Trebala bih se uhvatiti uređenja i ukrašavanja stana za nadolazeće blagdane, napraviti shopping prije nego nastane stampedo na supermarkete, iskonstruirati neki plan i listu što ću skuhati i što ću od kolača napraviti. Bliži se Ellin rođendan, pa odmah iza toga Božić, a ja nemam nikakve volje da se pomaknem. Je li to “winter blues” ili predblagdanska depresija? Ma lažem, nije ni jedno od toga. To je stanje koje traje već neko vrijeme, a razlog zapravo vrlo zajeban, strah od budućnosti. Točnije strah od iduće godine. Iskreno, mnogo puta sam u svom životu bila u situaciji da me hvatao strah od budućnosti, ali kad imaš manje godina nekako puno bezbolnije to prevladaš. Druga stvar, imala sam muža, pa sam mogla sve strahove istresti na njemu, mogla sam to podijeliti s njim kao što je on svoje strahove dijelio sa mnom. Tješio je on mene, pa sam tješila i ja njega, nakon razgovora i slušanja onog drugog, sve je nekako izgledalo lakše, osim toga nikad nam nije bila situacija baš onako “crna”, uvijek je postojao izlaz.
Sad sam starija pa je strah veći, uz to sam i sama sa svojim problemima. Mogu ja pričati sa prijateljicama i njima se jadati koliko god hoću, ali to jednostavno nije isto. Osim toga situacija ni njima nije bajna, pa mi ne pada na pamet dijeliti svoje probleme sa njima u ono malo vremena što se čujemo. Dive se one meni kako ja “hendlam” svoj život, a zapravo nemaju pojma koliko se puta nađem pred zidom i pomislim kako “nema dalje”. Pa onda iznenadno, otvore se neka mala vrata na tom zidu i na trenutak sve opet izgleda dobro.
Ma divno je kad te neke stvari u tim situacijama malo trgnu iz “crnjaka” pa na opet misliš da je život lijep. U zadnje vrijeme mnogo sam provela analizirajući sebe i zapravo postala svjesna svih svojih mana i vrlina u najiskrenijem obliku. Postoje stvari kod sebe koje ne volim, ali ih jednostavno ne mogu promjeniti, to je jednostavno jače od mene same. Kaže meni jedan prijatelj, inače suradnik: -Ma može se sve popraviti samo trebaš vježbati. To su vještine!
Dao mi je neke knjige da pročitam ne bih li usvojila nešto gradiva iz samokontrole i poslovne komunikacije. I usvojila sam gradivo, ali kad sam trebala to gradivo primjeniti u praksi, bila sam dobra do samog kraja, a onda sam maestralno u svom stilu sjebala završnicu. Opet je ona “stara ja” preuzela kontrolu. Jednostavno nisam mogla odglumiti završnicu nego sam morala biti iskrena. Uvijek igram na kartu iskrenosti, a ona se mnogo puta pokazala totalno gubitničkom kartom. Ljudi očito vole čuti laž, uvijenu i načičkanu priču koja nema puno veze sa istinom. A ja kad lažem, najgora sam moguća glumica, toliko loša da se to vidi iz svemira. Pobogu, pa ja sam godinama na graničnim prijelazima plaćala carinu samo zato jer bi se zablesila na pitanje “Je li imate što za prijaviti?” Jednom sam rekla istinu, pa sam platila carinu, drugi put sam lagala, pa su me uhvatili u laži (tada sam se rasplakala i zaklela da više neću ići u šoping u Austriju. Tog obećanja se još uvijek držim, jer poniženje koje sam doživjela nije bilo vrijedno ponovnog rizika). Nikad mi nije bilo jasno kako netko sa punim i natovarenim autom prolazi carinu i najnormalnije laže “Nemam ništa za prijaviti” dok im iz gepeka viri cijela dječja soba, a ja sam malom vrećicom i praznim autom, plaćam carinu?
Dakle, ono što se iz ove moje priče može iščitati jest da sam sve ono što u poslu ne bi smjela biti, a na žalost jesam. Nemam ni malo one “lažljive kučke” koja mi je ponekad potrebna u poslu, na žalost. Moj prijatelj je digao ruke od mene i skrušeno priznao da mi nema pomoći. Kad ja njega slušam na poslovnim sastancima, jer on ima titulu pregovarača, meni dođe da začepim uši koliko mi je neugodno, ali se junački suzdržavam.
Danijela Dvornik
Powered bywww.gorenje.hr
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine