitanju djela Platona i Voltairea. U trenucima kada su bili zajedno budući car veliko je zadovoljstvo nalazio u tome da Katarini priča kako se i koliko divi drugim ženama. Nesređeni brak u kojem, uza sve, još nije bilo djece zabrinjavao je caricu Jelisavetu. Stoga je zapovijedila da se Petar podvrgne liječničkim pregledima. Otkriveno je da bi mala kirurška intervencija omogućila Petru da ima normalne seksualne odnose.
Operacija je obavljena i 20. rujna 1754. rođen je sin kojem je carica Jelisaveta dala ime Pavle. Carica je dala premjestiti malog Pavla u svoje odaje gdje će boraviti sve do njezine smrti. Nakon rođenja sina, kojeg joj nije bilo dopušteno vidjeti šest mjeseci, Katarina je postala krajnje sumnjičava i oprezna. Povukla se u sebe i nije se odveć družila s ljudima.
Katarina u vrijeme vjenčanja 1745.
Prva iskra buduće ljubavi
Tako je bilo sve dok ruska vojska u bici s Prusima kod Zorndorfa nije zarobila ađutanta pruskog kralja grofa Schwerina. Zarobljenik je dopraćen u Rusiju i smješten u kuću nedaleko Carske palače. Kao pratnja sa zarobljenim grofom u St. Peterburg je došao i mladi ruski časnik poručnik Gregorij Orlov junak u bici kod Zorndorfa. Susret Katarine i Orlova bio je posve slučajan. Ona se upravo žestoko posvađala sa suprugom i sva u suzama istrčala iz carskih odaja susrevši Orlova koji je čekao na primanje kod cara. Iako potresena svađom opazila je mladog zgodnog časnika i prva iskra buduće ljubavi je zapaljena.
Ljubavna veza s Orlovim trajati će 13 godina, a iz te veze roditi će se drugi Katarinin sin Aleksej. Veza će okončati 1762. kada se Katarina odbije udati za Orlova. No, prije toga Orlov će pomoći Katarini uspeti se na ruski tron. Na Božić 1761. umire carica Jelisaveta i započinje vladavina cara Petra III. Jedan od njegovih prvih poteza bilo je prekidanje ratnih sukoba između Rusije i Prusije. Mladi car potpisuje mirovni sporazum prema kojem će sve okupirane teritorije Rusija vratiti Prusiji. Istovremeno šalje pismo pruskom kralju u kojem ga uvjerava u svoje prijateljstvo. Fasciniran Prusijom pokušao je u rusku vojsku uvesti stegu nalik onoj u pruskoj vojsci pa čak dao izraditi i odore za ruske vojnike nalik pruskima. To je izazivalo nezadovoljstvo u vojsci. Obznanivši akt kojim izjednačuje pravoslavlje i protestantizam zamjerio se i Ruskoj pravoslavnoj crkvi.
Počele su se širiti i glasine da se Petar, sada kada više nema carice Jelisavete, namjerava riješiti Katarine i učiniti svoju ljubavnicu životnom družicom. Katarina je čula ove glasine i uz pomoć braće Orlov i njihovih prijatelja te princeze Daškove (sestre careve ljubavnice) skovala zavjeru i nakanila preuzeti vlast. Kapetan Pasek, jedan od zavjernika, uhvićen je 27. lipnja 1762. jer je u pijanom stanju rekao nekoliko uvredljivih opaski na račun cara. Ostali zavjerenici uplašili su se da će Pasek sve priznati ako bude mučen i odlučili su brzo stupiti u akciju.
Nedugo potom u ranu zoru, brat Grigorija Orlova, Aleksej pomogao je Katarini išuljati se iz carskog ljetnikovca. Oko osam sati ujutro stigli su u stožer Ismailovske regimente. Katarina je izašla iz kočije, stupila pred vojnike i obratila im se: "Došla sam tražiti vašu zaštitu. Car je naredio da me uhite. Bojim se da me želi ubiti. Vojnici su krenuli ljubiti Katarininu ruku nazivajući je svojom spasiteljicom i netom poslije položili su joj prisegu vjernosti."
Car Petar III.
Katarina na ruskom tronu
Potom su se svi uputili ka vojarni u Semenovsku gdje su vojnici s veseljem dočekali Katarinu i počeli je slijediti. Povorka se uputila ka kazanskoj katedrali gdje su već čekali crkveni velikodostojnici. Katarina je pristupila crkvenom oltaru i dala prisegu kao nova carica Rusije. Kada su zvona zazvonila narod je burno pozdravio novog državnog poglavara. Katarina se potom uputila u Zimsku palaču gdje su članovi Senata i Sinoda čekali da joj prisegnu na odanost. Tijekom noći tiskan je proglas koji je podijeljen ljudima i u kojem, sada Katarina II, objašnjava razloge za preuzimanje vlasti. U proglasu je Katarina optužila svog supruga za nepravedan mir s pruskim kraljem, ponižavanje ruske vojske te pokušaj zatiranja pravoslavne vjere u Rusiji.
Čuvši da se Katarina proglasila caricom Petar III. se, s manjim djelom vojske koja mu je ostala vjerna, povukao na utvrđeni otok Kronstadt. Katarina se potom s vojskom uputila ka Kronstadtu. Kada se njezina vojska približila Konstadtu Petar III. potpisao je abdikaciju. Po caričinom naređenju bivši je car odveden na obližnje imanje u selu Ropša gdje će boraviti pod nadzorom. Nekoliko dana poslije Katarina je trijumfalno umarširala u St. Peterburg popraćena zvonjavom zvona s gradskih crkvi, topovskim salvama i klicanjem naroda. Ubrzo je primila vijest da je Petar ubijen, navodno se posvađao sa stražarima.
Borba za vlast je okončana i bilo je vrijeme da se Katarina posveti problemima koju su duboko izjedali rusko carstvo. Na prvom zasjedanju Senata na kojem je nazočila bila je nemalo iznenađena zatečenim. Veći dio vojske bio je daleko od svojih domova i vojska nije primila plaću osam mjeseci. Tim povodom zapisala je: "Flota je bila u rasulu, vojska u neredu, utvrde su se urušavale... Državni proračun imao je deficit od 17 milijuna rubalja. Istovremeno nitko nije točno znao koliki su državni prihodi. Ljudi su se žalili na korupciju i nepravdu."
Inaguracija Katarine Velike
Konačno dolazi do prijeko potrebnih promjena
Od nekud se moralo početi, Katarina je postavila pitanje: "Koliko gradova ima Rusija?". Nitko u Senatu nije znao odgovor. Predložila je da pogledaju zemljovid Rusije, ali nije bilo zemljovida. Potom je Katarina izvadila pet rubalja iz svoje torbice i poslala činovnika kupiti zemljovid Rusije. Činovnik se vratio i pobrojani su gradovi. Prionula je na posao i radila od ranog jutra do kasne večeri. Kako je Rusija bila primarno poljoprivredna zemlja odlučila je prvo unaprijediti tehnike poljoprivrednog uzgoja. Poslala je stručnjake da prouče tlo i predlože odgovarajuće usjeve za sjetvu na određenim poljoprivredno obradivim površinama. Zemljoposjednicima je omogućila da nauče moderne poljoprivredne tehnike i kupe potrebne strojeve koji su se već koristili u Engleskoj. Ohrabrivala je uvođenje novih proizvodih metoda uzgoja ovaca i goveda te se zalagala za veći uzgoj konja. Uskoro je uočila kako je broj postojećih radnika premalen te je u stranim novinama, prvenstveno Njemačkim, dala tiskati oglase kojima se pozivaju naseljenici u Rusiji. Odaziv je bio odličan, tisuće Nijemaca krenulo je put Rusije.
Poslije poljoprivrede okrenula se rudarstvu i poslala geologe da obave geološka isptivanja. U tu svrhu utemeljila je i prvu rudarsku školu u Rusiji. Početkom 1762. donijela je odluku prema kojoj je svatko mogao osnovati tvornicu bilo gdje u Rusiji. Nije prošlo dugo i Rusija je razvila široku paletu industrije. Vodila je računa o policentričnom razvoju zemlje pa je tako utemeljila tvornice tekstila u okolici Moskve, tvornice lana smjestila je u području Jaroslova, a tvornice kože i svijeća u predjelu središnje Volge. Ukupan broj tvornica za njezine vladavine povećao se sa 984 na 3161.
