Vikanje na djecu – šteta koju ne vidite

Vikanje na djecu – šteta koju ne vidite

Mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci

Na žalost, naša djeca su najčešće žrtve vike odraslih, bilo da se viče direktno na njih ili da su svjedoci vike među odraslima. Istraživanja su pokazala da odrasli mnogo češće viču na svoju djecu, nego što viču na druge odrasle.
Prošećite samo kroz školske hodnike za vrijeme sata. Zidovi su veseli, puni pozitivnih napisa i slika, a u razredima se nerijetko čuje vika učitelja, što daje sasvim jednu drugu, ružniju sliku.

Nitko ne voli vikati na djecu, ali često se to čini kao jedina logična stvar koja se može učiniti. Barem je takvo uvjerenje. Tu se postavlja pitanje, zbog čega su roditelji i učitelji skloniji vikati na svoju djecu, nego smireno, na drugi način rješavati problem?

Sve se na kraju svodi na problem u komunikaciji. Mnogo roditelja je uvjereno da će upravo vikom i pokazivanjem koliko su ljuti, djecu naučiti kako se ponašati. Na žalost, upravo ta ljutnja može imati suprotan efekt. Djecu ćete naučiti da je jedini način za rješavanje konflikta ljutnja i vika, odnosno da je to jedini način da iskazuju svoje negativne emocije.
S druge strane, vikanje na djecu će samo rezultirati rastom njihove ljutnje, jer ćete im prenositi poruku da ne vrijede mnogo i da su manje vrijedni pažnje, nego neki drugi problem koji imaju odrasli.  

Na žalost, mnogi roditelji svjesno, ali i nesvjesno viču na svoju djecu te na taj način svoje frustracije i druge probleme usmjeravaju prema djeci, koja često nisu ništa kriva ili barem ne u toj mjeri. Smatraju da vikanje na djecu neće biti toliko štetno, koliko bi bilo da viču na drugu odraslu osobu.

Drugi pak odrasli misle da je vikanje jedini način da pokažu tko je glavni i da ih se „nauči pameti“. Činjenica je da djeca moraju znati tko im je autoritet, ali to se dobiva s poštovanjem.
Jedini efekt koji čete postići vikanjem na djecu je da će ona biti ljuta na vas, da će se duriti ili će pak živjeti u neprestanom strahu od vas jer ste vi neprestano ljuti.

Beskorisnost


Istraživanja su pokazala da vikanje na djecu može ostaviti trajne posljedice.
Naime, mnoga djeca na koju se neprestano viče mogu postati prkosna te, ne samo da neće slušati odraslu osobu, nego će se početi braniti i još više odupirati, što će odrasle dovoditi do očaja. Na žalost, to je često slučaj u razredima, kada se učitelj uzruja na učenika zbog njegovog lošeg vladanja i nepoštovanja.

Učitelj najčešće na takvo ponašanje reagira vikanjem, kako bi ponovno uspostavio kontrolu i pokazao tko je glavni. Ta metoda može možda funkcionirati na prvu loptu i učenik će osjetiti ugroženost i umiriti se. No, nakon nekoliko sličnih incidenata, to više neće biti učinkovito jer će dijete shvatiti da jedini cilj odraslog da ga drži na jednom mjestu. Zbog toga će se na kraju dijete osjećati beskorisnim, što može ostaviti negativne i štetne posljedice. Dijete će početi u to vjerovati, bez ikakvog odstojanja, pa će zaključiti da ako je već beskorisno da se može i loše ponašati. Doslovno, njegov zaključak će biti „Ako sam beskoristan, nitko ne mari za mene i zbog toga mogu raditi što poželim“. Stvorit će se spirala ponašanja iz koje će biti teško izaći, jer će dijete svojim lošim ponašanjem željeti privući pozornost koja mu nedostaje bez obzira bila to i negativna pozornost.

