Naš prvi kućni ljubimac bio je bijeli pudl As. Kad smo se doselili u Zagreb, a to je bilo prije 22 godine, nabavili smo kućnog ljubimca – mala, bijela pahuljica preslatke glavice zarobila je naše srce i Dino ga je odabrao. Neću vam niti pričati koliko je to stvorenje bilo razmaženo i tvrdoglavo. Od samog početka As nije volio ostajati sam, lajao je i cvilio do krajnjih granica izdržljivosti.
Tada nije bilo “šaptača pasa”, na našu nesreću, jer bih ga zaista odvela kod njega na terapiju. Taj pas je živio punih 19 godina, a onda je otišao od starosti. Sama sam ga odvela na uspavljivanje i nakon toga se zaklela da više nikad neću imati kućnog ljubimca. Odlazak na uspavljivanje Asa me istrumatizirao...
No, godinu dana od tog događaja, opet smo počeli razmišljati o kućnom ljubimcu, pa bih sebe zatekla kako googlam po netu i tražim nešto pogodno za nas. U sebi sam stalno odgađala tu odluku, a Dinu su padale svakakve ideje. Stalno je dolazio s nekim prijedlogom - jedan dan bi Jack Russela, drugi dan malog Fox terijera, i tako iz dana u dan. Znajući kako će i ta obaveza pasti na moja pleća, bila sam prilično ustrajna i oprezna oko novog ljubimca, a Dino k'o Dino, znao je da je odluka ipak moja.
Smatrala sam da nam se pas jednostavno mora dogoditi. Kad je Dino umro, svi su mi prijatelji uključujući i kćer htjeli uvaliti psa, kao da ne budem sama. I jednog dana dogodila mi se Obama (dobila je ime po predsjedniku Obami jer je došla u moj život baš kada je Obama pobijedio na izborima), mala prekrasna mješanka maltezera i tko zna čega sve. To je bila obostrana ljubav od prvog trenutka. Odmah sam je uhvatila odgajati od straha da mi se ne dogode problemi kao sa prvim ljubimcem. Obama se pokazala kao vrlo privržena i pametna kujica koja sve sluša.
Onda je jednog dana došao predivan ruski plavi mačak Jozo (Jozo je dobio ime nakon što je bio dva mjeseca bezimeni, i Jozo mu baš dobro stoji), inače Ellin mačak. Međutim, problem je što sam ja alergična na mačke. Plačem, kišem i slinim u njihovoj blizini. Poduzela sam sve moguće da pokušam smanjiti alergiju, čitala i proučavala ne bih li umanjila simptome. Ima već dvije godine otkako je Jozo kod nas i ja više ne znam što znači imati normalan nos. Trpim, jer ga volim. Pročitala sam negdje da se alergija može suzbiti s vremenom, kad se tijelo navikne - po onoj staroj “klin se klinom izbija”.
Možda ćete reći da sam luda što to trpim, ali Jozo me totalno očarao svojim karakterom, a da ne kažem koliko mi zapravo Jozo i Obama uveseljavaju život. Djeluju na mene kao antidepresiv. Kada je Jozo došao u naš stan, Obama je bila oduševljena novom živom plišanom igračkom, a Jozo se nekoliko dana skrivao u ormaru dok nije skužio da mu Obama nije opasnost. S vremenom su postali pravi prijatelji, koji su ponekad u dobrim odnosima, a ponekad se “prijateljski” pohvataju. Ono što oboje poštuju, to je njihov privatni prostor. Obama ima kućicu u garderobi i to je samo njeno, on nikad nije ušao tamo. Naš šarmantni mačak pak spava na mom krevetu i to je njegov teritorij kojem Obama ima pravo pristupa samo ako joj ja to dozvolim, na Jozinu radost jer on onda odmah zauzima "ratni stav" u obranu svog posjeda. Kad su u Zagrebu, onda se više druže jer su limitirani prostorom, ali kad smo na Braču onda je svatko "o svom poslu", jer su slobodni. Ujutro ih samo nađem kako spavaju na krevetu, jedan uz drugoga.
Prije nekih mjesec dana započela s dresurom Joze. Naime, Jozo ima svoj WC u kupaoni i to me užasno nervira. Stalno mijenjam pijesak, a pijeska ima svugdje. Da ne spominjem da se stalno šire i miomirisi, koji su za moj osjetljivi nos najveća kazna. Stalno sam naoružana osvježivačima zraka, provjetravam, perem i dezificiram kupaonu. Jednom riječju, luda sam!
I onda sam jednog dana kupila neku dasku za mačke zajedno sa DVD-om koja sugerira da mačka obavi “ono” u WC, u pravi WC. Đava mi nije dao mira i dala sam se u investiciju dotične daske. I znate što? Jozo je u 3-4 tjedna prešao sve tri faze učenja i došao do konačnog rezultata. “Ono” obavlja u WC-u! Nemate pojma koliko je to fantastično! Nema više smrada, nema pijeska po kupaoni, nema pranja kadice-wc-a… Jednostavno, preporodila sam se. Mislim da bi mi i Cezar Milano osobno čestitao na redu i disciplini mojih kućnih ljubimaca. Zbilja sam ponosna sam njih.
Danijela Dvornik
Tekstove Danijele Dvornik možete pratiti u njenoj kolumni Najbolje godine