Živi američki san u Lijepoj našoj

Ženska strana s Marijom Pajić: Vratila se u Hrvatsku kako bi vratila nadu najmlađim pacijentima

U Americi je dobila nagradu Ronalda Regana, tadašnjeg predsjednika, kao jedna od najboljih učenica u SAD-u, doktorirala je s 32 godine, a danas je liječnica i vlasnica poznate poliklinike. Andrea Cvitković Roić je žena koja je odabrala najteži poziv – vraćati osmijeh na lice onim najmlađima

Andrea Cvitković Roić
Foto: Privatni album

Rodila se u Zagrebu, školovala u Moskvi i Americi gdje je dobila i nagradu tadašnjeg Predsjednika Regana kao jedna od najboljih učenica u čitavom SAD-u. Odrastanje van granica Lijepe naše u njoj je probudila veliku nostalgiju za rodnom grudom stoga je svoj životni put odlučila ipak graditi u Lijepoj našoj. Danas je liječnica, specijalistica pedijatrije i subspecijalistica pedijatrijske nefrologije, vlasnica poznate poliklinike, redovna profesorica na Medicinskom fakultetu u Osijeku i na Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu te predavačica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Andrea Cvitković Roić je žena koja je odabrala najteži poziv – vraćati osmijeh na lice onim najmlađima. Kada je u pitanju posvećenost poslu, ona se daje maksimalno. Zbog toga, često je nailazila i na kritike i neprihvaćanje od strane kolega. No, nije odustajala. Doktorirala je sa svega 32 godine, a učila je i pisala noću kada bi uspavala dvoje djece, kćer Taju i sina Roka. Ova nesuđena matematičarka najbolje se opušta uz jutarnju kavu sa suprugom, također doktorom ili pak večernju čašu vina. Čim prijeđe jednu stepenicu, već razmišlja od drugoj. To je njezin američki san na „hrvatski način“. U moru brojnih obaveza, pronašla je vrijeme i za druženje s našom Marijom Pajić. A ovo je njezina fascinatna priča.

Image

Školovali ste se u Americi, živjeli u Rusiji a sreću pronašli u Hrvatskoj – koja je vaša poruka za one koji važu ostati ili otići?

Odrastanje i školovanje u različitim kulturama, tradicijama i podnebljima dali su mi životnu širinu i mogućnost boljeg snalaženja u brojnim životnim i profesionalnim situacijama. Iako sam imala prilike za studiranje i daljnji život u inozemstvu, danas sam sretna zbog odluke da se vratim u Hrvatsku jer nakon svih iskustava, brojnih putovanja i prilika iskreno mislim da kvaliteta života u Hrvatskoj može biti izvrsna. Velika je sreća ako možete kvalitetno živjeti u zemlji u kojoj ste rođeni. Kvaliteta života nije samo materijalni i profesionalni uspjeh već i emocionalno zadovoljstvo koje mi je bez obitelji i prijatelja bilo nezamislivo. Duboko vjerujem da Hrvatska može napredovati kao zemlja znanja, pametnih, vrijednih i upornih ljudi. Upravo mladi obrazovani ljudi mogu pokrenuti i promjeniti Hrvatsku. Važna je stalna edukacija kako bi se konkuriralo znanjem na globalnoj razini i radna okolina koja prepoznaje rad i trud. Smatram da Hrvatska ima ogroman potencijal i zato je važno stvoriti dobru „poduzetničku klimu“ koja će omogućiti pojedincima da se usude upustiti u rizike i ispune svoj profesionalni potencijal.

Svi uvijek pričaju o tom famoznom američkom snu, kako je on izgledao u vašoj režiji?

Iz moje perspektive „američki san“ je stvaranje društva u kojem će svaki pojedinac biti prepoznat na temelju svog rada, bez obzira na društveni stalež, porijeklo, mjesto rođenja li djelatnost kojom se bavi. Tijekom više duljih boravka u Americi u raznim fazama mog života najviše sam profitirala u stjecanju znanja a u srednjoškolskoj dobi i formiranju načina razmišljanja. Američki način školovanja  je demokratskiji i liberalniji, više potiče razmišljanju, kreativnosti, slobodi i otvorenosti. U kasnijoj fazi, već kao pedijatrica, više sam puta dulje boravila u dvije sjajne američke bolnice- Seattle Children's Hospital i Boston Children's Hospital koja je dugi niz godina vodeća dječja bolnica u SAD-u. Američke bolnice su ogromne, regionalni su i svjetski centri izvrsnosti, sa najboljim svjetskim stručnjacima iz raznih područja pedijatrijske medicine. U relativno kratko vrijeme, zbog velikog priljeva pacijenata iz cijelog svijeta, tamo se može steći veliko iskustvo u liječenju bolesti koje su u Hrvatskoj značajno rjeđe. Amerika je sigurno vodeća država u svijetu kada govorimo o kvaliteti obrazovanja koje pruža. Stručni i znanstveni uvjeti koji se u bolnicama pružaju liječnicima za naše pojmove su nevjerojatni. Ogromnim ulaganjima kontinuirano se održava najviša razina izvrsnosti; ulaže se u najsuvremeniju tehnologiju, digitalnu medicinu, telemedicinu, znanstvena i klinička istraživanja, umjetnu inteligenciju. Ali ritam je vrlo zahtjevan i liječnici rade po 12 i više sati dnevno. Europski sustav obrazovanja je puno sporiji, proces stjecanja znanja dulji i kompleksniji. U Americi je sve precizno definirano i brže se uočava kvaliteta pojedinca; prepoznaje se i honorira trud, rad i pamet. Ono što sam tamo naučila je da liječnički posao ne može biti ograničen na radno vrijeme. Konkurencija je ogromna već od studentskih dana. Na taj način samo najbolji i najperspektivniji studenti mogu dospjeti u najbolje bolnice gdje imaju i prilike postati vrhunski liječnici. Naš bolnički sustav je tromiji, sporije se mijenja i razvija. Kao primjer mogu navesti da smo u Poliklinici za dječje bolesti Helena još 2006. godine uveli modernu metodu za dijagnostiku vezikoureteralnog refluksa, najčešće anomalije mokraćnog sustava u djece („ceVUS“- contrast enchanced voiding urosonography). Metoda ne koristi ionizirajuće zračenje i time je apsolutno superiorna u odnosu na staru RTG metodu. Nažalost u Hrvatskoj smo imali brojne kritike i neprihvaćanje većine kolega iz bolničkog sustava, čak i eminentnih hrvatskih pedijatrijskih nefrologa. Tijekom boravka na edukaciji u Boston Children's hospital 2013. godine prikazala sam naše rezultate i snimke kolegema i već nakon dva tjedna boravka pozvali su me da održim pozvano predavanje o novoj metodi. Naš rad izazvao je oduševljenje kolega koji su čak tražili da dođu na edukaciju u Hrvatsku. Metoda se ubrzo počela koristiti u SAD-u a tek pred 4 godine, nakon više od deset godina upornosti i truda, metoda je prihvaćena i u Hrvatskoj te uvedena u algoritam Hrvatskog Pedijatrijskog Nefrološkog Društva kao prva metoda za dijagnostiku refluksa u djece na što sam iznimno ponosna. Voljela bi da Hrvatska postane zemlja u kojoj je moguće ostvariti svoj „američki san“ odnosno da uspjeh bude moguć ukoliko ste predani poslu koji radite. Moja životna odluka je bila da pokušam ostvariti svoj „američki san“ u Hrvatskoj i sretna sam jer sam velikim djelom u tome i uspjela.

Image
Foto: Privatni album

Djeca su najiskrenija i kao takvi su vjerojatno i zahtjevni pacijenti i osobe s kojima se vi susrećete svaki dan – koliko ima svojih divnih iskustava – sigurno ima i onih teških jer najteže je vidjeti bolesno dijete...Kako prolazite takve trenutke? Zato morate biti itekako psihički jaki...

Upravo iskrenost i neposrednost u kontaktu s djetetom kao pacijentom doživljavam kao najveću ljepotu svog zvanja. Uspostaviti iskrenu komunikaciju i povjerenje djeteta i roditelja često je preduvjet uspjeha pedijatrijske struke. Pedijatar mora imati veliko znanje i iskustvo, ali i, više nego u bilo kojoj drugoj grani medicine, mora imati toplinu komunikacije, empatiju, vještinu pregleda nemirne ili nesuradljive djece, često i intuiciju. Stoga danas, nakon dugogodišnjeg iskustva rada sa djecom, svakom djetetu i roditeljima pristupam individualno na način da pokušam proniknuti u osobnost, karakter i interese pokušavajući zadobiti povjerenje kako bi zajednički rješavali medicinske probleme i prepreke. Moram reći da roditelji imaju nepogrešiv osjećaj i duboko cijene takav pristup. Naravno, nažalost postoje situacije kada me bolest djeteta rastuži i dirne do srca, i iako sam svjesna da emocije sa posla ne bih smjela nositi kući, u praksi mi to ipak ne uspijeva. Često razmišljam o svojim pacijentima, brinem i suosjećam. U svojoj ustanovi sam se okružila timom koji sa velikom empatijom radi sa djecom. Iako je raditi sa djecom puno teže – pomagati bolesnom djetetu veliki je poticaj cijelom timu a izlječenje djeteta neopisivo zadovoljstvo i sreća.

Kako je izgledalo vaše odrastanje – jeste li oduvijek znali čime se želite baviti?

Rođena sam u Zagrebu, no zbog prirode posla moga oca često smo putovali i živjeli smo u Beču, Moskvi, Seattleu i Varšavi. Školovala sam se u Moskvi, pohađala zagrebačku matematičku gimnaziju (MIOC) te završila srednju školu u Seattleu. Osnovno školovanje u Moskvi duboko je utjecalo na moj daljnji život i profesionalni razvoj. Na školskim odmorima tada se igrao šah koji sam kao dijete obožavala. Ruske škole naglasak stavljaju na predmete iz prirodnih znanosti, posebno matematiku, koja je bila i moja prva ljubav. Srednju školu završila sam u Seattlu, po programu za talentirane matematičare, i dobila nagradu Ronalda Regana, tadašnjeg predsjednika, kao jedna od najboljih učenica u SAD-u. Po završetku srednje škole položila sam ispite koji su mi omogućili nastavak studija u SAD-u i dobila ponude za izvrsne stipendije za studij matematike ili tehničkih znanosti. Iako sam se odlučila upisati medicinu. matematika me naučila logičnom razmišljanju, upornosti i koncentraciji koje su mi pomogle i  u mom liječničkom pozivu.

Doktorirali ste s 32 godine i cijeli vaš životopis je doista fascinantan – sigurno vam ljudi prilaze i govore kako sve stižete – koja je vaša tajna?

Čvrsti temelji koje su mi tijekom djetinjstva i mladosti postavili roditelji duboko su utjecali na mnoge moje bitne životne odluke. Već od rane dobi naučili su me da ne postoji uspjeh bez upornosti, posvećenosti, vjere, hrabrosti i ljubavi prema onome što radite. Još od djetinjstva sam imala neke ciljeve i sklonost da čim savladam jednu stepenicu razmišljam o sljedećoj. Nikada nisam bila svjesna niti sam razmišljala o svojim godinama, jednostavno sam težila cilju kojeg sam si zacrtala. Uvijek sam duboko vjerovala u rad, trud i stalno obrazovanje. U poslu koji radim ne postoji formalno radno vrijeme; neminovno se isprepliće privatni i profesionalni život, ali to je put koji sam sama odabrala i ne bih ga mijenjala. Najvažnije je voljeti svoj posao i uživati u njemu jer je tada jednostavnije uskladiti privatni život sa poslovnim obavezama. Iako to nije uvijek lako i jednostavno, potrebno je naći pravu mjeru.  Na mom profesionalnom putu izuzetno mi je pomogla podrška i pomoć roditelja, obitelji i dobrih ljudi koji su prepoznali moj rad i trud kao i stjecaj sretnih okolnosti u nekim bitnim trenucima.

Image
Foto: Privatni album

Smatrate li da ste dosegnuli svoj profesionalni maksimum – ako ne, što još želite ostvariti?