Spiralni efekt

Taj spiralni efekt ponašanja je mnogo gori od kružnog u kojem se neprestano ponavlja jednako ponašanje i nikad se ne pogoršava. Spiralno ponašanje se pogoršava i produbljuje s vremenom.
Primjerice, vičete na dijete i govorite mu neprestano da je beskorisno i da će takvo i ostati, što će mu prije ili kasnije narušiti samopouzdanje. Ta šteta ne samo da je dugotrajna, nego je i uzrok nekih drugih oblika ponašanja kod djeteta. Početi će misliti da roditelji ili učitelj koji viče na njega, uopće ga ne želi vidjeti niti biti s njim. Bilo da je to zaista istina ili ne, kada dijete jednom počne vjerovati u tako nešto, postati će još više autodestruktivno.

Vikanje i disciplina

Naravno, s vremena na vrijeme je neophodno povisiti glas na dijete i od toga nitko ne može pobjeći. No, primjerice ako u svoj toj vici ne iskažete očekivanja i posljedice koje će dijete snositi ukoliko vas ne posluša, uzaludno ste vikali. Ako dijete nije svjesno posjedice koju će snositi, nemate jasan plan na koji način ćete ga disciplinirati. Morate mu prenijeti poruku „Volim te dovoljno da ću učiniti ono što sam rekao, ako me ne poslušaš“.
Dobra strana unaprijed poznatih disciplinskih mjera je ta da učite dijete da bude iskreno i pošteno, i da je vama stalo da budete dosljedni svojoj riječi.
Ono što je najvažnije da nađete zlatnu sredinu između vikanja na djecu i prevelike popustljivosti, jer i druga krajnost može imati ozbiljne posljedice, a zove se zanemarivanje djeteta. Neophodno je disciplinirati, na način na koji ćete mu dati do znanja da ih cijenite i da želite da postanu dobre i poštene osobe.
(vam)
 
Komentari
+2
 
lada10196
  • 4.2.2012 13:19:59
  • Bodova: 9482
  • Prijavi
I ja imam problema sa decibelima. No moji već naučili na to. Nisu važni decibeli nego sadržaj-a tu sam OK-barem po riječima klinaca. Uobičajeno sam visoko tolerantna a vrijeđanje mi ne pada napamet i kad je i nužno( ako je uopće ikada nužno), a kamoli da bi djecu omalovažavala.
magnolija21
  • 4.2.2012 13:01:51
  • Bodova: 5499
  • Prijavi
moja je jos mala pa je vikanje beskorisno, a kod nas doma se uvjek pričalo kao da se svađamo, tako da ne vjerujem da cu biti mirna i stalozen roditelj, danas mi sve ide u krivo i pickaram ko mutava, usisavac je za smece, pao mi tender za ves, stavljala prasak u kutiju, i izlia pa čistila, i pickarala, nije da vikala na nekoga ali mi je tako lakse, morati postati smirena i stalozena
melhijat
  • 4.2.2012 11:57:40
  • Bodova: 1
  • Prijavi
Bas sam se danas izvikao na 13-godisnjeg sina i htio pronaci na tu temu nesto na internetu te naletio na ovaj clanak. Moram reci da je vikanje zadnji korak ako nista drugo ne uspijeva. Nemam problema u komunikaciji sa djecom (dva sina) - i u vecini slucajeva se mogu pohvaliti da su kroz odgoj postali izuzetni, da razlikuju dobro od zla, kulturni su u drustvu, znaju sta smiju i sta nesmiju, u skoli sve stima, kod kuce nam pomazu u rutinskim obavezama (pranje, pospremanje, nosenje smeca...) Uvijek pokusavam sa djecom raspraviti i objasniti na miran nacin razloge odredjenih "pravila", zasto i kako. Podosta mi se desava da mi supruga govori da sa djecom ne treba raspravljati nego im treba jednostavno reci tako je i gotovo. Za sada sam recimo uspjesno objasnio zasto u kucanstvu moramo svi zajedno pomagati jedan drugome jer to nije samo naš (odrasli) stan vec i njihov. I ako vide da sam/smo recimo jako zauzet(i) poslom da mi/nam uskoce u pomoc. Tako da znaju ponekad i skuhati rucak za nas (13 i 9 godina su stari) Ovaj uvod sam napisao iz razloga da barem donekle docaram da nisam bas neki "vikator" i da se trudimo pri odgoju....e sad.... Sinovi takodjer znaju da se nevolim ponavljati i da najvise tri puta to napravim pri odredjenim zahtjevima odnosno uputama oko igranja na kompjuteru, radnim navikama, skolskimzadacama i slicno. Danas je "puklo" nakon sto sam ga vise puta upozoravao da kad pojede nesto u svojoj sobi ili pije da ne ostavlja prljave tanjure i čaše u sobi već da ih odnese u kuhinju i stavi u stroj za pranje. (čak sam mu i objasnio vise puta da je jedan od razloga da mravi "nanjuse" hranu (da...mravi...neuspjesno se u stanu borimo sa njima - spricanje raznim insekticidima itd...) i onda se nagomilaju na hranu. Nakon treceg puta sam ga upozorio da ako ne uspjevam kroz normalan razgovor postici da to i ucini, da cu mu ocito morati iduci put tanjure i čaše baciti na pod. Da bih pokazao da sam principjelan u nakanama to sam i ucinio nakon sto se pokusavao opet nekim banalnim izgovorima "izvuci" iz te situacije. Dao sam mu metlu da sve pocisti i rekao da me doveo do toga da sam morao tako reagirati jer drugo nije nista pomoglo i da se nadam da ce sad upamtiti. Jel sam pretjerao?
verona
  • 14.4.2010 22:00:53
  • Bodova: 11498
  • Prijavi
Hmm...uvijek su me odgajali tako da o vikanju ne mislim baš dobro. Naime, meni se i danas, jednako kao i kad sam sama bila dijete...vikanje čini kao predzadnji oblik pokušaja rješavanja problema koji gotovo nikada ne rezultira ničim dobrim. Samo suzama i prkosom. Roditelji nikada nisu vikali na mene, uvijek smo sve rješavali razgovorom. Jednako postupam danas sa svojim djetetom. I, vraća mi se...osmijehom :))
tnx-ende
  • 14.4.2010 15:31:27
  • Bodova: 10491
  • Prijavi
[QUOTE=suzy-]jaako rijetko vičem na djecu...ali ako vičem čuje me cijelo susjedstvo...ponekad se pitam da li me čuju samo kada vičem????? [/QUOTE]   osobno mislim da te onda uopće ne čuju... samo učine nešto kao roboti i poslije ponove isto........djeci treba objasniti ako treba i u detalje zašto nešto želimo da učine ili ne učine i koje su posljedice toga ako se ponašaju drugačije... za to je potrebno osim ljubavi i jako puno strpljenja, vremena i volje koje mnogi nažalost nemaju
tnx-ende
  • 14.4.2010 15:27:05
  • Bodova: 10491
  • Prijavi
vikanje je uvijek znak nedostatka poštovanja, ali i samopoštovanja... jer samo osobe koje misle da nemaju ništa pametno za reći-  viču da bi ih se čulo... a kad su djeca u pitanju, to je još gore ne samo zato što je kontraproduktivno, nego i zbog lančane reakcije- nedostatak samopoštovanja je neminovan.editirano 14.4.2010 15:28:34 od meg
suzy-
  • 14.4.2010 15:17:34
  • Bodova: 2596
  • Prijavi
jaako rijetko vičem na djecu...ali ako vičem čuje me cijelo susjedstvo...ponekad se pitam da li me čuju samo kada vičem?????
terax
  • 14.4.2010 11:39:56
  • Bodova: 327
  • Prijavi
ili djete nije ni krivo ljutimo sa na nekoga ili smo ustali na krivu nogu a derem se na dijete ali nikako nesmijemo reći da je dijete beskorisno to nikada ne govorim smeta me kada skače ili krevelji se po kući pa vičem ali to je igra samo nekada treba ignorirati i proći će ljutnja samo se mi roditelji trebamo kontrolirati više
noemi74
  • 14.4.2010 11:26:22
  • Bodova: 1362
  • Prijavi
Živa istina! I sama previše vičem i već mi je to prešlo u naviku, ali nikad ne govorim djetetu da je beskorisno. Ni sama ne znam zašto to radim, valjda izgubim kontrolu ako me odmah ne posluša ili nemam strpljenja sačekati da nešto kasnije napravi. Sve uzalud! Vikanjem se apsolutno ništa ne postiže, nema nikakvog efekta jer u toj galami sumnjam da dijete išta čuje ili potpuno razumije što se od njega očekuje. Zato je vrijeme da se mi odrasli počnemo malo više kontrolirati.