Radosti relikvije na četiri kotača

Radosti relikvije na četiri kotača

Članak za sve koji voze ili su vozili stari automobil

U posljednje vrijeme nekako razmišljam o kupnji novog automobila. Vidite, moj sadašnji auto, Ford Scorpio iz '88, nije samo korišten auto. To je bio korišten auto već onda kad smo ga kupili sredinom devedesetih. Dobro, u korist mu ide to što je kupljen od neke firme u Njemačkoj i što navodno gotovo da nije bio vožen. A danas (uz nemalu pomoć moje malenkosti koja je na njemu učila/uči voziti) i izgleda k'o da mu je 26 godina ili, u godinama auta, barem tri puta toliko.

Pretpostavljam da bih ga možda i mogla probati prodati – ali kao što je jedan moj poznanik rekao: čak kad bi mu dala taj auto, on bi svejedno išao pješke. Sjećate se one reklame za Peugeot? Onu gdje Indijac izlupa svoj auto da bi izgledao k'o Peugeot? E moj auto izgleda k'o da sam ja to probala napraviti (što ja znam, možda podsvjesno i jesam).

Ali dobro, ima i moj autić svoje prednosti. Recimo, kad ste vlasnik relikvije na četiri kotača, ne brine vas kad vam se bicikl zaleti u auto ili kad vas netko lupi vratima svog auta, ne peče vas toliko savjest kad slučajno stupić na parkiralištu pogladite prednjim desnim dijelom... Ne brine vas krađa, jer, budimo realni, tko bi ga htio? Ako mi netko ukrade auto, sam si je kriv! Nema da ga poslije vraća na parkiralište gdje ga je uzeo... A kad mu ulje počne curiti nasred ceste ili kočnice zakažu, to nije moja krivica.

U mom autu zimi nema straha da će vam biti prevruće, jer grijanje većinu vremena ne radi, a po ljeti se ne morate brinuti da ćete se prehladiti od klime, jer klima su prozori (oni koji se uopće daju otvoriti). Troši, prava sitnica, nekih 12 litara po gradu. Osim toga, ima stvarno udobna sjedala, osjećaš se k'o da si se zavalio u fotelju ili, bolje rečeno, propao u fotelju, a i svi (to bi većinom bila ja) kažu da ima svoj šarm. Kako bih ja rekla, to je auto s osobnošću.

Još jedna dobra stvar je da glazbe u autu ima i bez radija - sjedala škripe, kontrolna ploča se drmusa i proizvodi svoj zvuk, brisači cvile, ventilator koji se ne da isključiti huči... ma divota jedna. Ne morate brinuti da će vam se elektroničke brave pokvariti ili električni prozori, ili prozori uopće. Mislim, jesu oni na autu, ali to je to. Nema brige oko kazni za prekoračenje brzine, jer star je i ne može baš potegnuti. Niti oko autostopera, koji spuštaju prst kad se približavam i ponovno ga dižu za traktor koji me pokušava prestići...

Tako ja već dvije godine razmišljam o kupovini novog automobila. Mislim, mogla bih ja ono na kredit ... Al' šta ću kad ovaj ide. Vozi ko lud. K'o da zna da mora, jer kad zakaže zna što mu slijedi... Tako ja ostajem pri svom moćnom vozilu s osobnošću. Što ćeš, kakvi god bili, jedno drugom baš dobro odgovaramo.

Bez zamjere,

Vaša Diva iz Međimurja

 
Komentari
+2
 
nensi3482
  • 6.2.2009 9:15:18
  • Bodova: 575
  • Prijavi
meni je još uvijek najdraži auto bio tatin prvi fićo:-)) iako sam bila zaljubljena u našu black baby mazdicu121 ali fićek je imao dušu naše obitelji.. sad sam bacila oko na jedan polovni roverov pt cruiser, dušu je dao za mene..kao da na njemu piše moje ime
eta
  • 5.2.2009 16:13:19
  • Bodova: 438
  • Prijavi
I ja se previse vezem za neke svoje stvri koje ne bi menjala. Tako je i sa autom.
Moderator
spirit
  • 5.2.2009 11:39:34
  • Bodova: 37579
  • Prijavi
Baš sam se od srca nasmijala i sjetila svog starog forda s kojim sam proživjela puno zanimljivih trenutaka :)))))