Zvoni telefon u rano jutro, zapravo nije rano, 9 h je normalno radno vrijeme, ali meni, koja sam do sitnih jutarnjih sati ležala u krevetu i čitala knjigu, činilo se kao da je zora. Pogledala sam na sat i hitro požurila do telefona:
- Dobro jutro, na telefonu Ivana (izmišljeno ime), zovem iz Banke - čuo se službeni glas, službene Ivane.
Meni se već polako dizao tlak sa stotke na dvije stotke, jer već znam što slijedi, pa sam poput automatske sekretarice izgovorila svoj odgovor.
- Da, znam, kasnim 15 dana sa ratom, bit će uplaćena do kraja tjedna! Do viđenja!
Poklopila sam bijesno slušalicu. Nije prošla ni minuta, opet je zazvonio telefon.
Podigla sam slušalicu i zagrmila:
- Da, recite, nešto niste razumjeli?- rekla sam već poluluda.
- Oprostite, ali moram vas još jednom pitati, kada mislite točno izvršiti uplatu rate i zbog čega kasnite sa plaćanjem? - upita me službena Ivana.
- Draga gospođice, ja zaista vam ne mogu dati precizan odgovor, pošto ne živimo u Švicarskoj, nego u Hrvatskoj gdje se svakodnevno molim Bogu da mi novci uopće sjednu na račun. Tako da kad sjednu, platit ću. Uostalom, što me maltretirate telefonom s ovakvim glupim pitanjima, kad ionako sam vaš klijent 15 godina i manje-više uredno plaćam svoje anuitete! Ako zakasnim, vi obračunajte kamatu i pustite me na miru! - odbrusila sam.
- Ali gospođo, mi moramo vas podsjetiti na kašnjenje, to su pravila banke -kaže službena Ivana.
- Ma baš mi je drago da me podsjećate jer onaj koji ima kredit, zaista to može i zaboraviti!!! Draga gospođice Ivana, imam još 4 rate i gotova sam s vama, bila sam vam uredni platiša svih ovih 15 godina i vi mene maltretirate!!!- poklopila sam slušalicu ljutito.
Navečer u 21 h, taman kad sam krenula gledati Sulejmana Veličanstvenog i staviti mozak na pašu, opet je zazvonio telefon. Pogledala sam displej telefona i vidjela opet broj korisničke službe Banke. I baš za inat nisam se htjela javiti, promislila sam «'ko vas j...e!» . A onda je zazvonio mobitel i vidjela sam da me zove rodica. Javila sam joj se i ona mi je rekla da nju ovi iz Banke maltretiraju pozivima jer mi je ona bila jamac na kreditu. Pitaju je pitanja, gdje sam, zašto se ne javljam i obavještavaju je da sam u kašnjenju sa ratom kredita. Zapravo, Banka vrši pritisak i maltretiranje svih ljudi do kojih mogu doći. Ne sjećam se da sam potpisom ugovora o kreditu s bankom, dala i ovlaštenje da me banka prati poput obavještajne službe i, ako se ne javim na telefon ( jer nigdje ne piše da ja moram biti kući, ni u Zagrebu, pa ni u državi), da oni kreću u istragu.
Bijesna zbog toga, napisala sam pritužbu Banci, kao i Hrvatskoj narodnoj banci, čisto da ih razuvjerim u tezi da oni kao hrvatska bankarska institucija nemaju saznanja o tome da korisnici kredita imaju pritužbe na banke. Nakon nekih tjedan dana kontaktirali su me iz Banke. Neću vam niti prepričavati kakav je njihov stav prema meni kao korisniku kredita. Nakon što sam odslušala uvodno razlaganje uštogljenog mladog bančinog zaposlenika i njegove teze kako oni kao Banka imaju pravo mene maltretirati, iako ja nisam njihov dužnik koji je na nekoj crnoj listi, kojem nikada nisu aktivirali nikakve instrumente osiguranja u ovih proteklih 14 godina i 8 mjeseci, bila sam više nego iznervirana apsolutnom nemoći da barem dobijem neku satisfakciju.
Dakle, da bi banka aktivirala instrumente naplate (sjedanje na plaću, meni ili jamcima) potrebno je proći barem 3 opomene, a ja nisam nikada do toga došla. S druge strane ja sam pri kraju otplate kredita, preostale su još 4 rate do kraja. Za svako moje kašnjenje otplate anuiteta, banka uredno naplati kamatu i toga sam svjesna, na to nemam prigovora, ali ovo maltretiranje telefonom je zaista dno dna. Hrvatska narodna banka mi je također odgovorila, nakon nekih mjesec dana, onim automatiziranim odgovorom, iz kojeg je vidljivo da nisu uopće ni razmotrili moju pritužbu, nego su u prilogu poslali dokument, odnosno Zakon o bankama i zamolili me da se obratim svojoj banci. Njima sam poslala odgovor kakvi zaslužuju i kojeg vjerojatno najbolje razumiju, a nije niti malo pristojan jer su oni jedni od krivaca što nas u našoj zemlji svatko može maltretirati kako stigne.
U svakom slučaju, odbrojavam zadnje rate kredita, a onda ću se počastiti ludim vikendom u jednoj europskoj metropoli. Hoću Boga mi moga! I konačno ću moći reći da sam slobodna , da više nisam rob ni jednoj bankarskoj instituciji u Hrvatskoj. Nemam kredita, nemam kreditnih kartica, nemam više ugovora sa telekomima!
Danijela Dvornik