Neki kažu da je kompromis u braku temelj dobrog braka i da bez toga brakovi i veze ne opstaju. Potrebno je da u vezama ponekad radite i neke stvari koje ne želite i koje su ispod vašeg minimuma kako bi udovoljili partneru i tako osigurali “mir u kući”. Vjerovatno su vas i odgajali, naročito žene, da je u životu kompromis sve i da se moramo naviknuti na to. Možda su zbog tog “starinskog” odgoja, žene sklonije kompromisu i uvažavanju partnerovih želja od samih muškaraca. Još se sjećam bakinih riječi , kada bih se požalila na neki problem u vezi što mi nije bilo pravo: “A moja čerce… pritrpi! Žensko si.”
Prvo, ta riječ “pretrpi” mi je išla užasno na živce, jer nikako nisam sebi mogla objasniti što je dobro u tome i zašto ja uopće nešto moram “trpjeti” da bi veza uspjela. Nikako nisam mogla podnijeti činjenicu da ja nešto “trpim”, a ona druga strana ne trpi. Ili zašto uopće trpjeti nešto što nas čini nesretnim? Istina je da je moja baka cijeli život nešto trpila jer su joj tradicionalnim odgojem to usadili.
A onda smo u novije doba to “trpjeti” nazvali kompromis. Osobno, koliko god ja mrzim riječ “trpjeti” isto toliko ne podnosim riječ kompromis. Kompromis je za mene siva zona: ono kad nije ni crno, ni bijelo, nego nešto na pola puta pa ispadne sivo. Čim moram raditi kompromis, znači da moram sebi uskratiti nešto, druga strana također mora sebi uskratiti nešto, da bi se onda se našli na pola puta, oboje skrušeni i nezadovoljni, pretvarajući se da smo zadovoljni. Čemu to?
Kada vratim svoj život 20 godina unazad mogu točno vidjeti da u mom bračnom životu nije bilo nekih kompromisa, bilo je nekih pokušaja, ali uglavnom su završili neslavno. Ja sam prvih nekoliko godina braka, stalno tražila tu neku zlatnu sredinu, ali moj muž nije podnosio nikakva takva rješenja jer se on osjećao ucijenjen. I da je pristao na kompromis, ne vjerujem da bi ga održao.
Kako smo starili zajedno jednostavno smo naučili cijeniti jedan drugoga i uvažavati potrebe bez ikakvih kompromisa. Npr. kad bi izlazili vanka, znali bi se često posvađati oko odlaska kući, ja sam htjela ranije ići, on je htio još ostati sa društvom, kompromis je u svakom slučaju bio mučenje za mene u tim trenucima, a i njemu. Umjesto durenja i svađa, riješili smo to na način da je svatko izlazio sa svojim autom i odlazio kući kad je to želio. Također, nikada nije bilo kompromisa u seksu, jednom se hoće, drugom se neće pa onda sve na silu. Ni to nam nije bio gušt. Jer seks nam nikada nije bio samo formalnost nego užitak za oboje. Zato nas dvoje nismo imali one standardne svađe u braku. Na kraju krajeva kompromis je jedna umjetna tvorevina koja uvijek rezultira nezadovoljstvom kod jednog partnera pretvarajući se da je zadovoljan. A zapravo nije. Prva prilika kad se desi, i taj drugi će napraviti po svom. Čemu nekome oduzimati neku životnu radost samo zato jer jednom od partnera to ne odgovara? Zar nije bolje imati zadovoljnog partnera? Ako nekoga morate sputavati zato jer nemate povjerenja u partnera, onda ste se krivoga izabrali. Tu nema sreće…
Brak ili veza ne bi trebao biti zatvor, mjesto gdje ćemo zatomiti naše želje, štoviše brak bi trebao biti jedan odnos dvoje ljudi koji jedno drugog potiču da budu bolji i uspješniji, kako u poslu tako i kao ljudi.
Zato ja mislim da je zabluda kad sami sebe uvjeravamo da za život u dvoje treba jako puno kompromisa. Treba samo puno ljubavi, tolerancije i razumijevanja za tuđe potrebe. Na kraju krajeva zaljubljujemo se u osobe koje su takve same od sebe, a ne u osobe koje mi sami želimo kreirati. Bože mi oprosti, ali budimo iskreni, da li bi nam se uopće svidjele te osobe koje bi mi same iskreirale?
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine