Promijenili smo pravila o zaštiti privatnosti i kolačićima.
Ova stranica koristi kolačiće u svrhe pružanja boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti naših usluga, mjerenja posjećenosti te prilagodbe sustava oglašavanja.
Ukoliko ste suglasni s tim, kliknite na "Slažem se", no ukoliko želite saznati više o kolačićima te ukoliko želite promijeniti postavke, pogledajte ovdje.

Slažem se

Što sam naučila o samoj sebi nakon mjesec dana karantene? Nešto pozitivno i nešto negativno za zdravi balans

Što sam naučila o samoj sebi nakon mjesec dana karantene? Nešto pozitivno i nešto negativno za zdravi balans© Ines Mihić

Ovih dana svi razmišljamo o tome kako nam se život promijenio u tako kratkom roku te kako ćemo se snaći kada se i ako se sve vrati u normalu nakon pandemije korona virusa, pa sam i ja odlučila preispitati svojih posljednjih mjesec dana života i izvući neke zaključke

Gotovo sve zemlje svijeta suočene su s borbom protiv korona virusa koji je natjerao milijune ljudi da borave u zatvorenim prostorima, svojim domovima, od 0 do 24, i pronađu načine kako da si organiziraju život. Ova 2020. tako nas je sve iznenadila, a sada kada smo preživjeli već mjesec i pol dana karantene vrijeme je da saberemo i prve dojmove ovog novog tipa života. S obzirom na to da nam stručnjaci i znanstvenici stalno govore da COVID-19 neće samo tako ispariti s lica zemlje te da ćemo se trebati dugoročno naučiti živjeti s njime, postavlja se pitanje hoćemo li svake godine imati ovakvu višemjesečnu prisilnu izolaciju i kako sve to izdržati?
 
Odlučila sam se osvrnuti na svojih prvih mjesec dana karantene i izvući iz tog doista neobičnog perioda neke zaključke , svojevrsne pouke.  Mogu odmah u startu reći – bilo je to neobično putovanje od panike do relaksiranosti, nadobudnosti do umora.

Normala koja to nije
 
Posljednji dan koji pamtim kao „normalan“ bio je 11.3. kada sam nakon posla otišla u kino gledati film „Emma.“. Iako se već tada pričalo o uvođenju mjera zaštite od zaraze koronom, službene odluke još nisu stupile na snagu pa sam taman uhvatila zadnju šansu prošetati gradom, pogledati film i općenito se ponašati kao i obično. No – stvari već tada nisu bile uobičajene. U kinu sam bila posve sama, jer su se ljudi valjda već tada bojali otići na mjesta većih okupljanja, a u gradu i tramvajima se nije pričalo o ničemu drugom osim o COVIDU-19. Dva dana kasnije svi smo saznali da smo na neodređeno vrijeme u karanteni.
 
S obzirom da svoj posao mogu jednako, ako ne i više, produktivno obavljati iz udobnosti svog doma, to me uopće nije zabrinulo – upravo suprotno. Jedan od većih zaključaka nakon ovih mjesec dana za mene je ta sada očita potvrda da se pola zanimanja za koja se dosad zahtjevalo da se odrađuju na radnim mjestima, u firmama, u razdoblju od 9 do 17 sati svakog dana – jednako dobro mogu obavljati i doma. Fleksibilno radno vrijeme, mogućnost krojenja vlastitog dana za mene je neprocjenjiva i iskreno me čini produktivnijem no što sam to dok prisilno sjedim u nekom uredu i čekam da dođe kraj mom radnom vremenu.
 
Zoom sastanci, mailovi i chatovi omogućuju savršeno normalnu komunikaciju, pa je što se mene tiče iz poslovnog kuta gledišta doba korone – zlatno doba.

Odred za čistoću napada
 
Stalan boravak kod kuće prvo mi se činio vrlo zahtjevnim zadatkom, no mogu reći da sam se nakon mjesec dana snašla u cijeloj situaciji. Prvo sam entuzijastično čistila, pospremala i reorganizirala smočnicu i ormare (kao i valjda svi ljudi diljem svijeta), a onda sam se bacila na bjesomučno pečenje kolača, kruhova, pizza, isprobavanje novih recepata. Kako sam uporno odbijala bilo kakav odlazak u dućan, otkrila sam i dostavu namirnica na kućni prag što je skuplja, ali doista vrlo efikasna varijanta nabavke.
 
Općenito, osmijeh na lice u ovoj korona krizi vraća mi svaka dostava, a posebno ona svježeg voća i povrća. Osim što joj se veselim par dana, ona mi omogućava da jako dobro pratim svoje troške hrane. Svi znamo kako se svakodnevni odlazak u dućan zna pretvoriti u kupovinu bespotrebnih namirnica i gomilanje hrane – u koroni toga nema. Barem ne za mene. Svakog tjedna isplaniram što ću kuhati, naručim namirnice i toga se držim cijelog tjedna – odličan model štednje, planskog trošenja i vođenja financija.  A uz sve to i zdravije jedem.

Od elana do zamora
 

No, od tog početnog elana i odluke da ću sljedećih mjeseci – nastaviti vježbati jogu istim tempom (a ja vježbam stvarno puno), svaki tjedan ispeći barem 5 štruca kruha i jednako toliko novih kolača, svakodnevno šetati negdje u izoliranoj prirodi i pročitati barem jednu knjigu tjedno – malo sam se umorila. Sada kada smo već mjesec i pol zatvoreni u domovima, da, jedem zdravije i definitivno lakše odradim svoje poslovne zadatke, ali isto tako s vremena na vrijeme blago rečeno gubim volju za život.
 
Svakog mi se dana teško natjerati odraditi svoju intenzivnu joga praksu kao što mi se i ne da svakog dana usisavati cijeli stan. Ne dezinficiram baš svo voće i povrće koje naručim kao što sam to radila prvih tjedana i definitivno sam nakon prvih par pročitanih knjiga malo posustala u svom čitalačkom tempu. Kolače sam prestala peći, jer bismo inače iz karantene izašli u formi omanjih tuljana, a nakon što sam pronašla recept za domaći kruh koji nam se posebno sviđa – više baš i ne eksperimentiram s raznim tipovima kvasaca, focaccia i homamade lepinja.
 
U prirodu odlazim svakom prilikom, daleko od ljudi i grada, a počeli su me i sve više zamarati stalni pozivi da se uključim u ovo ili ono virtualno igranje društvenih igara, učenje stranih jezika i slično. Moglo bi se jednostavno reći da je sada i karantena postala rutina pa je nestalo onog početnog entuzijazma.

Balans
 
U ovoj sam situaciji o samoj sebi naučila prvenstveno to da se mogu prilagoditi svakoj situaciji ma kako neobična bila. A naučila sam i to da si ponekad stvaram pretjeran pritisak da konstantno budem produktivna na sto razina – nekad je jednostavno ok biti i malo prosječno zainteresiran za životne aktivnosti. Tako sam od faze hiper nabrijanosti na sve mogućnosti koje pruža ovo silno slobodno vrijeme došla do toga da se veselim danima koji su lagani, ispunjeni nježnom restorativnom jogom, rolanjem i kuhanjem jednostavnog, brzog, a zdravog ručka.
 
Nakon mjesec dana karantene više spavam, više cijenim frizere (da, ja sam jedna od onih kojima ozbiljno nedostaju) i više pažnje polažem na male dnevne rituale koji mi i u objektivno nezahvalnoj situaciji kao što je karantena za vrijeme pandemije korona virusa, vraćaju osmijeh na lice.
 
Kroz pozitivne misli, ali i one negativne, mojih 40-ak dana u karanteni naučilo me da je ok doživljavati iznenadne emocionalne i psihičke promjene, dozvoliti si da jedan dan usporimo i ne osjećati grižnju savjest zbog toga dok već drugi možemo trčati na sve strane (unutar stana naravno). Kada sve ovo prođe, vjerojatno ću ovaj period opisivati kao jedan veliki ciklus pomalo monotonih dana koji su se prelijevali jedan u drugi bez da sam ja imala izražen osjećaj o vremenu.
 
A osim što sam eto sad imala vremena promisliti o svim tim malim životnim filozofijama i mudrostima, naučila sam i koliko mi brzo mogu početi nedostajati obitelj i prijatelji, koliko mi je za unutarnji mir bitan moj joga centar i koliko sam strašno podcjenjivala važnost djelatnosti kao što su kozmetičari i frizeri. Od toga da od sebe očekujem čuda u ovom periodu, sada samo očekujem da on što prije završi, pa da se sve malo pomalo vrati u normalu – a onda ću si s novim naletom entuzijazma postavljati nove ciljeve.
 
Komentari
+2