Volim te, ali te ostavljam!

Volim te, ali te ostavljam!

Neke žene se zbog ljubavi odriču svega: karijere, prijatelja, izlazaka, djece i same sebe – ali ipak smognu hrabrosti da se osvijeste i kažu – DOSTA

Ima različitih raskida. Jednostavnih, kad nestane ljubavi. Krvavih i teških, iz mržnje. Bezbolnih, zbog obostrane ravnodušnosti. Ali katkad ima i neshvatIjivih raskida: volim te, voliš me, ali te ipak ostavljam. Nakon mjeseci i godina strasti, scena, tuge ali i intenzivne sreće. Još te volim, ali te ostavljam. lz očaja, iz nepovjerenja. Jer sam razočarana, jer više ne mogu, jer je zajednička budućnost nemoguća, jer ako ovako nastavimo, uništit ćemo se, izgubiti svaku nadu i dostojanstvo. Bježim da bih našla sebe.

Teoretski bi to trebalo biti strategijsko povlačenje, olakšanje, pobjeda. Ali iako je on nemoguća osoba, loš drug, muškarac koji nas je razočarao, koji nas vara, veoma je teško ostaviti ga dok još osjećamo u srcu tragove ljubavi. Ostaje nostalgija za njegovim poljupcima, bol zbog rastanka, sumnje, želja da mu se pruži posljednja mogućnost.

Ipak ima žena koje to učine, koje nađu hrabrosti da završe već istrošenu priču. Na to ih tjera nagon za preživljavanjem, puka odlučnost.

Tridesetdvogodišnja Marija priča: "Upoznali smo se prije pet godina na simpoziju u inozemstvu. Na predavanjima smo se gledali krajičkom oka, izmjenjivali stidIjive osmijehe. Doznala sam da će se preseliti u moj grad. Razmijenili smo telefonske brojeve, i jedne me večeri pozvao na večeru. Tako je počelo. Pomogla sam mu naći stan i namjestiti ga. Zajedno smo izabrali pokućstvo, čak i posteljinu za naš krevet. S ljubavlju, nježnošću. Počeli smo zajedno živjeti, iako ja nisam ostavila svoju kuću, malo zbog želje za samo svojim prostorom, malo zbog toga jer nisam htjela ništa požurivati. On se zatim počeo povlačiti. Zajednički ga je život počeo sputavati.

Vratila sam se svojoj kući. On je nestajao, ne bi se javljao danima, tjednima. Vjerujem da je to radio iz inata, da bi mi pokazao kako je on jači, da može bez mene. Poput djeteta. Zatim bi se vraćao, izvodio me na večere, pozivao na zajedničke vikende na romantična mjesta, govorio mi da sam ja žena njegova života. Za rođendan mi je ponudio putovanje u Pariz. Prihvatila sam, ali sam već tada odlučila da će to biti posljednje zajedničko putovanje, ako se naš odnos ne promijeni. Bili su to prekrasni dani: bio je nježan, pažIjiv, strastven. Bilo je proljeće, šetali smo uz Seinu, zrak je bio lagan, ali sam ja u duši osjećala težinu i nemir. Dugo smo razgovarali. Govorio mi je: 'Volim te, ali ne mogu više živjeti s tobom, imam potrebu za slobodom. Ako ti tako odgovara ostanimo zajedno.'

Ali ja nisam željela ljubavnika, željela sam snažnog i sigurnog muškarca i partnera, kakvog sam upoznala na početku. Rekla sam — ne. Vratili smo se kući. Više mu se nisam javila. On mi povremeno telefonira, znam da zove i zajedničke prijatelje da bi doznao kako sam, jesam li tužna, pričam li o njemu. U početku je bilo teško. Nisam mogla spavati, osjećala sam želju da mu telefoniram usred noći, da mu čujem glas. Bilo je užasno, jer sam znala da među nama nema više ljubavi, ni mržnje, ni ravnodušnosti, da ne postoji druga žena. Znala sam da još drhti od mojih milovanja. I sada, kad pomislim o tome, pitam se: kakvog to sve smisla ima?"

Prekinuti ili dati drugu šansu?

Tupa bol, osjećaj nemoći, nevjerica. Zašto raskinuti kad bi sve moglo biti dobro? Zašto se rastati kad bismo mogli biti sretni zajedno? "Odmalena slušamo nemoguću bajku o ljubavi koja sve spašava, koja sve rješava" — kaže tridesetogodišnja ekonomistica Sonja. "Bolno je odreći se te iluzije. Ima žena koje se radije prave da ništa ne vide, prihvaćaju odnos koji ih ne zadovoljava, u ime ljubavi koja blijedi i nestaje, gubi smisao. Prilagođavaju se iz straha od samoće. Ja ne. Zato sam napustila Marka. Bili smo zajedno, sve se činilo savršenim: slični ukusi, navike, sklonosti.

Ali kad su se pojavili prvi problemi — nerazumijevanje, neprilagođavanja, čak i u seksu — nadala sam se da će se on promijeniti, ili, bolje, da ćemo se oboje mijenjati. Ali on je odbijao razgovor, bilo kakav kompromis. Napustila sam ga očajna i tužna. Možda sam od našeg prvog susreta znala da smo različiti, da jedno drugomu možemo samo nanijeti bol. Ali nisam htjela vidjeti, pri-znati. Zavaravala sam se, nadala se da će se on promijeniti, da će strast sve riješiti. Nije bilo tako. Teško je izvući se iz svega prije nego je pre kasno — da bi se počelo ispočetka."

Katkad je odluka da ga se napusti posljednji svijetli trenutak pred katastrofu, posljednji pokušaj da se nađe sebe. Tridesetpetogodišnja arhitektica Nikolina priča: "Mnogo se toga čini zbog ljubavi. Nije teško izgubiti 20 kilograma, odrezati kosu, ne nositi više zeleno, naučiti kuhati istočnjačka jela, uživati u avangardnom teatru: pretvoriti se u idealnu ženu, njegovu idealnu ženu, onu koju je on oduvijek želio. Ja sam to učinila. Godinama sam sebe odricala, gušila i zaboravljala, da bih se pretvorila u Nikolinu koja se sviđala njemu. Točno je, zbog ljubavi se mijenja, ali se mijenja zajednički. Od nas samo sam se ja mijenjala, dok se napokon nisam pogledala u ogledalu i opazila nepoznatu osobu.



Voljeti bez iluzija

Treba znati raspoznati kad iluzija nestaje, kad budućnost postaje nemoguća, kad se raspršuju nade. Jesmo sposobni za to? Žene često slijepo vjeruju u ljubavnu bajku koja rješava sve probleme. Ipak, neke uspiju reći "dosta".

Je li to pobjeda?
- Svakako. To znači prihvatiti stvarnost. Ulagati u sebe, a ne samo u princa na bijelom konju. To je hrabar čin. Egoističan u pozitivnom smislu riječi. Znači: ponovno se pronaći, vratiti se sebi nakon godina odricania.

Katkad treba dotaknuti dno da bi se uspjelo?
- Da. Tada je to trenutak lucidnosti na rubu ponora, trenutak kad prevagne nagon za samoodržanjem. Jer ima žena koje će zbog ljubavi učiniti sve: odreći se posla, karijere, prijatelja, i samog pogleda na drugog muškarca, izlazaka, i djece, ako ih on ne želi. Vjeruju lažnim obećanjima. Uporno se zavaravaju. Tada se jednog dana, nakon nekoliko godina, osvijeste i kažu - dosta. Teško je to, potrebno je mnogo snage.

Postoji li opasnost da se vratimo natrag?
- Teško je odreći se sigurnosti koju daje sadašnjost (koliko god bila tegobna), sigurnosti koju pruža partner (koliko god bio pogrešan i destruktivan). Uvijek vlada sumnja, želja da se još jednom pokuša, da se pruži još jedna mogućnost... Ali treba znati odlučiti kad je trenutak da se kaže "dosta", kad je priči zaista kraj, kad nastavak ne znači samo gubitak samopoštovanja, nego i vlastitog identiteta.

