Ljudi koji me nisu poznavali, doživljavali su me kao “Dinovu ženu’’ što
je podrazumijevalo da apsolutno ništa ne radim, živim na Dinovoj grbači i
uživam. To što sam se posvetila Dinovoj karijeri, a nisam izgradila
svoju, to što sam usput bila majka jednog djeteta (jer da sam ih kojim
slučajem imala više, malo bi mi se progledalo kroz prste) u ovoj
“konzerva” državi sa ljudima koji većinom ne vide dalje od svog nosa,
bilo je zanemarivo. Stoga se nacija s “pravom” pitala “kako će Danijela
preživjeti i od čega će živjeti sada kada Dina nema?”. Većina ih se to
pitala ne zbog toga što su bili zabrinuti, nego da bi mogli uživati i
naslađivati se tuđom nesrećom. To je zadnjih godina Hrvatima najdraži
afrodizijak. Zapravo sam im htjela poručiti ono što sam mislila: “Jebite
se svi!”.
Bila sam mlada kad sam se udala za Dina, imali smo
dovoljno novaca da smo mogli živjeti samo od njegovog rada. Kad bih
spomenula Dinu ideju da se zaposlim ili započnem neki posao, on bi mi
samo lijepo rekao: “ Dani, zašto bi radila? Pa imamo dovoljno novaca.
Uživaj kada ti je Bog to dao. Budi doma i radi što želiš, nemoj se
pretvoriti u neku nadrkanu ženu, molim te.”
Iskreno, nisam se
opirala. Uživala sam sve blagodati jednog relativno ugodnog života i
posvetila sam se svojoj maloj obitelji. Da, držala sam sva “tri kantuna
svoje kuće”, a ponekad i onaj četvrti bez pogovora, a moj muž je bio
odgovoran za zarađivanje novca. Takva podjela nije smetala ni meni, ni
njemu. Nisam nikakva zadrta feministica koja je “sve htjela sama” (ipak
je u meni dijelom usađen tradicionalni odgoj jedne Dalmatinke), točno se
znalo u kojoj mjeri moram zaglumiti muškarca, a kada moram i želim biti
žena. Uživala sam usavršavati svoje kuhanje koje sam dovela skoro do
savršenstva, ovladala sam čišćenjem stana i konačno spoznala što znači
besprijekorno uređena kuća, brinula sam se o Elli, vodila je na sve
dječje predstave, u kina i na izlete, nije mi bilo strano uhvatiti se
bušilice i alata, na trenutak postati “sam svoj majstor”, ako je nešto
trebalo napraviti po kući, bila sam svom mužu žena, ljubavnica,
prijateljica, sekretarica, menadžerica i mnogo puta vozač. Bila sam
zadužena kao njegov osobni “shopper”, stilista, šminkerica, bila sam
njegova stalna pratnja na putovanjima i večernjim izlazscima, bila sam
dežurni krivac kad se na pravog krivaca nije mogao izderati iz
pristojnosti, bila sam njegova ruka spasa kad mu je to bilo potrebno. Uz
njegove hobije, hvala Bogu, nagledala sam se filmova na DVD-u,
naslušala sam se fenomenalne glazbe, bila njegov partner u igranju
igrica i naučila se koristiti joystickom. Bila sam zadužena za
uređivanje stana, kupnju i sklapanje namještaja, kupnju svih tehničkih
“gadgeta”, kao i uređenje njegovog kućnog studija. Sve aute koje smo
imali u našem životu, ja sam odabirala, kupovala, održavala i kasnije
prodavala. Sređivala sam sve papire i birokraciju za njega. Nikada mi
nije ništa zabranio ili zamjerio, sve je prepisao na mene i doslovno
položio svoj život u moje ruke, iz povjerenja. Bila sam njegov najstroži
kritičar i prva koje je imala čast čuti njegovu novu pjesmu. Ponekad je
bilo jako stresnih situacija. Uza sve to imala sam i svoje hobije.
Kupila sam prvi PENTIUM I sama učila koristiti se računalom, pisala
ugovore, molbe i zamolbe. Jedno vrijeme sam plela odjeću od vune, šivala
i izrađivala nakit. Učila sam talijanski jezik, čitala knjige i pisala.
Kao što vidite, život mi je bio prilično ispunjen za jednu kućanicu.
Ako to nije zaposlenost i posvećenost 24 sata na dan onda ne znam što
je! Sve u svemu, to mi je bio najdraži posao u životu, iako bi se dalo
zaključiti da je bilo možda i previše naporno. Svjesno sam žrtvovala
svoju veliku karijeru poslovne žene u nekom uredu za život svestrane
kućanice koja je svoj brak njegovala punih 20 godina. I nije mi žao.
Opet bih to ponovila. Da je moj suprug plaćao sve usluge koje sam mu
pružala, vjerovatno bi bankrotirao!
Zato sada ne razumijem zašto
je moj odabir toliko podcijenjen? Zašto je biti “kućanica” nešto
grozno? Zato što ga ovo društvo ne priznaje! To je isto društvo koje je
odgojeno na majkama-kućanicama. Istina je da živim u nekoj drugoj
državi, ne bih trebala brinuti za svoju egzistenciju do kraja svog
života, ali živim u Hrvatskoj i sada na pola svog života osjećam kako
sam na početku života, moram se izboriti za svoj kruh, kao da sve ono
što sam radila proteklih godina ne vrijedi apsolutno ništa. Pa čak i ono
što je Dino radio, a to je glazba, ne vrijedi puno. S vremenom njegovi
tantijemi od autorskih prava bit će dostatni za jedan mjesec života.
Zato se ljutim, i na to imam apsolutno pravo, jer je Dino mislio da
će njegova smrt jednog dana imati svrhu. Ali krivo je mislio. O, da!
Zaboravio je da se njegovi nasljednici neće obogatiti njegovom
ostavštinom, kao što je to normalno u svijetu, njegovi se CD-i neće
kupovati kao ludi, nego će se “pržiti”, njegovo bogatstvo se neće
udesetrostručiti, što više, sve će se smanjiti. Zaboravio je da živimo u
maloj zemlji gdje svatko svakoga mrzi i podcijenjuje. Ipak ne zamjeram
mu što je otišao, dao je sve što je mogao. Dao je sebe svima vama!
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine
Naturhouse, centar za nutricionizam i dijetetiku nudi svojim vjernim klijentima i svima onima koji će to postati osim besplatnog savjetovanja o pravilnoj prehrani i blagdanski popust na kupnju naših proizvoda u iznosu od 10% + dodatnih 5% na gotovinsko plaćanje.
Sada je pravo vrijeme za donošenje novih odluka, promjena prehrambenih navika svakako je jedna od najvažnijih koja vas vodi da učinite nešto više za vaše zdravlje.
Samo Naturhouse je za vas izradio novogodišnje prehrambene planove i smjernice kako bi ovi nadolazeći dani prošli bez viška kilograma .
Doznajte više i posjetite nas u Martićevoj 14f i dogovorite besplatno savjetovanje
na broj 01/4572-128
Očekujemo vas!!