Često znamo reći kako nam putovanja mogu obogatiti život, otvoriti nove vidike, ali i potpuno promijeniti život i odvesti ga u sasvim drugom smjeru. Novozelanđanki P. J. McKay dogodilo se upravo ovo posljednje, ali na vrlo neobičan način. U svojoj mladosti, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, putovala je s prijateljicom po Europi te posjetila i tadašnju Jugoslaviju. Susret s komunizmom i naznaka rata bili su šok za mladu P. J. McKay, ali Dubrovnik je se, unatoč svemu, posebno dojmio.
Mladenačko putovanje promijenit će njezin život, ali tek nekoliko desetljeća kasnije, nakon što je napisala roman "Vrijeme otkrivanja". Priča o hrvatskim imigrantima na Novom Zelandu, ženama koje moraju skrivati teške tajne i složenim obiteljskim odnosima upravo je objavljena u izdanju nakladničke kuće Znanje, a spisateljica P. J. McKay posjetila je Zagreb. Dobili smo priliku razgovarati s njom o knjizi, ali i o njezinu životnom putu, od rada u znanosti do romana o Korčulanki Gabrijeli i njezinoj kćeri Luisi.
Na putovanju u bivšu Jugoslaviju zaljubila se u Dubrovnik
Putovanje iz davne 1989. godine ostavilo je na nju dubok dojam jer je Jugoslavija bila zemlja potpuno drukčija od svih koje je dotad posjetila. Oduvijek je voljela pisati, pa je i na tom putovanju vodila dnevnik, a upravo će joj on kasnije pomoći da napiše knjigu.
"Moja prijateljica i ja bile smo 1989. godine na backpack putovanju po Europi i došle smo u bivšu Jugoslaviju. Tada smo bile jako mlade i navine i željele smo neke nove izazove. Prvotno smo došle u Makedoniju, a tek kasnije u Dubrovnik, u koji sam se zaljubila. Tvrđave pokraj mora, ulice i kamen – zbog svega toga činilo mi se kao da smo došle na neko mjesto koje nije s ovog planeta. To je bilo jedno od onih mjesta za koje sam znala da ga nikada neću zaboraviti. Kada sam počela razmišljati o pisanju romana, razmatrala sam različita mjesta u koja bih smjestila radnju i potom se odlučila za Korčulu, koja je vrlo slična Dubrovniku. Željela sam da Gabrijela, glavna junakinja, iz malog otočnog mjesta dođe na Novi Zeland, također otok“, rekla nam je na početku razgovora simpatična spisateljica.
Gabrijela s Korčule odnijela svoju tajnu na Novi Zeland
Pisanje knjige je zahtjevan posao i McKay je puno istraživala za svoj roman, u čemu joj je pomogla i hrvatska zajednica na Novom Zelandu. Družila se s Hrvatima, slušala priče, sudjelovala u druženjima i na koncertima te uživala u hrvatskoj hrani. Kako nam je sama otkrila, upoznavala se s pričama o povijesti svoje zemlje i hrvatskim imigrantima koji su počeli dolaziti dvadesetih godina prošlog stoljeća. Kroz priče o njihovim počecima spoznala je koliko je teško ostvariti novi život u nekoj dalekoj zemlji. No shvatila je da svi ti ljudi i dalje osjećaju duboku povezanost sa svojom zemljom, a nostalgija je tako snažna da se prenosi čak i na generacije rođene na Novom Zelandu.
"Vrijeme otkrivanja" je roman o dvjema različitim generacijama, o majci i kćeri i njihovu odnosu te tajnama iz obiteljske prošlosti. Priča je to o zamršenim situacijama i složenim likovima, koju autorica, uz potpuno razumijevanje, priča na najbolji mogući način.
Od znanosti do romana
Nakon što se 2014. godine vratila u Hrvatsku i prionula na istraživanje, P. J. McKay počela je pisati roman. No zanimljivo je da se tada još bavila znanošću o hrani što je zapravo bio njezin posao godinama. "Vrijeme otkrivanja" njezin je književni prvijenac, kojemu se odlučila posvetiti nakon što su joj sinovi odrasli i tako joj pružili potrebno vrijeme. "Uvijek sam voljela pisati, ali nikada nisam mislila da ću moći napisati roman", rekla je u nastavku, ali i dodala da je čak i tijekom pisanja znanstvenih izvještaja uvijek voljela detaljne opise.
Iako bi pisanje romana moglo zvučati kao lak i pomalo romantičan zadatak, ipak je to dugotrajan proces, a P. J. McKay uložila je velik trud. Željela je pisati pa je odlučila po tom pitanju nešto i učiniti. Prvi korak bio je tečaj kreativnog pisanja. Mentor joj rekao da je važno pronaći temu o kojoj želi progovoriti te snažno uporište u svojem životu. Tada se sjetila mladosti i trenutka kada se zbog jedne nesmotrene odluke našla u iznimno osjetljivoj situaciji. Upravo je ranjivost koju je tada osjetila poslužila kao okosnica priče. Iako se i dalje bavila znanošću, neki ju je unutrašnji glas natjerao da ne odustane od ove ideje. Godine 2016. upisala je kreativno pisanje na Sveučilištu u Aucklandu i potpuno se posvetila pisanju, a upravo je ondje, kako ističe, naučila kako strukturirati roman i najbolje ispričati priču – priču o Gabrijeli i njezinoj tajni, ali i kćeri Luisi koja će trideset godina kasnije doći u Jugoslaviju kako bi istražila svoje korijene.
Priča povezuje Hrvatsku i Novi Zeland opisujući težak imigrantski život, a čini se da bi mogla dobiti i nastavak, jer sama autorica kaže: "Imam nastavak priče u svojoj glavi, ali moram sjesti i raditi. Osjećam da Luisa zaslužuje drugi dio priče", P. J. McKay na kraju je još dodala:
"Ova knjiga slavi žene prikazujući koliko su morale biti jake, naročito pedesetih godina prošlog stoljeća kada je politička situacija bila nepovoljna za njih i u tadašnjoj Jugoslaviji i na Novom Zelandu. Također slavi žensko prijateljstvo, odnos majke i kćeri, te žensku odlučnost i izdržljivost općenito", poručila je na kraju čitateljima P. J. McKay.