Savjet?
- Ne koristite se raskidom kao strategijom. Reći "ostavljam te" da bi ga se opametilo, promijenilo, uglavnom ne uspijeva. Ako i uspije, možete li vjerovati čovjeku koji vas je ostavljao da mjesecima uzdišete i čeznete za njegovim pozivom, a sada vas odjednom opsjeda, koji vas preklinje da provedete zajedničku noć, a prije vam se davao kapaljkom? Bolje je ne vjerovati.

Je li uvijek dobro reći "volim te, ali te ostavljam"?
- Katkad postoji rizik da se prijeđe na "volim te, ali te ostavljam jer nisi za mene". Jer ne vrijediš, jer ću radije potražiti bolju priliku. Tada to može značiti da nismo sposobni odabrati pravog partnera, da nismo dovoljno zreli za odnos. Jer u zajedničkom se životu uvijek oboje mora mijenjati, oboje se mora odricati.

Neke žene kažu: "Od samog početka bilo je jasno da naš odnos ne može funkcionirati."
- Točno. Muškarac i žena najčešće si već pri prvom susretu kažu sve: o svojim ograničenjima, predrasudama, slabostima. Problem je u tome što onaj drugi nikada ne sluša. Nemojte biti jedna od tih osoba.
Foto: photostock
 
