Većina nas na kraju svega, na kraju jedinog onog što je uistinu samo naše - našeg života, želi ostaviti svoj trag na ovom nestalnom svijetu. Ostaviti nešto na ovom prekrasnom plavom planetu što će buduće naraštaje podsjećati na naše postojanje.
Jedina stvar koja nam je zagarantirana jest da ćemo svi umrijeti. (Tako i ja kad mi netko soli pamet i govori da moram ovo ili ono napraviti, ja volim reći – Jedino što ja moram je umrijeti. Sve ostalo do onda je stvar moje dobre volje ili manjka iste.)
S obzirom na to da je smrt nešto definitivno, od uvijek postoji potreba ostaviti svoj trag, dobiti priznanje za postojanje. Pokušati promijeniti svijet, ljudske živote, biti cijenjen, uspješan ... sve to ostavlja naš trag na jedan način. Drugi način je preko djece, naši geni i naše prezime ostaju, prenose se s generacije na generaciju. Na to nas navodi naša iskonska želja i potreba da preživimo.
Želja da nas drugi cijene i prihvate javlja se već u ranom djetinjstvu, kad uživamo u pohvalama roditelja za svaku sitnicu koju smo uspješno napravili ili nam godi pažnja vršnjaka. Ono, diš' veće sreće nego kad te ne izaberu baš zadnjeg za igranje graničara, ili nemavećesreće među prvima. Kad odrastemo, želja za prihvaćanjem i isticanjem raste. O tinejdžerskim godinama ne treba ni govoriti, biti popularan onda je nekima sve na svijetu.
A kad odrastemo te iste želje tjeraju nas da radimo više i bolje. Da postanemo netko i nešto. Za neke od nas želja je da uđemo u legendu jer ipak biti legenda koja prkosi prolasku vremena, to je konačni dokaz da ste postojali, to su vaše ime i djela o kojima će naraštaji pričati.
Možda mislite kako je nekima sve bogomdano, ali ti je rijetko tako. Lako je govoriti kako je sve izvan naše kontrole. Izabrali mi to ili ne, svatko od nas ima mogućnosti utjecati na živote drugih, pa i izvan ovih naših lokalnih okvira. Pred nama su dva izbora. Hoćemo li protratiti naš talent, obrazovanje, razmišljanja, kreativnost i ambiciju ili ćemo odbiti biti ograničeni suženim horizontima. Možemo se oduprijeti. I mi se možemo politički aktivirati ili se posvetiti humanitarnom radu, ili promicanju turizma, zaštiti životinja, planete, nastaviti raditi na sebi, educirati druge ...
Možemo što god poželimo. I krenuti s malim koracima. Povijest je puna sanjara i velikih ljudi koji su svijet počeli mijenjati nakon što im se u umu rodila jedna misao, koju je slijedila druga, a pa treća ... Samo se treba pokrenuti, otrgnuti iz učmalosti.
Da, to nije lako, ali se da. Lijepo je to sročio naš veliki Cesarić - Teče teče jedan slap, što u njemu znači moja kap? Gle, jedna duga u vodi se stvara, i sja i dršće u hiljadu šara. Taj san u slapu da bi mogo sjati, i moja kaplja pomaže ga tkati.
Možda nećete doživjeti svjetsku slavu, možda o vama neće pisati knjige i udžbenici iz povijesti ... Možda ćete utjecati samo na jednu osobu, ali s takvim intenzitetom da ćete njoj biti “legenda”. I to se broji. Samo nemojte protratiti život.
Jedan je anonimni pjesnik davno rekao: - Jednog dana većina nas će biti zaboravljena, kao da nikad nismo ni postojali. Želimo li tako proživjeti ovaj život na Zemlji? Ova šansa daje se samo jednom, zato sve dobro što želim napraviti bolje je da pokušam napraviti odmah, bez odgađanja, jer vrijeme nemilosrdno prolazi, a vratiti se ne da.
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja
Svi mi želimo ostaviti trag na ovom svijetu