Ljubav i sex > Ljubav i brak
Volim te, ali te ostavljam!
17.3.2012
Ima različitih raskida. Jednostavnih, kad nestane ljubavi. Krvavih i teških, iz mržnje. Bezbolnih, zbog obostrane ravnodušnosti. Ali katkad ima i neshvatIjivih raskida: volim te, voliš me, ali te ipak ostavljam. Nakon mjeseci i godina strasti, scena, tuge ali i intenzivne sreće. Još te volim, ali te ostavljam. lz očaja, iz nepovjerenja. Jer sam razočarana, jer više ne mogu, jer je zajednička budućnost nemoguća, jer ako ovako nastavimo, uništit ćemo se, izgubiti svaku nadu i dostojanstvo. Bježim da bih našla sebe.

Teoretski bi to trebalo biti strategijsko povlačenje, olakšanje, pobjeda. Ali iako je on nemoguća osoba, loš drug, muškarac koji nas je razočarao, koji nas vara, veoma je teško ostaviti ga dok još osjećamo u srcu tragove ljubavi. Ostaje nostalgija za njegovim poljupcima, bol zbog rastanka, sumnje, želja da mu se pruži posljednja mogućnost.

Ipak ima žena koje to učine, koje nađu hrabrosti da završe već istrošenu priču. Na to ih tjera nagon za preživljavanjem, puka odlučnost.

Tridesetdvogodišnja Marija priča: "Upoznali smo se prije pet godina na simpoziju u inozemstvu. Na predavanjima smo se gledali krajičkom oka, izmjenjivali stidIjive osmijehe. Doznala sam da će se preseliti u moj grad. Razmijenili smo telefonske brojeve, i jedne me večeri pozvao na večeru. Tako je počelo. Pomogla sam mu naći stan i namjestiti ga. Zajedno smo izabrali pokućstvo, čak i posteljinu za naš krevet. S ljubavlju, nježnošću. Počeli smo zajedno živjeti, iako ja nisam ostavila svoju kuću, malo zbog želje za samo svojim prostorom, malo zbog toga jer nisam htjela ništa požurivati. On se zatim počeo povlačiti. Zajednički ga je život počeo sputavati.

Vratila sam se svojoj kući. On je nestajao, ne bi se javljao danima, tjednima. Vjerujem da je to radio iz inata, da bi mi pokazao kako je on jači, da može bez mene. Poput djeteta. Zatim bi se vraćao, izvodio me na večere, pozivao na zajedničke vikende na romantična mjesta, govorio mi da sam ja žena njegova života. Za rođendan mi je ponudio putovanje u Pariz. Prihvatila sam, ali sam već tada odlučila da će to biti posljednje zajedničko putovanje, ako se naš odnos ne promijeni. Bili su to prekrasni dani: bio je nježan, pažIjiv, strastven. Bilo je proljeće, šetali smo uz Seinu, zrak je bio lagan, ali sam ja u duši osjećala težinu i nemir. Dugo smo razgovarali. Govorio mi je: 'Volim te, ali ne mogu više živjeti s tobom, imam potrebu za slobodom. Ako ti tako odgovara ostanimo zajedno.'

Ali ja nisam željela ljubavnika, željela sam snažnog i sigurnog muškarca i partnera, kakvog sam upoznala na početku. Rekla sam — ne. Vratili smo se kući. Više mu se nisam javila. On mi povremeno telefonira, znam da zove i zajedničke prijatelje da bi doznao kako sam, jesam li tužna, pričam li o njemu. U početku je bilo teško. Nisam mogla spavati, osjećala sam želju da mu telefoniram usred noći, da mu čujem glas. Bilo je užasno, jer sam znala da među nama nema više ljubavi, ni mržnje, ni ravnodušnosti, da ne postoji druga žena. Znala sam da još drhti od mojih milovanja. I sada, kad pomislim o tome, pitam se: kakvog to sve smisla ima?"

Prekinuti ili dati drugu šansu?

Tupa bol, osjećaj nemoći, nevjerica. Zašto raskinuti kad bi sve moglo biti dobro? Zašto se rastati kad bismo mogli biti sretni zajedno? "Odmalena slušamo nemoguću bajku o ljubavi koja sve spašava, koja sve rješava" — kaže tridesetogodišnja ekonomistica Sonja. "Bolno je odreći se te iluzije. Ima žena koje se radije prave da ništa ne vide, prihvaćaju odnos koji ih ne zadovoljava, u ime ljubavi koja blijedi i nestaje, gubi smisao. Prilagođavaju se iz straha od samoće. Ja ne. Zato sam napustila Marka. Bili smo zajedno, sve se činilo savršenim: slični ukusi, navike, sklonosti.

