Drage moje,
pitam vas kad ste posljednji put primile pismo? Pri tome ne mislim na kuverte koje stižu pune računa, opomena, reklamnih materijala i slično. Mislim na pravo pismo s nekim sadržajem koji je namijenjen vama. Na primjer, netko vam piše iz daleka i opisuje kako je tamo? Ili, netko vas se iskreno zaželio tijekom duge razdvojenosti, pa vam piše o svojim mislima i osjećajima? Zaista bih volio, ako ima takvih među vama, da mi se javite komentarom kad pročitate ovo što vam želim reći.
Možda ste tijekom velikog pospremanja kuće naišle na prašnjavi snop pisama zavezanih romantičnom vrpcom, snop koji su vaše majke ili bake spremile jednom davno da ih podsjeti na dane ljubavi i sreće, na dane usamljenosti i tuge, na dane koji su obilježili jedan važan dio njihovih života. Jer vjerovale ili ne, prije ovog tehnološkog doba koje pomalo ubija romantiku, pisma su se pisala svakodnevno. Pisali su ih vaši očevi i djedovi iz raznih vojski koje su služili. Pisale su ih vaše majke s ljetovanja, svojim momcima od koji su bile razdvojene tjedan,dva. Pisma su slana čak i s jedne na drugu adresu u istom gradu, jer su ljudi imali potrebu za pisanjem. Namjera je bila da to što žele reći ostane zabilježeno, da ona ili on, koji su bili primatelji pročitaju želje, pozdrave, misli i nakane pošiljatelja i po nekoliko puta. U to, ne baš tako davno vrijeme, to je bio običaj, neka vrsta zabave, potreba, svojevrsni društveni fenomen.
U predinternetsko doba, u bivšoj je državi izlazilo nekoliko kvalitetnih časopisa za mlade. Jedan od njih, Plavi vjesnik, imao je rubriku Dopisivanje. Tu su cure i dečki objavljivali svoje adrese sa obavijestima da se žele dopisivati. Na primjer: " Dečko iz Zagreba, 17 godina, visok, crnokos, gimnazijalac, dopisivao bi se s djevojkama iz cijele zemlje". Ili: "Djevojka iz Splita, 21 godina, smeđe kose, zelenih očiju, dopisivala bi se s mladićima iz Sarajeva."
Tom dečku iz Zagreba i toj djevojci iz Splita, poštanski sandučići bili su zatrpani tjedan, dva dana dok nisu odabrali dvoje, troje vršnjaka s kojima su nastavljali korespondenciju. Jer jednostavno fizički niste mogli odgovoriti na desetke pisama koja su vam stizala. A nije baš bilo ni novaca za kuverte i poštanske marke. Neke od razočaranih djevojaka iz "unutrašnjosti" ( kako su se nekad skupno nazivala mala mjesta ) znale su poslati i ljutiti komentar: "Znala sam da ste vi Zagrepčani uobraženi, ali sam svejedno pokušala". Gore navedena korespondencija s odabranom osobom pretvarala se ponekad u ljubav, užarenu vezu na daljinu, slično nakim situacijama ( chat ) do kojih dolazi danas. Velika razlika bila je u tome što se radilo o stvarnim osobama, jer pismo, pogotovo ako ste očekivali odgovor, niste mogli poslati na adresu izmišljene osobe ili na nečiji nadimak.
Stotine pjesama imaju pisma kao temu, naslov, ili sadrže bar poneki stih koji se odnosi na dopisivanje. Čitava jedna grana prozne književnosti naziva se epistolarna proza. Dakle knjige koje sadrže pisma poznatih ljudi ( umjetnika, političara, filozofa itd) , pisma koja su oni slali i primali, ali uglavnom su bila objavljivana poslije njihove smrti. Pitate se zašto? Pa zato što su pisma vrlo intimna stvar, uglavnom namijenjena ljudima u koje imamo povjerenja, a nitko ne voli da se, uz ono što radi javno, pred drugima razotkrivaju njegova intima i najskrivenije misli. Bar je tako nekad bilo.
Zbog svega gore navedenog, odlučio sam vam ponekad napisati pismo. Muško pismo, na žalost, ne na papiru, već ovako javno i otvoreno. Pisati vam o stvarima koje vidim oko sebe, koje me vesele i rastužuju, o društvenim fenomenima, o vama i o sebi.
Bilo bi mi veselje da mi neke od vas i odgovore svojim komentarom.
Vaš Roman
Foto: © beckystarsmore - fotolia