Komentari
+2
 
hrabrost
  • 24.3.2012 22:24:18
  • Bodova: 15187
  • Prijavi
[QUOTE=-nany-]Treba učiti od muškaraca. Oni rijetko trpe nešto s čim nisu zadovoljni, bez obzira na sve, nisu se skloni žrtvovati za onog drugog i odricati svoje komotnosti, već očekuju da se druga strana prilagodi njima. Naravno, ima i izuzetaka, ali jako malo. Muškarci su oličenje egoizma, a žene altruizma. Ako žena ne zna sebe cijeniti i voljeti, vrlo je vjerojatno da u muškarčevim "rukama" može postati marioneta, a iz te pozicije je kasnije teško pobjeći. Istinita je ona stara - koliko cijeniš sebe toliko će te i drugi cijeniti. [/QUOTE] Ovdje se nema što dodato.,osim da potpisujem
kaya666
  • 21.3.2012 14:06:24
  • Bodova: 6
  • Prijavi
Starwood ne slažem se s tobom, ljudi (žene) ne postaju domaćice, kuharice ili čistačice zato jer su jednostavne i zato jer nisu nikada ni poželjele nešto drugo, puno je čimbenika u tom cijelom procesu. Pitanje je gdje je ta žena rasla, okolina, što se nudilo u toj okolini, dakle mogućnosti, roditelji, kakva shvaćanja, očekivanja su oni imali, njihovi strahovi, uvjerenja i koliko su oni zaista vjerovali u nju,samopouzdanje koje su joj prenijeli, škola, što se nudilo u toj školi, pa recimo neke okolnosti na koje nemožemo utjecati kao što je rat (ja sam dijete rata, kada sam trebala se boriti da ostvarim svoje snove, ja sam se borila da preživim). Moje sve prijateljice nisu visoko obrazovane i imaju iste dileme, kao i ove gore navedene u članku.Jednom sam na tv-u ulovila dio dokumentarca o jednoj spisateljici koja je u svojim 50 ili 60 -im napisala prvi roman, koji je izuzetno dobro prodan. Do tada je ta žena bila domaćica, majka nekoliko djece i supruga vrlo zaposlenog muža. Kada su je pitali kako to da je tek sada napisala takav roman, ona je odgovorila : "do sada nisam imala vremena".Tek kada su se djeca odselila, sa mužem neznam što je bilo, taj dio nisam čula, ona je sjela i dopustila onom što je toliko godina čučalo u njoj da izađe.A što se tiče žrtvovanja ni u njemu nema ničeg dobrog, jer nakon godina žrtvovanja jedino što drugima možemo ponuditi je svoja vlastita izmučenost.A ja mislim da nitko ne želi mučenicu, ni za majku, ni za suprugu, niti za prijateljicu.Bojim se da to nema puno veze sa altruizmom, više s nasljeđem koje nikada nije bilo dobro za ženu, pa ni danas.
Moderator
-nany-
  • 20.3.2012 9:29:26
  • Bodova: 134177
  • Prijavi
Treba učiti od muškaraca. Oni rijetko trpe nešto s čim nisu zadovoljni, bez obzira na sve, nisu se skloni žrtvovati za onog drugog i odricati svoje komotnosti, već očekuju da se druga strana prilagodi njima. Naravno, ima i izuzetaka, ali jako malo. Muškarci su oličenje egoizma, a žene altruizma.Ako žena ne zna sebe cijeniti i voljeti, vrlo je vjerojatno da u muškarčevim "rukama" može postati marioneta, a iz te pozicije je kasnije teško pobjeći.Istinita je ona stara - koliko cijeniš sebe toliko će te i drugi cijeniti.
paloma_22
  • 20.3.2012 9:26:42
  • Bodova: 49673
  • Prijavi
hm da starwood,  mislim da ipak nije bitno nečije zanimanje nego to koliko si je neka žena dopustila da želi zadovoljiti sve svoje potrebe. Ima i među fakultetski obrazovanima onih koje gaze sebe i sram ih je bilo što zatražiti, kao što i među prodavačicama ima pametnih cura koje sebe stavljaju na prvo mjesto i znaju što žele. Tako da se ne slažem s tobom.
ivas
  • 20.3.2012 9:11:48
  • Bodova: 53622
  • Prijavi
Čestitam, starwood,  veću glupost od te nisam već dugo čula...
starwood
  • 20.3.2012 8:31:39
  • Bodova: 333
  • Prijavi
kaya666 one su (ovime ne vrijeđam nikoga) puno jednostavnije i zato im je lakše zadovoljiti svoje potrebe na bilo kojo razini pa tako i u ljubavi, o tome sam 100 puta pričala s frendicom, uvijek isti zaključak, što više znaš da možeš imati to više želiš...i na kraju nikad zadovoljna
kaya666
  • 19.3.2012 14:25:57
  • Bodova: 6
  • Prijavi
Interesantno mi je da u ovakvim člancima nikada nema kuharica, konobarica, prodavačica, blagajnica, čistačica, domaćica....
kaya666
  • 19.3.2012 14:22:15
  • Bodova: 6
  • Prijavi
Preporučam tvorcima ovog portala i naravno svim ženama da pročitaju knjigu Žensko tijelo, ženska mudrost, ako se ne bojite zaviriti u sebe i ako želite doživjeti sebe na jedan drugačiji način nego sve što su vam do sada servirali, ovo je knjiga za vas. Mene je oduševila i mislim da me probudila, osvjestila i na neki način kao da mi je dala dopuštenje da u životu smijem tražiti više.I zato sljedeći put kada mi moj muž (ili moja mama) kaže: Šta ti fali, imaš sve.Ja ću se gasno nasmijati i reći: Puno toga i namjeravam se boriti za to.
yellena2010
  • 19.3.2012 13:11:23
  • Bodova: 44
  • Prijavi
Prije nekih šest godina sam i ja imala takav kraj.... Dakle nakon četiri godine natezanja bivši dečko mi je napisao sms koji mi je bio nož u srce, danas mu kažem hvala što me pustio. U sms- u je pisalo, između ostalog ovako nekako ( koliko se još sjećam..) : naša priča nema sretan kraj, nađi si dečka i udaj se- ovo je zadnje od mene, zbogom.. Jednostavno nismo mogli zajedno... Bilo je tu ljubavi, velike ljubavi s obje strane, ali nismo mogli... Dakle, danas sam u sretnom braku ( blagoslovio me bivši...hahaha).. i kažem hvala što me pustio da nađem sreću... Nadam se da ju je i on našao...
erik
  • 19.3.2012 12:38:30
  • Bodova: 28924
  • Prijavi
Slažem se s tobom majagene. Teško je otići ako si u braku i imaš djecu. Kod mene je slična situacija, i ja sam odlučila misliti samo na sebe i djecu. Ali ne znam kud to vodi ,kad djecu odrastu i odu mi više nećemo imati ništa zajedničko , ali meni više nije ni stalo. Neću ja imati drugi život u kojem ću živjeti a ne samo udovaljati drugima. To me ne usrećuje ,sada moram udovoljiti sebi.