Primarni mi je cilj da Poliklinika koju gradim i u kojoj radim - besprijekorno funkcionira kao centar izvrsnosti te da pruža vrhunsku zdravstvenu skrb našim malim pacijentima. Želim da budemo dostupni, empatični, profesionalni ali i stvorimo pozitivno ozračje koje je posebno važno u radu s djecom. Nema opuštanja, loših kompromisa, nisam zadovoljna sa prosječnošću, želim da svaki segment bude kvalitetan i dobro organiziran. Moja vizija nije destinacija, to je put kojim ću putovati i težiti do kraja svoje profesionalne karijere. Kako bi uspjeli morate biti kontinuirano inovativni, bolji, drugačiji i korak ispred drugih. Od izrazite je važnosti imati dobar tim, raditi sa kvalitetnim pojedincima i ujedinjavati razna znanja. Zbog izuzetno brzog razvoja medicine nameće se potreba doslovno cjeloživotnog usavršavanja i edukacije ako želite biti u tijeku sa vrhunskim dosegom u svojoj struci.

Družeći se sa studentima medicine kojima redovno predajete, primjećujete li neke nove trendove ili obrasce koje možda niste viđali u vrijeme kada ste vi studirali? Biti doktor u doba instagrama isto ima svoje prednosti i mane jer danas se mnogi nazivaju velikim stručnjacima, ali bez pokrića...

Danas kao nikada do sada mladi ljudi imaju brojne prilike za učenje i rast, za spoznavanje novih stvari i iskustava. Današnje mlade generacije pa tako i studenti medicine puno su pragmatičniji, puno ranije donesu odluke kojim putem žele krenuti, što žele a što ne žele, ne boje se to izreći i pokazati, i to doživljavam kao njihovu prednost u odnosu na moje vrijeme kada smo ipak dulje lutali i razmišljali. Sa druge strane, današnje generacije često su nestrpljive, teže brzom uspjehu preskačući neke bitne stepenice uz bojazan da će negdje zakasniti ili nešto propustiti. Danas u vrijeme globalne informatizacije i digitalizacije neusporedivo je širi i pristupačniji okvir edukacije, ali rekla bih da je u isto vrijeme spremnost i ustrajnost da se vrijeme utroši u edukaciju prosječno znatno manja. Naravno, susrećem briljantne mlade ljude, sa jasnim ciljem i usredotočene na to što žele i oni vrlo brzo odskoče od prosjeka.

Koliko vas je majčinska uloga promijenila ili nije? Žene često zapostave karijere ili sebe nauštrb svojih nasljednika i onda za istom nepovratno žale...

Majčinska uloga vrlo mi je važna i nije usporediva sa bilo kojom drugom životnom ulogom. Ona traži žrtvu i odricanja posebice prvih godina ali neiscrpna ljubav prema djetetu daje vam snage i ustrajnosti da prevladate sve izazove. Mislim i vjerujem da je moguće naći kvalitetni balans profesionalne karijere i obiteljskog života, poštujući odluku svakog ponaosob kojim putem želi ići. Djeci je za normalan razvoj potrebna prvenstveno sretna majka tako da izbor mora biti individualan. Slažem se sa Vama, ponekad mlade žene u trenucima preokupacije s malim djetetom i majčinstvom ishitreno odluče trajno prekinuti karijeru te čim djeca stasaju mnoge od njih žale i potiho pate zbog takve odluke. Savjetujem mladim majkama da se ne ustručavaju potražiti pomoć obitelji ili roditelja a ukoliko se odluče posvetiti isključivo majčinstvu pokušaju izdvojiti kvalitetno vrijeme i za sebe. Za žene koje rade smatram da nije toliko važna količina vremena koja se provodi sa djetetom već kvaliteta. Dijete treba iskreno slušati, razumjeti, podržati. Važno je usredotočiti pažnju na dijete i provoditi vrijeme sa zadovoljstvom i iskrenom zainteresiranošću jer djeca osjećaju našu napetost ili zabrinutost.

Image
Foto: Privatni album

Je li vas ikada zasmetao pogled ili kritika upućena u smjeru – Tko čuva djecu, dok ti radiš – jer to isto pitanje vjerojatno nikada nije bilo postavljeno vašem suprugu...

Vrlo mi je bitna podrška i razumijevanje supruga i obitelji za posao kojim se bavim, bez toga zasigurno ne bih bila toliko uspješna ali ni motivirana. Moram reći da je pogotovo  u ranim godinama karijere bila ključna podrška i stav naših roditelja koji su u bilo kojem trenutku bili spremni uskočiti pričuvati djecu da bi se mi mogli posvetiti karijeri, otići na edukaciju ili dežurstvo u bolnici. Iako u posao ulažem puno vremena i energije, ne znači da zapostavljam obitelj i prijatelje. Moj dan oduvijek je bio dulji - učila sam i pisala radove, magisterij i doktorat isključivo noću kada su djeca spavala, na godišnjem odmoru krala trenutke opuštanja i umjesto čitanja beletristike, ležanja na plaži ili plivanja pisala sam ili čitala stručne članke. Imam sreću što moja obitelj ima razumijevanja za moje duže radne sate i putovanja na koja i često idemo zajedno. Naučila sam u životu ne obazirati se na svačije mišljenje i okružila sam se ljudima koji prepoznaju marljivost, stručnost, uporan rad i poštenje.

Kada smo kod roditeljstva, koliko su roditelji krojili vaš poslovni i privatni put? Činite li vi to sa svojim sinom i kćeri?

Zahvalna sam mojim roditeljima na vrijednostima koje smo mi usadili, te vjeri i podršci koju su mi pružali u svakom segmentu mog života. Iako sam bila matematički talent, moj otac je otkad znam za sebe u meni vidio kvalitete liječnice i usmjeravao me u tom pravcu. Svoju djecu želim takodjer primarno naučiti da postanu dobri, časni i vrijedni ljudi. Voljela bi da nađu svoj put na kojem će biti uporni, posvećeni, te imati ljubav i strast prema onome što rade. Osim temeljnih vrijednosti želim im omogućiti odlično obrazovanje i stjecanje znanja i iskustava koje će im dati temelj za vlastiti razvoj i zaradu. Od rane dobi vodimo ih na putovanja, omogućujemo da upoznaju nove kulture, uče jezike i dobiju široko životno obrazovanje. Kao liječnica dugo se bavim medicinom, razumijem kako funkcionira sustav, to je moj svijet i okruženje, ali nisam roditelj koji bi djeci nametao ili uvjetovao isti put ako oni za to nemaju afiniteta.

Ponosna sam na svoju kćer Taju koja već od studentskih dana radi i sama zarađuje, te samostalno kroji svoj put. Vidim u njoj onu istu strast i ljubav prema poslu koju sam ja imala u dvadesetim godinama života. Imala je sreću i došla u tvrtku u kojoj se prepoznaju trud i posvećenost; iako je u srednjoškolskoj dobi razmišljala o odlasku u Ameriku, ona svoj „američki san“ ostvaruje u IT tvrtki FIVE koja je upravo ovih dana prodana engleskoj kompaniji Endava. Sa divljenjem promatram razvoj tih mladih ljudi koji su svojim radom u Hrvatskoj ne samo konkurentni na globalnoj razini već nižu uspjehe i svjetska priznanja te se ističu kao lideri u strateškim aspektima IT-a. Taja sada kupuje i stan i to vlastitim kreditom jer smatram da, koliko god mi kao roditelji bili uspješni, naša djeca trebaju svojom marljivošću oblikovati svoj život što će ih potaknuti na daljnji rast, unutarnju sreću i zadovoljstvo. Sin Roko još je u osnovnoj školi, trenutno najviše obožava nogomet i nadam se će se on uz mene i supruga možda inficirati medicinom, ali ako i ne bude tako - neću biti nesretna.

Neki misle da se uspjeh mjeri isključivo visokom pozicijom, no nisu svi sretni kada rade sto sati dnevno – slažete li se?

Moram biti iskrena, ne vjerujem u uspjeh bez uloženog vremena, htijenja, rada i učenja. Biti dobar liječnik neminovno zahtjeva ulaganje puno vremena u učenje. Krivulja učenja je za medicinu izuzetno duga i zahtjevna. Tijekom specijalizacije kao i prvih desetak godina specijalističkog staža, zaista sam bila „radoholičar“ u pravom smislu riječi, ne mareći za vrijeme kada je u pitanju posao i učenje. Moram priznati da tada to vrijeme i energiju koju sam ulagala u profesiju nisam doživljavala kao žrtvu, iako je je to zasigurno bilo na račun moje obitelji i privatnog života. I danas vodeći polikliniku puno vremena u dnevnom ritmu ulažem u svoj posao, ali sam tijekom vremena naučila naći trenutke u kojima kvalitetno provedem svoje vrijeme i uživam. Pitanje je što svakom od nas znači i kako doživljava uspjeh. Nisam od onih kojima su uspjeh i pozicija sami sebi svrha, želim biti posvećena poslu kojeg radim i volim, ali isto tako i uživati i u obiteljskim trenucima i meni dragim prijateljima, putovanjima i aktivnostima izvan posla.

Image
Foto: Privatni album

S druge strane, vas rad doista ispunjava no kako se opuštate?

Dan počinjem jutarnjom kavom u miru sa suprugom. Taj jutarnji ritual mi je izrazito važan za planiranje i funkcioniranje tijekom cijelog dana. Veliki sam ljubitelj putovanja, dugih šetnji koje koristim za razgovore sa sinom ili kćeri.  Uživam u masažama i svaki tjedan sam vjerna svojoj dragoj prijateljici i maserki Jagodi koja me već dugi niz godina  „centrira“ i vraća mi energiju na kraju napornog tjedna. U večernjim satima suprug i ja često uživamo u čaši dobrog vina. Oboje volimo proučavati vina te donosimo butelje sa naših putovanja po svijetu. Već dugo planiram upisati sommelierski tečaj i nadam se da ću u skorije vrijeme i uspjeti.

Postoje doista inspirativne i moćne žene koje nas inspiriraju na svakom koraku – koja je žena najviše utjecala na vas i zašto?

Moja najveća životna inspiracija i potpora bila je moja majka Erna koja me je podupirala u svakoj mojoj životnoj fazi i pomogla mi ostvariti svoje snove. Veliku zahvalnost i ljubav osjećam i prema mojoj teti, Helen Cvitkovich Richter iz Seattlea, fascinantnoj ženi sa vizijom, koja me je bez zadrške podržala u mojoj odluci odlaska iz sigurnosti javne akademske bolničke institucije u kojoj sam u tom trenutku već bila mladi docent i voditeljica Odjela za pedijatrijsku nefrologiju. Vođena velikim entuzijazmom i strašću prema poslu koji volim u tom trenutku života nisam imala osjećaj koliko je taj put težak, odgovoran, zahtjevan i rizičan. Čak su moja obitelj i najbliži prijatelji u početku bili skeptični prema mojoj odluci. Helen je živeći u Americi imala drugačiji pogled na preuzimanje rizika, prepoznala je moju marljivost i predanost te mi pomogla u realizaciji moje vizije. Njoj u zahvalnost, poliklinika je dobila ime.

Da niste pedijatrica, što bi bili?

Teško mi je danas i zamisliti da bih radila nešto drugo od ovog što radim; unatoč mojoj tehničkoj matematičkoj edukaciji i afinitetima tijekom srednje škole, sigurna sam da bih radila nešto kreativno, u bliskoj komunikaciji sa ljudima. Medicina nije samo zanimanje, to je poziv i kompletna predanost. Sigurna sam da nema zanimanja koje može pružiti toliko golemo unutarnje zadovoljstvo, sreću i ispunjenost kao liječničko.

Pomagati bolesnom čovjeku a pogotovo bolesnom djetetu najveća je radost, satisfakcija, ali i neopisiva odgovornost. Naravno, ima trenutaka kada osjećam težinu poziva i odgovornosti, ali je puno više onih kada osjećam ogromno zadovoljstvo postignutim što me čini sretnom i ispunjenom.