Nije se zaustavila na tome, ponovno je pozvala strane stručnjake, uglavnom iz Engleske. Dovela je admirala Knowlesa da gradi brodogradiliša i ratne brodove. Radnike iz čeličane u Tuli poslala je u Englesku da proučavaju izradu barometara, termometara i matematičkih instrumenata kako bi stečeno znanje kasnije primijenili u Rusiji. Dovela je obrtnike iz Njemačke, Austrije i Francuske da unaprijede carsku proizvodnju porculana. Ukinula je izvozne carine te povećla izvoz drveta, konoplje, lana, sirove kože, krzna i željeza.
Nakon potpisivanja sporazuma iz Kyakhte 1768. trgovački karavani putovali su kroz Rusiju u pravcu i iz pravca Mandžurije. Rusija je izvozila krzno, kožu i lan u Kinu, a uvozila vunu, svilu, duha, srebro i čaj. Početkom 1765. tri 3/4 državnog duga je podmireno, a deficit državnog proračuna prešao je u suficit. Prema dekretu iz 1764. zapovijedila je svim guvernerima da odrede točan cenzus, svoje provincije ucrtaju u mape i izvijeste o razvoju poljoprivrede i trgovine. Naređeno im je da grade i popravljaju ceste i mostove, nadziru požare i osiguraju da sirotišta i zatvoru budu odgovarajuće upravljani.
Smolni institut, prvi ruski institut samo za žene i prva europska institucija za više obrazovanje žena, otvoren 1764.godine
Posebno se pozabavila i školstvom i zdravstvom
Kada je središte grada Tvera izgorjelo ustanovila je posebno povjerenstvo za ponovnu izgradnju spaljenog gradskog središta. Plan koji je tada donešen služio je kao model za izgradnju svih budućih ruskih gradova. Model je glasio: glavna ulica podijeljena je u dva velika četverokuta. U jednom su četverokutu smještene administrativne zgrade, a drugi je namijenjen za trgovine. Kako bi se smanjio rizik od vatre, sve sporedne ulice morale su biti dugačke 75 stopa, a grad je sam po sebi imao promjer od 2.6 milje.
Na red je došlo i obrazovanje te je 1786. objavila Školski statut prema kojem je svaki grad koji je bio provincijsko središte morao imati veću školu sa 6 učitelja, a svi manji gradovi morali su imati manju školu s 2 učitelja. Kako bi povećala broj visoko obrazovanih kadrova odobrila je veći broj studija u inozemstvu.
Nije zapostavila ni zdravstvo koje je također bilo u lošem stanju. Dala je utemeljiti i medicinsku školu u kojoj su se obučavali liječnici, kirurzi i apotekari koji su poslije radili u ruskim provincijama. Kada je 1775. napravila reorganizaciju provincija zapovijedila je da svaki glavni grad provincije mora imati bolnicu, a da svaki okrug koji broji između 20.000 i 30.000 stanovnika morao je imati liječnika, kirurga, pomoćnik kirurga i pomoćnog liječnika. U Rusiju je dovela i škotskog liječnika Thomasa Dimsdalea koji je objavio rad na temu cijepljenja protiv malih boginja. Kako bi potakla i druge da se cijepe sama se dobrovoljno dala cijepiti tako da su njezin primjer slijedili i drugi. Kupila je kuće u Moskvi i St. Peterburgu koje su služile kao bolnice u kojima je Dimsdale cijepio stanovništvo.
Brojne ljubavi Katarine Velike
U rujnu 1773. Katarina je prekinula ljubavnu vezu s Orlovim i poslala ga na pregovore s Osmanlijama te započela vezu s mladim 28-godišnjim časnikom Aleksandrom Vasilčikovim. Ova je veza trajala oko godinu dana da bi se Katarina potom bacila u zagrljaj novom ljubavniku, također časniku ruske vojske Gregoriju Potemkinu. Veza je pukla jer je Potemkin Katarini sve češće nametao svoj politički svjetonazor, a carica nije dopuštala da njezin ljubavni život utječe na vladanje zemljom. Stoga je poslala Potemkina na ratište u Poljsku, a potom na crnomorske obale. Potemkin je ubrzo shvatio da je izgubio caričinu naklonost, ali je odlučio da od sada on Katarini 'namješta' ljubavnike.
