Možete li zamisliti da pri svakom susretu s ljudima morate na očima nositi povez?
Ne bi li bilo teško komunicirati?
Bez zvuka govora tijela ne bismo znali :
• Da je netko želio govoriti.
• Da netko nije bio suglasan s onim što je rečeno.
• Da se netko na sastanku smrtno dosađivao.
• Da se netko silno uzbudio zbog onoga što je čuo.
... kao ni tisuće drugih znakova, pokreta, kretnji koji se ne sastoje od riječi.
Zar ne bi život bio jednostavan kad bismo komunicirali i razgovarali smo sa psom? Odmah bismo prepoznali kakav su učinak izazvale naše riječi. Vidjeli bismo da na naš zahtjev za povišicu odgovara mahanjem repa. Vidjeli bismo otvoren pogled i pognuta ramena, vidjeli bismo da mu i na riječ «šetnja» iskre u očima. Komunicirati bi bilo tako lako.
Pa ipak, komunikacija i jest posve jednostavna stvar. Ljudi mašu repom, obore pogled i uzbude se na riječ «šetnja». Samo valja ponovno otkriti vještine koje smo potisnuli duboko u svijest.
Profesor Albert Mehrabian, znanstvenik kojeg najčešće citiraju kad počnu rasprave o govoru tijela, tvrdi da su postoci prema kojima je tri glavna čimbenika komunikacije poredao po važnosti slijedeći:
Što kažemo 7%
Kako kažemo ono što kažemo 38%
Govor tijela 55%
Pogledamo li te brojke, možemo zaključiti da se zapravo 93% komunikacije temelji na nečem posve drugom, dakle ne na riječima kojima se služimo.
Zbog toga svatko tko želi prenijeti svoje misli što potpunije, što jasnije i što točnije, mora stalno biti svjestan vlastitih i tuđih znakova upozorenja koje šalje govor tijela.
Međutim, treba izbjegavati analizu samo jedne jedine izdvojene kretnje. Govor tijela jest ono što mu i samo ime govori, govor TIJELA.
Govor tijela pokriva znakove dodira, orijentacije tijela, držanja tijela, gesti rukama i kimanja glavom. Dodir ili općenito tjelesni kontakt, varira sa stupnjem intimnosti koji postoji između dvoje ljudi. Kad se to događa, onda je ono što vidimo proces međusobnog povlačenja u privrženosti koja savlađuje prirodnu težnju svakog pojedinca da štiti svoj osobni prostor. Pošto u osnovi postoji konflikt između "držanja na udaljenosti" i "uspostavljanja kontakta" posljedica je toga da se javljaju mnoge varijante i različiti stepeni prijateljskog dodirivanja.
Najuobičajeniji oblik dodira pojavljuje se kad se sretnemo ili se opraštamo. Najčešće dolazi do rukovanja, koje je očekivana formalnost pri pozdravljanju. Toplina pozdrava često se izražava prenaglašavanjem te radnje na različite načine. Ona se progresivno amplicira hvatanjem šake objema rukama, hvatanjem za nadlakticu, hvatanjem za rame i zagrljajem oko ramena.
Potreba da se pri konverzaciji ograniči sugovornikovo kretanje, često se pokazuje spuštanjem obuzdavajuće ruke na njegovo rame, dok ga dodirivač nastavlja uvlačiti u razgovor.
Grljenje predstavlja snažan doživljaj u djetinjstvu, a kod odraslih osoba je rezervirano za duboko emocionalne trenutke. Mladi ljubavnici čine taj znak prisnosti češće nego drugi. To je jedan od najjačih pokazatelja intimnosti.
Poljubac kao javni znak veze prikazuje varijacije od jedne kulture do druge. U većini zemalja češće je ljubljenje u obraz na javnim mjestima, nego ljubljenje u usta koje se, opet, pripisuje ljubavnim parovima.
Orijentacija tijela i držanje tijela važni su za socijalnu interakciju. Obično orijentiramo svoje tijelo prema osobi s kojom pričamo, tako da okretanje od osobe zahtjeva pokret tijela.
Kad se spremamo izvesti neku radnju, često radimo pripremne pokrete. Oni djeluju kao nagovještaji onog što namjeravamo učiniti. Činjenica je da se služimo pokretima nakane i da reagiramo na njih kod drugih u mnogim situacijama, a da toga nismo svjesni. Primjerice, smatra se da smjerajući pokret ka ustajanju sa stolice često djeluje kao nagovještaj naše potrebe da prekinemo razgovor.
Držanje tijela također može biti dobar pokazatelj je li osoba napeta ili opuštena.
Geste rukama usklađene su s govorom i predstavljaju važnu dopunu emocionalnim izrazima lica. One su toliko integralan dio našeg verbalnog iznošenja da ponekad gestikuliramo čak i kad razgovaramo s nekim preko telefona. Nezavisno od razlika između grupa i razlika između pojedinaca, postoje varijacije u učestalosti gestikuliranja, od prilike do prilike, kod istog pojedinca. Naglašavanje, ili precizniji opis sadržaja koji verbalno iznosimo popraćeno je čestom gestikulacijom.
Kimanje glavom služi kao povratna informacija govorniku, upućujući na to da se razumije ono što se govori, i kao potkrjepljenje govorniku da nastavi. Uz to, kimanje i odmahivanje glavom dva su najrasprostranjenija znaka za "da" i "ne". Međutim, odmahivanje glavom često se zamjenjuje mahanjem kažiprstom i pobočnim mahanjem šakom.