Zavirite u čaroliju legenda o Valentinovu

Zavirite u čaroliju legenda o Valentinovu

Mislite li da se izgubio pravi smisao Valentinova? Pročitajte nekoliko legendi koje će vas podsjetiti na njihov smisao

Kada danas pomislite na Valentinovo, bilo da ga slavite ili ne, vjerujem da većina pomisli na događanje, romantičnu večeru ili možda neke intimnije trenutke, ili pak poklone koje su dobili ili koje bi voljeli dobiti - bombonjeru, ruže, ukrasna srca...
No, malo tko razmišlja da se i uz ovaj blagdan vežu povijesne priče, legende i narodni običaji, koji su dio kulturne baštine i folklora ne samo naših krajeva, nego i većine europskih zemalja.
Na žalost, Valentinovo je danas prije svega isforsirano kao poluizmišljeni blagdan koji generira dodatnu potrošnju.  Čak i oni koji do prije nekoliko godina nisu ni znali za Valentinovo, uredno trče u trgovine kako bi dragoj ili dragome kupili cvijet i još nešto “sitno”.
Porast izražavanja ljubavi, nesumnjivi je znak njenog nedostatka, ističu sociolozi.
Zbog toga smo odlučili napisati upravo nešto o tom zaboravljenom dijelu Valentinova, kako bi vas podsjetili i na pravi smisao ljubavi, te povezanost čovjeka s prirodom.

Sudbonosni papirić


Legende o Svetom Valentinu postoje, ali većinom su zaboravljene, te se izgubio njihov pravi smisao. Zbog toga smo izdvojili neke najzanimljivije.  

Još kada su Rimljani vjerovali u bogove postojala je svečanost posvećena pastiru po imenu Luperkalije. Naime, u to vrijeme rimski gradovi su još bili maleni i nerazvijeni i vukovi su lutali obližnjim šumama. Narod nije znao kako bi se zaštitio, pa je od svojih bogova pozvao pastira Lupercusa da vukove drži podalje, te da čuva pastire i njihova stada. U njegovu čast, 15. veljače priređivala se svečanost , što se kasnije povezalo i s dolaskom proljeća, jer je zaista po tadašnjem kalendaru počinjalo proljeće.

No, tijekom tog blagdana postojala je još jedna ceremonija. Mladići su ispisivali imena djevojaka na komadiće papira, te ih spremali u ćup. Nakon toga slijedilo je izvlačenje papirića, a ime koje je mladić izvukao, značilo je da će to postati njegova „draga”.

„Sveti Valentin“


U samom gradu Rimu, kada je kršćanstvo još bila mlada religija, živio je jedan svećenik po imenu Valentin. U to vrijeme vladao je car Klaudije II, koji je naredio svećenicima da ne smiju vjenčavati mladiće, jer tada će radije ostajati kod kuće s obitelji, nego ići u rat. Svi svećenici držali su se te zapovjedi, no samo je Valentin potajno vjenčavao mlade zaljubljene parove. Kada je car saznao za to, ulovili su ga i bacili u tamnicu i to 14. veljače, dan uoči velikog rimskog proljetnog blagdana Luperkalija, te mu u večernjim satima odrubili glavu.     
Nije prošlo mnogo vremena, a nesretnog Valentina proglasili su svecem, a njegov blagdan je postao 14. veljače, dan kada je izgubio život. Naravno, proglašen je i zaštitnikom zaljubljenih.
Druga pak legenda govori o tome kako se mladi svećenik Valentin, nakon što su ga zatvorili u tamnicu, zaljubio u kćer tamničara. S obzirom da je znao da će uskoro umrijeti, napisao joj je ljubavno pismo, a potpisao ga je “od tvojeg Valentina”, što se i danas često piše na čestitke za Valentinovo.    
 
Slatkiši i crvene čizmice


Što se pak tiče hrvatskih narodnih predaja one su nešto drugačije. O tome mogu posvjedočiti i naše bake.
Dok se danas Valentinovu najviše raduju zaljubljeni parovi, prije 50 i više godina, najviše razloga za veselje imala su djeca.
- Na taj dan, majka bi mene i moju braću i sestre poslala na vrt po nove crvene čizmice. Budući da je u to vrijeme vladala neimaština, nove čizmice su bila stvar koja nas je jako obradovala. No, po njih smo morali otići bosi, iako je zima još uvijek bila oštra – ispričala nam je svoj doživljaj “Valentinova” 70-godišnja Marija iz Varaždina, te dodala.  
- Tako smo mi naivna djeca s radošću bosi trčali na vrt, kojeg smo cijelog pretražili da bi našli čizmice. Njima nije bilo ni traga, no dočekao nas je grm ukrašen crvenim vrpcama, na kojem su bili obješeni bombončići, jabuke ili neke druge skromne poslastice. Uzeli smo bombone i trčali natrag u kuću da se ugrijemo – priča Marija.
Gdje su vam čizmice, pitala nas je majka i pritom se blago smješkala. Odgovorili smo da ih nismo pronašli. Potom nam je majka pokazala naše bose i crvene noge na kojima je zima ostavila tragove crvenih čizmica – prisjetila se Marija. Objasnila je da su taj dan crvene čizmice tražila sva djeca, a osim bombona na grmu ili drvetu, znali su se naći i kolačiće kojima su se nakon “smjelog pothvata” osladili.

„Ftičeki se ženiju“


U narodu je još 14. veljače poznat kao dan kad se “ženiju ftičice” – dodala je Marija, te objasnila da predaja govori da vrapčići taj dan pjevaju glasnije, te navještaju proljeće.
Svjedok tog starog običaja bila je i 80-godišnja Štefica.
- Svoje sam unuke, prije otprilike 30-ak godina, poslala, kao i moja majka mene, po nove crvene čizmice. No, ipak oni nisu išli bosi. Djeca ko' djeca povjerovala su u priču i uputila se do grma ispod kojeg su pronašli košaru sa slatkišima. Veselju nije bilo kraja – rekla je Štefica i dodala da žali što se taj stari običaj, koji je djeci donosio toliko veselja, nije održao na životu.

Djevojka otkriva ženika


Legenda govori da su se djevojke za udaju sastajale baš 14. veljače i na taj dan pogađale tko će im biti životni suputnik. Da bi to saznale promatrale su ptice: ako bi, najprije, ugledale crvendaća, to je značilo da će se udati za mornara. Vrabac je donosio sretno vjenčanje, ali ne s baš bogatim mladoženjom. Ako pak bi ugledale štigleca to je značilo da će se djevojka udati za bogatog muža.

Iako su se vremena promijenila, pa tako i sam smisao Valentinova, možda je ovo pravi način da razmislite o ljubavi i o osobi s kojom želite ili ćete provesti Valentinovo. Ne mora to biti samo suprug, dečko, ljubavnik. Mogu to biti članovi obitelji i prijatelji. Neka vas taj blagdan podsjeti na ljubav koju ćete davati cijele godine, a ne samo ovaj jedan dan.

(vam)


 
Komentari
+2