Žene koje su stvarale povijest – Emmeline Pankhurst

Svjetska povijest je puna žena koje su ju stvarale i oblikovale, ali na žalost premalo se govori o njima, upravo zato ćemo redovito pisati o fenomenalnim ženama i njihovim životnim pričama

Žene koje su stvarale povijest – Emmeline Pankhurst

Emmeline Pankhurst, rođena Goulden, bila je  engleska politička aktivistica i liderica britanskih sufražetkinja, ženskog pokreta koji se borio i zalagao za pravo žena da glasaju, ali i ravnopravnost spolova u punom pravnom smislu riječi.

Emmeline se rodila 14. ili 15. lipnja 1858. godine u Manchesteru, politički aktivnoj obitelji, tako da je u vrlo ranoj dobi, negdje oko 14. godine života postala i sama politička aktivistica. Na žalost, u svojim političkim ambicijama nikada nije imala podršku obitelji.

S 20 godina udala se za 24 godine starijeg odvjetnika i socijalista Richarda Pankhursta, također vatrenog zagovaratelja ženskih prava. Naime, Richard je zaslužan za pisanje „Akta o imovini udanih žena“ na temelju čega je britanski parlament 1870. godine donio zakon da žene smiju nakon razvoda braka zadržati imovinu koje su stekle prije i za vrijeme braka. Također, je i zaslužan za usvajanja amandmana 1869. godine s kojim su žene smjele glasovati na lokalnim izborima.

Emmeline i Richard su u sljedećih šest godina dobili četvero djece Christabel, Sylviju, Franka i Adelu i sve tri kćeri kasnije su postale zagovarateljice ženskih prava, iako su se u određenom periodu života razišle u stajalištima.

Emmeline se u London sa svojom obitelji preselila 1886. godine, a njezin dom na Russell Squareu postao je centar okupljanja i socijalista i sufražetkinja. Prije nego što je sa suprugom 1893. godine osnovala Ligu za ženska prava (Women's Franchize Ligue), bila je jedna od organizatorica ženskih štrajkova, pa tako i onog poznatog pod nazivom „Matchgirls Strike“ koji se dogodio 1888. godine, u kojemu su štrajkale žene i tinejdžerice koje su radile u „Tvornici Bryant i May.“

Image


Christabel Pankhurst, često spominjana kao Emmelinino omiljeno dijete,
provela je gotovo 15 godina pomažući majci u borbi za ženska prava



Počeci borbe

Nakon sedam godina života u Londonu, Emmeline se sa svojom obitelji vratila u Manchester gdje je sa suprugom osnovala Nezavisnu radničku stranku (Independet Labour Party -ILP), koja nije doživjela pretjerani uspjeh.

S vremenom je započela organizirati nedjeljne sastanke u lokalnom parku, ali su te sastanke vlasti proglasile ilegalnima, a osobe koje su istupale u javnom govoru, bile su uhićene. No, Emmeline je na jedan od svojih skupova pozvala Keira Hardiea poznatog socijalista i člana britanskog parlamenta, a na koji je došlo 50.000 ljudi. No, kada je započeo njegov govor, vrlo brzo je bio uhićen.

Naravno, ništa ju nije moglo pokolebati u političkom i društvenom angažmanu, a njezina predanost postala je pomalo i zaluđenost. Sa svoje tri kćeri 1903. godine osnovala je Žensku socijalnu i političku uniju (Women's Social and Political Union – WSPU), a osnovni cilj ove organizacije bio je okupiti žene radničke klase u borbu za pravo glasa. Keir Hardie ponovno joj je pružio podršku, makar je zbog toga ponovno ušao u sukob sa stranačkim kolegama. 

Unatoč početnom medijskom praćenju WSPU-a, 1905. godine mediji su izgubili interes, pa su čak odbijali objavljivati pisma osoba koje su ih podupirale. Upravo zbog ovakvog medijskog ignoriranja, koje je sigurno bilo i politički orkestrirano, vodeće žene unije odlučile su se na drugačije metode provlačenja pozornosti, od kojih su neke bili prilično radikalne.

Image




Prosvjedi i radikalizam

Emmelinina kćer Christabel Pankhurst i Anne Kenney te godine sastale su se sa britanskim šefom vlade Sir Edwardom Greyom. Sastanak je završio uhićenjem dviju žena koje nisu prestajale izvikivati pitanje „Hoće li vlada dati glas ženama?“. Kako ih Grey navodno nije uspio smiriti, pozvao je policiju, no obje žene su se opirale uhićenju, za što su bile kažnjene novčanom kaznom. Kako su i to odbile platiti, završile su u zatvoru, zbog čega su ponovno dobile pažnju medija, što im gotovo sigurno bio primarni cilj. WSPU-u su se zbog tog incidenta pridružile brojne ugledne žene

Sljedeće godine Emmeline je organizirala veliko okupljanje žena pred Donjim domom parlamenta, a to okupljanje označilo je početak ne samo političke borbe, nego i spremnosti žena na fizičku borbu za svoja prava. Upravo zbog toga, određene žene unutar WSPU-a tijekom sljedeće godine odlučile su napustiti uniju optužujući Emmeline da donosi odluke na svoju ruku, bez prethodnih konzultacija i to u vezi upotrebe nasilnih metoda.

Tijekom 1908. godine WSPU se pretvorila u prilično radikalnu organizaciju, a najzapamćeniji je ostao 30. srpanj kada su sufražetkinje za vrijeme protesta počele bacati malo kamenje kroz prozor premijerovog doma, prilikom čega je uhićeno 27 žena i poslano u zatvor. Među njima je naravno bila i Emmeline koja je osuđena na šest tjedana zatvora.

Iako je znala kako se postupalo sa ženama u zatvoru i sama je kasnije priznala da nije očekivala da će biti toliko teško. U svojim memoarima je opisala da joj je u zatvoru bilo naređeno da se svuče do gola i obuče prljavu zatvorsku uniformu i prljavo donje rublje. Dobila je grubu, ali čistu plahtu, ručnik, šalicu hladnog kakaa i debelu šnitu crnog kruha. Boravila je u samici, na dan je smjela prošetati na sat vremena, a s vanjskim svijetom nije imala kontakt puna četiri tjedna.

Image


Pankhurst (u zatvorskoj odjeći) opisala je svoje prvo zatočeništvo
kao "kao ljudsko biće kojeg pokušavaju pretvoriti u divlju zvijer"



Palež i ljubav

No, žene nisu posustajale u borbi. U periodu od 18 mjeseci, desetero uhićenih žena štrajkalo je glađu, zbog čega su bile i prisilno hranjene. Žrtva prisilnog hranjenja bila je i Emmelinina sesta Mary Clarke, koja je preminula ubrzo nakon izlaska iz zatvora.

Emmeline je 1910. godine upoznala Ethel Smyth, ekscentričnu skladateljicu, inače biseksualne orijentacije, koja prije nego što je srela Emmeline nije previše marila niti podržavala borbu za ženska prava. No, nakon fatalnog susreta, dvije 52-godišnjakinje upustile su se u ljubavnu vezu, koja je trajala oko dvije godine.

Image


Emmeline Pankhurst (šesta s lijeva) iz zatvora
pozdravlja štrajkače glađu, rujan, 1909. godine



Nasilje koje je pokret sve više potencirao, počeo je zabrinjavati određene članice, pa čak i Emmelininu kćer Adelu koja je pokušala uvjeriti majku i sestru Christabel da njihove metode nisu dobre te da gube „tlo pod nogama“, no nisu se dale smesti, pa je krajem 1911. godine napustila WSPU. Sljedeće godine WSPU je organizirao razbijanje izloga trgovina i radnji, nakon čega je Christabel pobjegla u Francusku, no Emmeline je bila uhićena, osuđena na devet mjeseci zatvora, te morala je platiti štetu. Tada je započela štrajk glađu, nakon čega je oporavak bio dug.

No, nasilje se i dalje nastavilo i sljedeće godine. Sufražetkinje su pokušale spaliti dva doma članova vlade koji su se otvoreno protivili da žene dobe pravo glasa, no nisu uspjele. No, kasnije su ozbiljno oštetile kuću ministra financija Davida Lloyda Georga. Također su je zapaljeni paviljoni za kriket, golf klubovi...

Nakon ovakve nasilne kampanje i Emmelinina kćer Sylvia više nije mogla naći zajednički jezik sa starijom sestrom i majkom, te je napustila organizaciju.

Image


1911. godina - Emmeline Pankhurst predvodila je
paradu sufražetkinja kroz London



Zatvor i promjena stajališta

Tijekom 1913. godine pripadnice WSPU-a su nastavile s uništavanjem javnog dobra i imovine, a kada bi bile uhićene, često su započinjale štrajk glađu. Kako se vlada bojala da žene ne bi postale „mučenice“ u očima naroda, puštali su ih iz zatvora kada bi se razboljele. Kada bi se oporavile, policija bi ih opet uhitila kako bi dovršile kaznu, pa je upravo ovakvo postupanje sa ženama nazvano „igra mačke i miša“.

Sljedeće godine, Britanija je objavila rat Njemačkoj, što je ipak WSPU primoralo na drugačiju borbu. Prestale su sa svojim militantnim aktivnostima, u zamjenu za puštanje svih zatvorenica, te su obećale da će pomoći u ratu. No, ni tada nisu posustajale u borbi za jednakost. Emmeline je zahtijevala da se ženama dopusti rad u industriji u kojoj su prevladavali muškarci.

Image


Pankhurst je stalno putovala, držeći govore po cijeloj Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama.
Jedan od njezinih najpoznatijih govora „Sloboda ili smrt“ izrekla je u Connecticutu 1913. godine



Sa svojom vjernom kćeri Christabel 1917. godine oformila je Žensku stranku (The Women's Patry), a zalagale su se za ravnopravne plaće, ravnopravnost muškaraca i žena prilikom razvoda braka, jednaka prava za skrbništvo nad djecom, prava na porodiljne dopuste. Emmeline i Christabel tada su u potpunosti napustile nekadašnje socijalističke stavove i počele se zalagati za ukidanje sindikata.

Nakon Prvog svjetskog rata, Emmeline je nekoliko godina živjela i predavala za Nacionalno vijeće za suzbijanje spolnih bolesti u SAD-u i Kanadi.

Po povratku u Britaniju 1925. godine Emmeline se pridružila Konzervativoj stranci te je postala njihova kandidatkinja na izborima. Nikada se nije pomirila s kćerima Sylviom i Adelom, a umrla je 1928. godine s navršenih 70 godina života.

Image


Grob Emmeline Pankhurst nalazi se na groblju u Bromptonu