Ali kad su se pojavili prvi problemi — nerazumijevanje, neprilagođavanja, čak i u seksu — nadala sam se da će se on promijeniti, ili, bolje, da ćemo se oboje mijenjati. Ali on je odbijao razgovor, bilo kakav kompromis. Napustila sam ga očajna i tužna. Možda sam od našeg prvog susreta znala da smo različiti, da jedno drugomu možemo samo nanijeti bol. Ali nisam htjela vidjeti, pri-znati. Zavaravala sam se, nadala se da će se on promijeniti, da će strast sve riješiti. Nije bilo tako. Teško je izvući se iz svega prije nego je pre kasno — da bi se počelo ispočetka."

Katkad je odluka da ga se napusti posljednji svijetli trenutak pred katastrofu, posljednji pokušaj da se nađe sebe. Tridesetpetogodišnja arhitektica Nikolina priča: "Mnogo se toga čini zbog ljubavi. Nije teško izgubiti 20 kilograma, odrezati kosu, ne nositi više zeleno, naučiti kuhati istočnjačka jela, uživati u avangardnom teatru: pretvoriti se u idealnu ženu, njegovu idealnu ženu, onu koju je on oduvijek želio. Ja sam to učinila. Godinama sam sebe odricala, gušila i zaboravljala, da bih se pretvorila u Nikolinu koja se sviđala njemu. Točno je, zbog ljubavi se mijenja, ali se mijenja zajednički. Od nas samo sam se ja mijenjala, dok se napokon nisam pogledala u ogledalu i opazila nepoznatu osobu.



Voljeti bez iluzija

Treba znati raspoznati kad iluzija nestaje, kad budućnost postaje nemoguća, kad se raspršuju nade. Jesmo sposobni za to? Žene često slijepo vjeruju u ljubavnu bajku koja rješava sve probleme. Ipak, neke uspiju reći "dosta".

Je li to pobjeda?
- Svakako. To znači prihvatiti stvarnost. Ulagati u sebe, a ne samo u princa na bijelom konju. To je hrabar čin. Egoističan u pozitivnom smislu riječi. Znači: ponovno se pronaći, vratiti se sebi nakon godina odricania.

Katkad treba dotaknuti dno da bi se uspjelo?
- Da. Tada je to trenutak lucidnosti na rubu ponora, trenutak kad prevagne nagon za samoodržanjem. Jer ima žena koje će zbog ljubavi učiniti sve: odreći se posla, karijere, prijatelja, i samog pogleda na drugog muškarca, izlazaka, i djece, ako ih on ne želi. Vjeruju lažnim obećanjima. Uporno se zavaravaju. Tada se jednog dana, nakon nekoliko godina, osvijeste i kažu - dosta. Teško je to, potrebno je mnogo snage.

Postoji li opasnost da se vratimo natrag?
- Teško je odreći se sigurnosti koju daje sadašnjost (koliko god bila tegobna), sigurnosti koju pruža partner (koliko god bio pogrešan i destruktivan). Uvijek vlada sumnja, želja da se još jednom pokuša, da se pruži još jedna mogućnost... Ali treba znati odlučiti kad je trenutak da se kaže "dosta", kad je priči zaista kraj, kad nastavak ne znači samo gubitak samopoštovanja, nego i vlastitog identiteta.

Savjet?
- Ne koristite se raskidom kao strategijom. Reći "ostavljam te" da bi ga se opametilo, promijenilo, uglavnom ne uspijeva. Ako i uspije, možete li vjerovati čovjeku koji vas je ostavljao da mjesecima uzdišete i čeznete za njegovim pozivom, a sada vas odjednom opsjeda, koji vas preklinje da provedete zajedničku noć, a prije vam se davao kapaljkom? Bolje je ne vjerovati.

Je li uvijek dobro reći "volim te, ali te ostavljam"?
- Katkad postoji rizik da se prijeđe na "volim te, ali te ostavljam jer nisi za mene". Jer ne vrijediš, jer ću radije potražiti bolju priliku. Tada to može značiti da nismo sposobni odabrati pravog partnera, da nismo dovoljno zreli za odnos. Jer u zajedničkom se životu uvijek oboje mora mijenjati, oboje se mora odricati.

Neke žene kažu: "Od samog početka bilo je jasno da naš odnos ne može funkcionirati."
- Točno. Muškarac i žena najčešće si već pri prvom susretu kažu sve: o svojim ograničenjima, predrasudama, slabostima. Problem je u tome što onaj drugi nikada ne sluša. Nemojte biti jedna od tih osoba.
Foto: photostock

žena.hr