Prvi u nizu tih ljubavnika bio je Petar Zavadovski, ali ta je romansa trajala tek nekoliko mjeseci. Poslije njega slijedio je Simon Zorić, časnik u husarskim postrojbama, ali ni ta veza nije bila duga vijeka, svega 11 mjeseci. Okončana je kada je izazvao na dvoboj Potemkina i bio ranjen te je time izgubio caričinu naklonost. Nakon njega slijedio je Ivan Rimski-Korsakov kojeg je carica zatekla u strasnom zagrljaju s jedne grofice što je označilo kraj i ove veze.
Naredni ljubavnik Aleksandar Lanskoj bio je najmlađi Katarinin ljubavnik i za njega je Katarina gajila gotovo pa majčinske osjećaje, što je i otvoreno pokazivala u svojim pismima barunu von Grimmu. Veza je trajala oko pet godina i prekinuta je 1784. kada je Lanskoj pao s konja i od posljedica toga pada nešto kasnije preminuo. Na njegovu je grobu dala sagraditi crkvu. Tek osam mjeseci nakon njegove smrti Potemkin je smio Katarini predložiti novog ljubavnika Aleksandra Ermolova. Poslije Ermolova novi ljubavnik bio je Aleksandar Dimitrijev-Mamanov koji je nakon četiri godine veze s Katarinom zatražio od nje da se oženi Darijom Šerbatovom. Carica je to odobrila i darovala bračnom paru posjed. Posljednji Katarinin ljubavnik bio je Plato Zubov koji je s njom ostao sve do njezine smrti.
Gregorij Orlov (lijevo) i Gregorij Potemkin
Pomoću ljubavi do novog teritorija
Pratio ju je glas žene koja je često mijenjala muškarce, ali samo su dva muškarca imala ključan značaj u njezinu životu - Gregorij Orlov koji joj je pomagao doći na vlast i Gregorij Potemkin koji joj je osigurao značajne vojne pobjede i nove ljubavnike. Zahvaljujući Potemkinu Rusija je Osmanlijama preotela Ukrajinu i Krim te se time Katarinino carstvo protezalo od Baltičkog do Crnog mora. Nešto kasnije slabljenje Osmanlijskog carstva omogućiti će joj da Rusiji priključi i Gruziju.
Na drugoj strani s Austrijom i Prusijom razdijelila je Poljsku. Prije konačne podijele Poljske na poljsko prijestolje dovela je svog bivšeg ljubavnika Stanisława Poniatowskog s kojim je imala petogodišnju ljubavnu vezu i rodila drugo dijete, kćerku Anu. Osim ljubavnih veza s muškarcima je održavala i živu korespodenciju, naročito s pruskim vladarom Fridrikom II, te Voltaireom, Diderotom, d'Alembertom i barunom von Grimmom. Gajila je i veliko divljeno prema Petru Velikom te je angažirala francuskog umjetnika Etiennea Falconeta da njegov kip. Taj kip se i danas može vidjeti u St. Peterburgu. Voljela je svoje ime povezivati s njegovim rečenicom: Petro Primo - Catherina Secunda.
Strastvena kolekcionarka umjetnina
Katarina nije bila samo strastvena u ljubavi već je bila i strastvena kolekcionarka umjetnina. Povećala je Carsku umjetničku kolekciju s nekoliko desetaka radova na zbirku od 3926 predmeta, a osnovala je u St. Peterburgu čuveni muzej Hermitage (1765.). Nakon smrti Voltairea i Diderota otkupiti će njihove knjige te će tako (uz ostale knjige) broj knjiga u Carskoj knjižnici u končanici povećati s nekoliko stotina na 38 tisuća. I sama je bila umjetnička duša pa je napisala i nekoliko opera, a pod stare dane pisala je priče za unučad.
Preminula je 17. studenog 1796. u mjestu Carskoje selo nakon 34 godine provedene na ruskom prijestolju. Sahranjena je u katedrali sv. Petra i Pavla u St. Petersburgu. Povijest ju je zapamtila kao Katarinu Veliku, titula koja joj je nuđena za života, ali ju je ona odbila riječima: "Ostavljam naraštajima koji dolaze da nepristrano sude o onome što sam učinila."
