„Bila jednom... da, tako počinju bajke pa i bajka o Pepeljugi. Bila jednom lijepa djevojka kojoj su se događale ružne stvari. Ostala je sama na svijetu, ali ne posve sama – živjela je s maćehom i njezinom kćerima koje ju nisu voljele. A onda se sve promijenilo...Kako? Saznajte u novoj Trešnjinoj predstavi "Pepeljuga"!“
Tako Kazalište Trešnja najavljuje premijeru predstave „Pepeljuga“, koja će se izvesti 14. studenog, a dan kasnije, u subotu, 15.11. u Noći kazališta, te u nedjelju, 15.11. slijede prve izvedbe. Pepeljugu s nestrpljenjem očekuje najvjernija Trešnjina publika, a to su dakako, najmlađi. Djeca obožavaju bajke, koje im potiču maštu i kreativnost. Tajnu Pepeljugine cipelice otkrit će tako u Kazalištu Trešnja, koje je ujedno jedna od najposebnijih građevina u našem glavnom gradu te čini nezaobilaznu stanicu na putu odrastanja svakog djeteta ne samo iz Zagreba već i šire okolice.
Uoči premijere Pepeljuge, o njezinoj važnosti za Kazalište Trešnja, te je li to svojevrsna najava da će Trešnja svoj repertoar usmjeriti ponajprije prema klasičnim bajkama za portal Žena.hr govori ravnateljica kazališta Trešnja Višnja Babić:
„Premijera Pepeljuge bit će 14. studenoga. Vrijeme u kojem nastaje izrazito je kratko, ali budući da ju rade vrhunski suradnici i odlični glumački ansambl, sve je moguće. Predstavu režira Jakov Sedlar, koreografkinja je Almira Osmanović, kostimografkinja Ika Škomrlj, scenografkija Dinka Jeričević, a glazbu je skladao Đelo Jusić. Vizualni identitet predstave djelo je Borisa Bućana. Nikoga od njih nije potrebno posebno predstavljati. Beskrajno sam im zahvalna što su pristali raditi da mi pomognu, uglavnom na osobnoj i prijateljskoj bazi, jer im nisam mogla osigurati ni uvjete kakve zaslužuju. Prvi put u Trešnji u glavnim ulogama nastupaju mladi glumci Karla Brbić i Jure Radnić. Naravno da mi je stalo da se u Trešnji rade (i) klasične bajke, što ne znači da neće biti i nekih novih djela. Trešnja je uostalom, bila u jednom razdoblju poznata i po praizvedbama dramskih djela za djecu.„
Višnja Babić
Bajke su za djecu iznimno važne. One su zapravo početak istraživanja svijeta, buđenje razlikovanja dobra i zla. One su veza između pričanja i čitanja, maštanja i zbilje. Nisu u kazalištima zanemarene, ali stvarno mislim da se malo pretjeralo s raznim interpretacijama, tako da se u njima ponekad izgubi smisao i priče i pouke. Klasika je klasika, premda ju se može uvijek iznova dočarati na drugi način (napokon, svaka glumica će odigrati ulogu drukčije).
Do kraja ove godine koja se još premijera očekuje u Trešnji?
Početkom prosinca u Trešnji se očekuje premijera predstave "Anđeli imaju krila, zar ne?" Lade Martinec Kralj u režiji Ladislava Vindakijevića. Iako je to prikladna predstava za božićno ozračje, ostaje na repertoaru i nakon Božića. To je biografska priča o čovjeku koji je napisao pjesmu Zvončići.
Publiku Trešnje čine djeca svih naraštaja. Pokušat ćemo privući u većoj mjeri i srednjoškolce, naslovima koje oni najviše čitaju, kao što su djela Sanje Pilić i Mire Gavrana. S vremenom je moguće i oživljavanje večernje scene, koju smo nekad imali. Ne vidim razloga da ne pridobijemo raznoliku publiku sve dok im možemo ponuditi dovoljno zanimljive predstave.
Što će biti temeljne odrednice Vašeg rada kao ravnateljice u idućem četverogodišnjem mandatu?
Mislim da je vrijeme da se Trešnja pretvori u zanimljivo kulturno središte za mladu publiku. Osim predstava, osmislit ću razna događanja koja će sva biti vezana uz kazalište. I promocije knjiga za djecu, izložbe i kazališnih plakata, scenografije i kostimografije i dječjih crteža na određene kazališne teme, i natječaje za tekstove, i radionice, i upoznavanje s kazališniih zanatima, koji nažalost izumiru. Nadam se da ću uspostaviti suradnju s umjetničkim školama i akademijama.
Sve će to morati samo malo pričekati dok ne riješim poprilične financijske probleme, koje sam naslijedila, i dok ne izađu ove dvije premijere koje se rade usporedo, i od svih suradnika, ansambla i zaposlenika kazališta iziskuje ogromne napore, i psihičke i fizičke, a i dobre živce. Ali ja sam od onih koji duboko vjeruju da se može sve što se zbilja jako želi, i da nije baš sve (bez obzira što dosta toga ovisi) u novcu, nego je i u lošim prilikama potrebno zadržati standarde i dostojanstvo. Samo treba malo više mašte i truda. A toga, srećom, ne nedostaje.
(M.G.)