Svatko tko me zna, zna da sam emotivno vezana uz svoj auto, iako on zbog brojnih udubina i ogrebotina (za koje nisam sve ja kriva, stvarno) izgleda kako da ga pokušavam dokrajčiti ... Tako je i ova mala priča vezana za moj “mali tenkić”. Iako bi prije mogla to biti priča o tome kako nikad ne znaš, čak i za sitnice, kako će se život odigrati i kako neki događaj može utjecati na buduća zbivanja.
Među moje svakodnevne rituale spada i obavezna provjera ključeva. I tu počinje ovotjedna priča, naime, jednog dana prošlog tjedna ključa za auto nije bilo. Naravno, uslijedila je detaljna pretraga svih džepova po jaknama, hlačama, sobe i sličnog. Onda pak je na red došao auto mog tate (da, da, ja se svom ocu ne obraćam sa stari) jer smo dan prije bili u Zagrebu u posjetu kod bake, a usput i u Cinestaru u Zagrebu pogledati Avatara u 3D tehnici. Ali, naravno, ključa nije bilo ni u autu, kakva bi to priča bila da smo ga odmah našli.
E, tad su postojale dvije opcije, ili je ključ ispao negdje u Cinestaru i postoji jako mala šansa da će ga oni naći ili da je ključ tko zna gdje ispario i da ga više nikad nećemo vidjeti. Odmah sam zvala Cinestar, gdje su nakon nekoliko njihovih međusobnih poziva na relaciji centrala-teta na blagajni-dečki koji dijele 3D naočale-čistačice javili da ključa tamo nema.
Dakle, ključ je tko zna gdje ispario. Dešava se i to, a to i nije ne znam koliko veliki problem jer svatko ima rezervni ključ, je l' da?
E, pa kad imaš auto star tridesetak godina, a u međuvremenu si preuređivao stan, više puta malao i dio stvari iz stana preselio na drugu lokaciju, onda se nekako stvari zagube, a ne znaš da su nestale sve dok nije prekasno. Tako je i rezervni ključ potražio svoje novo stalno prebivalište tko-zna-gdje.
Ovo pak je već problem i malčice kompliciranija situacija. Ključa nema, a u autu su svi božićni pokloni koje još nisam stigla podijeliti. Kak' bi jedan moj prijatelj rekel – difikuljt sičuejšn (inače postoje još i veri difikuljt sičuejšn i ikstrimli difikuljt sičuejšn, ali vrijede za ipak teže slučajeve). Već sam se skoro i zabrinula kadli se moj očka sjetil da je on negda sveta, točnije, prije 16 godina kad smo on, sestra i ja autom proputovali Europu, još jedan rezervni ključ sakrio negdje na/u autu za slučaj da ga nedajbože izgubimo negdje u bespućima europskih krajolika.
Samo problem je bio u tome da nije bio siguran gdje ga je točno sakrio. Tako smo se nas dvojca bacili u potragu, i začas je on okom sokolovim ispod haube spazio neku zavezanu sajlu koja prividno nije imala nikakvu svrhu. Ali je, jer je za nju bio zavezan ... tadadadam ... ključ od auta zamotan u poluraspadnutu izolir traku, ali inače u sasvim funkcionalnom stanju. I ne samo to, taj ključ koji je 16 godina visio na autu i prkosio svim vremenskim uvjetima radi toliko dobro da s njim mogu otključavati i onu bravu na vozačkom mjestu koja s onim prije ključem nije radila.
Mamin komentar na sve ovo je bil: - Eto vidiš, to si ti prije 16 let samo za ovaj trenutak tam stavil. Ima pravo moja majka, nikad ne znaš kako će neki potez koji sada odigrate imati utjecaja na buduće događaje, pa čak i kada se radi o sitnoj stvari kao skrivanju ključa ispod haube.
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja
Nikad ne znaš koje ti karte život može podijeliti