Legende o Katarini Velikoj
Svojeglava ruska carica mijenjala se jednako dramatično kao i Rusija za njene vladavine, a sve to potaknulo je brojne urbane legende, od kojih je većina bila negativna. Neke priče koje su se o njoj širile za vrijeme života i nakon smrti okvirno su se bazirale na stvarnim događajima, no većina je bila potpuno lažna.
Među najpopularnijim mitovima o Katarini definitivno je onaj o tome kako je umrla. Jedna priča je tvrdila da je skončala na zahodu, koji se pod težinom njenog tijela srušio i prouzročio joj tako teške rane da je od njih i preminula. Ovo je bila popularno raširena priča o kojoj je čak i Aleksandar Puškin napisao kratku pjesmicu. Postojala je i druga verzija priče s WC-om – navodno se radilo o atentatu, a nju su ubile oštrice mačeva skrivene u školjci i aktivirane kada je sjela na nju. Međutim ovo nije točno, Katarina je umrla u svom krevetu, 6. studenog l 1796. godine, nakon teške kapi. Tako, barem, kaže povijest.
Drugi mit o smrti je još gori. Zlobnici su tvrdili da je umrla za vrijeme spolnog odnosa s jednim od svojih ljubljenih konja. Navodno se pokvario sustav remenja, kojima su konja spuštali na nju, pa je konj pao i zdrobio je.
Pornografska poezija i tračevi o Katarininim nezasitnim seksualnim apetitima – osobito njezina navodna ljubav prema životinjama – cirkulirale su Rusijom i ostatkom Europe za vrijeme i poslije njenog života. Od kuda se pojavila ova priča s konjem, ne zna se točno, no jedan od autora njezine biografije je napisao slijedeće: "Priča o konju bila je očito namijenjena da se umanji značaj ove iznimne žene. Pričom se tvrdilo da je primarna motivacija, za sve što je ona napravila, bila njena neumjerenost u svemu, pogotovo seksu, od čega je na kraju, prema priči, i stradala."
S obzirom da je riječ o snažnoj ženi koja se za moć morala izboriti i svrgnuti svog nesposobnog muža, da bi zatim uvela promjene koje su mnogima smetale – sve to u ono se vrijeme smatralo potpuno neprirodnim. Žene te ere bile su inferiornije i nesposobne za bilo što, kamoli voditi zemlju. One su bile tu da služe muškarcime, a ne da ih svrgavaju s trona. Tako su Katarinu njeni protivnici smatrali pravom nakazom (unatoč svemu pozitivnom što je napravila za svoju zemlju) te su smišljali gnjusne priče o njoj. Priče o njenim izopačenim seksualnim igricama postale su način da se tvrdi kako je i sama Katarina nakaza, te da njen uspjeh kao vladarice nije prirodan za ženski spol.
Još jedna priča vezana za Katarinin seksualni život veoma popularna. Vezana je za njenu dvorsku damu groficu Praskovya Bruce, koja je dobila titulu "L'Eprouveuse", odnosno njen zadatak bio je da testira izdržljivost muškaraca. Svaki potencijalni Katarinin ljubavnik morao je prvo provesti noć s groficom i zadovoljiti određene standarde, prije nego li je mogao kročiti u caričinu spavaću sobu. Njihovo prijateljstvo je puklo kada je grofica uhvaćena "na zadatku" s Katarininim mlađahnim ljubavnikom Rimsky-Korsakovom.
Dugo se vjerovalo i u priče o Potemkinovim selima, iako se u moderno doba dokazalo da su one lažne. Priče su tvrdile da je Potemkin, koji je u vrijeme Rusko-turskog rata 1787.-1792. postao namjesnik novoosvojenih krajeva ( Krim i priobalje Crnog mora), dao po opustjelim stepama južne Rusije pored puta (kojim je carica Katarina II. sa svojom pratnjom imala kretati) sagraditi kulise lažnih sela, s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarina II., koja je prolazeći tuda 1787. na svom putu za Krim, vidjela lažnu sliku brze i uspješne obnove kojom je rukovodio Potemkin. Danas se ta fraza često koristi za one pojave kojima se pokušava stvoriti lažni utisak.
Izvor: biografije.org