Nedavno je u medijima osvanuo kratki filmić snimljen u jednom europskom gradu koji je poslužio kao svojevrsni društveni ekperiment. Navedenim eksperimentom željelo se testirati prolaznike kako reagiraju na osobu koja leži na tlu, ovisno o tome kako je obučena. U prvom testu mladić se obukao u otrcanu odjeću i glumio beskućnika. Kada je došao među ljude, počeo je kašljati i srušio se ne bi li vidio hoće li mu itko pomoći. Nažalost, ljudi su samo prolazili - neki su ga i pogledali no nitko mu nije prišao. U drugom slučaju testirali su istu situaciju, ali je ulogu preuzeo "biznismen" u odijelu. Njemu je na isti način "pozlilo" na ulici, a tek što se počeo rušiti već mu je nekoliko ljudi dotrčalo u pomoć.
Ne ulazeći u autentičnost i eksperimentalnu valjanost ovog eksperimenta, kao psiholog nisam mogla a da se ne pitam koliko smo doista skloni predrasudama i kako one utječu na našu (ne)sklonost da pomognemo čovjeku u nevolji? Zapravo, ne samo na našu volju hoćemo li nekome pomoći ili ne, već općenito na naš odnos prema drugim ljudima? Koliko sami sebe ograničavamo svojim ponašanjem i koliko štetimo drugima ponašajući se prema njima s predrasudama?
Nisam lažni moralist i unatoč tome što zahvaljujući struci kojom se bavim imam saznanja o predrasudama, i samoj mi se ponekad dogodi da se „uhvatim“ kako sam nekome priljepila određenu osobinu na temelju vlastitih predrasuda. Posve je ljudski da uslijed roditeljskih poruka dobivenih u djetinjstvu ili možda čak vlastitih proživljenih iskustva donosimo zaključke kojima smo određenu grupu ljudi okarakterizirali ovakvima ili onakvima. Nekada nam je lakše vjerovati u pravedni svijet, pa tako moja interpretacija beskućnika kao nekoga tko je zasigurno alkoholičar i koji je vlastitom krivnjom završio na cesti nije neobična. Kada vjerujem u pravedni svijet, kada vjerujem da svatko dobiva što zaslužuje, tada se osjećam sigurnije – jer ja onda moram biti nagrađena za svoj trud. Ja ne mogu postati beskućnik. Nekada me moje predrasude „čuvaju“ – ako sam imala više ružnih iskustva s partnerima i u konačnici zaključila kako su svi muškarci loši, tada istinski vjerujem kako će me moje „saznanje“ čuvati da više ne uđem u vezu s tim groznim pripadnikom suprotnog spola. No, jesmo li doista profitirali držeći se svojih predrasuda „kao pijan plota“?
Odgovor je vrlo jednostavan: nismo. I samoj mi se često događa da zbog mladolikog izgleda budem žrtvom predrasuda. Mnogo puta ljudi s kojima surađujem sumnjaju u moju kompetentnost budući da izgledam mlađe nego što doista jesam (doduše, nisam toliko ni stara u svojim 30-tima). Mnogo puta, sve dok ne progovorim i održim predavanje/savjetovanje/dam izjavu/intervju ljudi čvrsto vjeruju da ovako mlada i neiskusna nemam što za reći. Da još „puno žganaca moram pojesti“ dok ne shvatim kako stvari funkcioniraju u stvarnom životu. I svako takvo iskustvo me redovito podsjeća na nepravdu – napravdu koju ponekad osjećam na vlastitoj koži, nepravdu koju sama svjesno ili nesvjesno ponekad nanosim drugima. I zbog toga se uvijek posramim kada nekome „priljepim“ čitav sklop osobina ni ne poznajući zapravo tu osobu. I zbog toga svaki put iznova preispitam sebe i preispitam svoje stavove.
Da, griješiti je ljudski. Ne smatram da uvijek možemo funkcionirati na 100% ispravan način i da uvijek možemo biti miroljubivi Buddhe. No isto tako smatram da nismo nepromjenjivi i da uvijek imamo mogućnost vlastitog napretka i razvoja. Nikada nije kasno da se zapitamo jesmo li opravdano nekoga „ocrnili“, jesmo li opravdano cijeloj skupini ljudi pripisali određene karakteristike. Nikada nije kasno da „obujemo cipele“ tih ljudi i pitamo se kako bi nama bilo da smo na njihovom mjestu.
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener