U mladosti se lako zaljubiti. Zatelebaš se do ušiju, a i on u tebe, vjenčate se, stvorite obitelj i snalazite se kako znate i umijete. Ako ste oboje pametni i imate sreće, s unucima i praunucima ćete slaviti dijamantni pir jednog dana, uz balone, torte i šampanjac, a ako vam je sreća ipak predviđena u nekakvom drugačijem aranžmanu, morat ćete ju potražiti, svako za sebe, negdje drugdje.
E sad… koliko je teško zalvoljeti nekoga kad već imaš nešto godina i iskustva, kad si se, ne jednom dobro opekla, možda i mijenjala prezime i adresu? Taman kad zavidaš te svoje rane i naučiš sama sa sobom, netko novi ti uđe u život. No, stvari su potpuno drugačije, nego što su bile prije dvadesetak godina. Nemaš ni živaca ni vremena tolerirati ono što si tolerirala kad si još mogla ući u traperice iz srednje škole. Alarmi se pale na sve strane!
Letvicu si postavila toliko visoko da se ni Peđa Grbin ne mora sagnuti kada ispod nje prolazi i čisto sumnjam da tvoje pomno promišljene kriterije može zadovoljiti i najbolji muškarac koji hoda ovim svijetom. Govorim tebi, a pričam o sebi i pitam se što bi danas trebao imati da bude onaj pravi.
Lista je poput one s kojom idem u Ikeu. Dođem s papirićem na kojem piše: jastuci, wok, postolje za laptop, a izađem iz trgovine s novim stolićem za dnevni boravak, gulilicom za krumpir, novim zavjesama, kompletom kuhinjskih krpa, posudicama za kupaonicu, okvirima za slike i keksima od cimeta. U prijevodu to bi značilo - tražim frajera koji je dobar, svoj i moj, no po putu shvatim da od njega želim i da bude snalažljiviji, no što jest, da nema primjedbe kakve ima, da je sportski tip barem malo, da manje hrče, da zna kuhati, da me tu i tamo ugodno iznenadi, da me razumije, da je aktivan, da je pokretač, da ima hobije, ali i da ima vremena za mene, da se kraj njega osjećam sigurno… I da, razumije me i nježan je, ali tako mi zna dignuti živac svojim ponašanjem da zaboravim na te njegove hvalevrijedne osobine.
Želim da me voli baš takvu svakakvu i pritom uopće ne razmišljam o tome da i on bira i da sam i ja, baš poput njega, pod povećalom. Ili možda nisam? Jesu li muške liste kraće? Jesu li ipak manje komplicirani od nas? Što oni žele? Činjenica je da lakše ponovno uplovljavaju u bračnu luku, nego mi. Zašto nama ženama nije dovoljno samo to da se volimo i da nam je lijepo kad smo skupa? U čemu je kvaka? Imam frendicu kojoj je bitna boja glasa muškarca s kojim izlazi...
Čini mi se, a to me i zabrinjava, da sam površnija, no ikad. Zar ne bi čovjek s godinama trebao biti zreliji, pametniji, tolerantniji? Voljeti onako pravo, duboko?