Prije neki dan sam izašla s prijateljicom na večeru. Nismo se dugo vidjele pa je izbor za naš “čvenk” ispala večera kako bi mogle uživati i pošteno se napričati. U zadnje vrijeme samo se čujemo preko fejsa jer uvijek je neka od nas u nekim obavezama, lošem raspoloženju ili nas zimski umor spriječi. Ona je rastavljena majka dvoje djece i trenutno u potrazi za boljim poslom. Rastrgana je, kao i svaka žena, između posla, dnevnih obaveza, djece i njihove škole, malo joj vremena ostaje za samu sebe.
Dok smo čekale predjelo, ispijale smo vino koje je odmah izazvalo učinak iskrenog razgovora bez ikakvog predgovora :
- Draga moja ja sam bez seksa već 8 mjeseci i luda sam! Moram nešto učiniti po tom pitanju, hitno! Nisam svoja!- jadala se.
- Ha,ha,ha… našla si pravu kojoj ćeš se jadati. Ja sam apsolutni pobjednik u toj disciplini!
- Stvarno, nisi ništa još zgazila, pregazila, onako, barem na brzinu? Isuse, pa prošlo je masu vrimena?- gledala me u čudu.
- Nisam, i ne znam kad ću - nasmijala sam se.
- Ali Danči, život ide, k vragu, kad ćeš ako nećeš sada? Zar baš nemaš ništa na vidiku?- bila je ustrajna. -Evo, ja imam jednog kolegu koji mi se sviđa, ništa ozbiljno, nešto se vrtimo jedan oko drugoga, pa ne znam što će biti, ali ne mislim ništa ozbiljno, čisto da sebi udovoljim.
- Voljela bih da ja mogu tako, ali ne mogu, na žalost. Stvar je skroz kompleksna, nije tako jednostavna. Uopće ne znam kako ti to objasniti i uopće nisam sigurna da ćeš to moći shvatiti. Nisi jedina koja me takve stvari propituje.
- Pa zar nemaš nikakvu želju?- upitala me radoznalo.
- Želje su jedno, mogućnosti imam, ali ne ide to tako jednostavno, barem ne kod mene.
Objašnjavala sam joj kako stvari izgledaju iz moje prespektive. Dakle prošlo je više od 20 godina od kada sam prestala biti “žena-lovac”, ona koja odašilja signale da je u potrazi za nekim plijenom, ona koja se ne libi upotrijebiti sav svoj šarm i moć kako bi došla do pljena. Jer zadnji takav signal odaslala sam Dinu prije dosta godina. Tada je sve stalo - plijen je bio ulovljen, “žena-lovac” je jednostavno nestala i preuzela totalno drugu ulogu, ulogu pripitomljene, zaljubljene i vjerne žene. U 20 godina našeg braka, zaboravila sam kako izgleda žena-lovac. Sada na početku svog udovica-života, moram pronaći opet onu izgubljenu ženu-lovca i, iskreno, nemam pojma da li ta žena više živi u meni, da li je moram sama pronaći ili me netko mora potaknuti da je u sebi pronađem.
Jedne takve večeri, izašla sam sa svojim prijateljicama, odlučna da probudim ženu-lovca u sebi,uređena i sređena kako sebe dugo nisam vidjela. Nisam se ubacila u neki opaki minjak, niti sam bila obučena poput “cajke” koja zove na seks, nego više onako umjereno i decentno kako i priliči ženi u mojim godinama. Haljina je otkrivala taman onoliko koliko treba, da ne bude vulgarno. Štikle su me već nakon 5 minuta umarale, ali bila sam odlučna da tu večer izdržim do kraja pa taman trpila užasne bolove. Tu večer smo prošle nekoliko mjesta, čisto da ispitamo ponudu. U prvom baru, nakon što smo otpile prvu cugu, stigla nam je druga od nepoznatih muškaraca. Mene je odmah štrecnulo i prošlo kroz mozak “Ah, eto, sad su nam platili cugu , sad kreće tlačenje”, ali sam brzo prešla preko toga i dala šansu sebi i njima. Upoznali su se sa nama, jedan se zapričao sa jednom, prijateljicom, drugi sa drugom prijateljicom, a treći mi je uletio sa uletom”Ja sam štovatelj glazbe vašeg muža i bio sam na nekim njegovim koncertima!” . Pogledala sam ga i u tom trenutku više nisam imala želje za bilo kakvom komunikacijom sa njim. To je tako čest, možda i prečest ulet, da ne znam šta bih na to rekla: “Da, super, ajmo sada malo pričati o njegovom glazbenom opusu i kakav je genijalac on bio”.
Baš sam bila raspoložena za takav razgovor, samo me podsjetio na to koliko je moj muž meni bio zapravo par po svemu, kako je bilo divno živjeti 20 godina, znajući da je on taj. A sada sam bila tu, u tom baru, gdje me “bari” neki tip koji nema niti ideju kako mi prići, nudi mi viztku i odmah naglašava što radi i gdje živi. Da me to impresioniralo, nije. Valjda je to danas normalan ulet, ne znam. Njegovo nonšalantno prebacivanje svoje ruke oko mojih ramena, rezultiralo je našim odlaskom.
Na drugom mjestu te večeri, doletili su nam tipovi koji su po izgledu izgledali kao “zločinačka organizacija” , moram naglasiti da su bili jako pristojni, ali nijedna od nas nije htjela ući u neki dublji razgovor. Držale smo se hladno i nedostupno, gotovo nezainteresirano. A treće mjesto je bio klub, tamo smo se rasplesale i neko vrijeme uživale, tek kako je vrijeme odmicalo, a muškarci bili sve više pod alkoholom , sami tim i manje diskretni, počele smo se osjećati kao “potencijalna lovina” muškarcima koji uopće nisu bili po ničemu simpatični. Htjeli su da se sa nama fotkaju, naručivali su nam cugu koju smo pristojno odbile. Kad smo naposljetku sjele u taxi, zaključak je bio: “Ponuda je nikakva ili smo mi previše zahtjevne”. Razmišljala sam u taxiju o tome kako se te večeri nije desilo ništa dovoljno uzbudljivo, kako su muškarci prilično nemaštoviti kad su u pitanju žene, koriste uvijek jednu te istu metodu, i kako ne shvaćaju da su dosadni. Prerasle smo ta tinejdžerska upucavanja. Gdje je nestao pravi muškarac?
Ovo je samo primjer jedne večeri, ali vjerujte mi često se to dešava upravo po ovoj istoj špranci. Ja sam možda još uvijek žena-lovac, ali moram primjetiti da mi je suženo lovačko polje. Sve je manje kvalitetne divljači ;))
Danijela Dvornik
Powered bywww.gorenje.hr
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine