“Samo želim da maltretiranje prestane. To je sve što sam ikada htio. Nekad sam volio ići u školi. Sad to mrzim.”, možete čuti kako neka djeca govore.
Tko je nasilnik? Kad tipično dječje ponašanje prestaje biti normalno i očekivano i prerasta u nasilničko? Ovo izgledaju kao jednostavna pitanja i nekada su imala jednostavne odgovore. Nekad smo znali koja su djeca nasilna i bilo nam je jasno kad normalno ponašanje prerasta u nasilničko, no to više nije tako jednostavno.
Tko je nasilnik? To je dijete koje plaši ili pokušava dominirati nad drugom djecom prijetnjama ili zastrašivanjem. Nasilnici koriste prijetnje kako bi prisilili ili odvratili drugog, natjerali ga na poslušnost ili da učini nešto drugo što nasilnik želi.
U osnovi, nasilništvo je psihološka strategija koja se koristi kako bi se pokazala moć i kontrola nad drugom djecom. Nasilnik ponekad treba ispuniti vlastite prijetnje kako bi zadržao kredibilitet, no to radi isključivo onda kad je žrtva očito slabija. Većinu vremena prijetnja se podrazumijeva.
Postoje naravno djeca koja su agresivna i čiju agresiju ne mogu ublažiti društvene norme, vrijednosti i međuljudski odnosi. Njima nije u interesu prijetiti i kontrolirati. Oni radije napadaju sve i svakog tko stane između njih i onog što žele. Oni su stvarno opasni, no njihovo ponašanje nije nasilničko. Ono može biti rezultat težih emocionalnih poremećaja, socijalizacije i životnog iskustva ili zbroj drugih čimbenika. Bez obzira na uzrok, pogrešno je to ponašanje svrstavati pod nasilničko. Ova djeca predstavljaju ozbiljnu opasnost za drugu djecu i društvenu zajednicu i zahtijevaju posebnu pažnju.
Nasilnici koriste fizičke prijetnje ili zastrašivanja poput: “Ne učiniš li ono što ti kažem, ozlijedit ću te.”
Mogu koristiti prijetnje temeljem svog položaja poput: “Ne učiniš li ono što ti kažem, tužit ću te, uvaliti te u neprilike, drugi će te odbaciti…, a ja to mogu , jer sam u takvom položaju da meni više vjeruju nego tebi."
Mogu koristiti osobne prijetnje poput: “Ne učiniš li ono što ti kažem, nećeš mi se sviđati, neću se družiti s tobom, neću biti tvoja cura/dečko…”
Nasilničko ponašanje može varirati od blagog i povremenog do ozbiljnog i kroničnog, a kod neke djece može uključivati i nasilno ponašanje. Kod većine djece koja su nasilnici, ovakvo ponašanje se nastavlja kroz adolescenciju do odrastanja, no ne prelazi granicu prijetnji i zastrašivačkih strategija i pristupa kod ljudi koji nisu u položaju nešto učiniti po tom pitanju.
Ovo je bio jednostavan odgovor na to “Tko je nasilnik?”. Teži je odgovor na drugo pitanje: “Koja djeca su nasilna?” Čini se da samo treba identificirati onu djecu koja zastrašuju, uznemiravaju ili pokušavaju dominirati nad drugom djecom prijeteći im ili ih ponižavajući, no to nije tako jednostavno.
Unutar društva općenito, a osobito unutar škola, nasilničko ponašanje je postao važan problem koji treba riješiti uz naglasak na obrazovanje, obrazovne metode i disciplinske intervencije. Ovo je privuklo više pažnje sad kad ima toliko problema sa maloljetničkim kriminalom, medijski popraćenim tragedijama u školama i zajednicama, a javlja se nelagoda i strah od mladih delikvenata. Bez obzira od kud je potekao ovakav interes za praćenje teme, te koliko je strah od mladih utemeljen, javlja se, na žalost, jedan nenamjeran ishod. Koncept nasilničkog ponašanja širi se na sve više i više djece. Ponašanje koje se prije smatralo normalnim i dijelom tipičnog razvoja i socijalizacije djece, sada se redefinira kao nasilničko ponašanje i tako spada među devijantna ponašanja. Normalna djeca koja se bore sa normalnim društvenim i emocionalnim problemima, sada se svrstavaju među one sa problematičnim i neprilagođenim ponašanjem koje zahtijeva intervenciju odraslih.
Problem sa sve širim uključivanjem djece u krug onih sa nasilničkim ponašanjem je dvostruki.
Prvo, djeca čiji razvoj i prilagodba su prilično normalni i zdravi, na putu prema zrelosti suočavaju se sa dodatnim pritiskom jer ih se smatra nasilnicima i prema njima se odnose kao da sa njima nešto nije u redu. Njima je potrebna podrška, vodstvo i usmjeravanje, ali ne treba ih se svrstavati u istu grupu sa djecom kojoj je potrebna disciplinska intervencija.
Drugo, proširujući definiciju i koncept, djeca koja imaju probleme sa nasilničkim ponašanjem i kod kojih je potrebna disciplinska intervencija, dobivaju manje pažnje. Konačno, njihovo ponašanje se smatra devijantnijim nego prije kad se to ponašanje uže definiralo. Kad uključite djecu koja ne prijete i ne zlostavljaju druge, njihovo ponašanje se interpretira kao “gori slučaj”. U tom položaju, veća je vjerojanost da će ih se teže kazniti i da će se ponašati prema njima sa manje simpatija nego prije, dok definicija nije bila tako široka.
Rezultat svega toga je da previše djece hoda na razgovore kod psihologa i podvrgava se intervencijama, iako za to nema potrebe i samo ih dodatno zbunjuje. Istovremeno djecu kojoj je potrebna pažljiva procjena i intervencija, kažnjavamo i bezosjećanije im pristupamo, što može dodatno pogoršati problem, umjesto da ga riješi.
Možete dijete prozvati nasilnikom samo ako ponavlja prijetnje i želi dominirati nad drugom djecom, te ih zastrašuje. Većina djece koja je povremeno bezosjećajna, neuviđavna, nepristojna, neadekvatno se ponaša, društveno i emocionalno loše reagira, impulzivna je i ponekad pogriješno procijeni situaciju, te nisu baš draga, trebaju ostati u kategoriji “normalne djece”, gdje će primiti jasnu podršku punu razumijevanja koja im je potrebna, bez da ih se smatra devijantnima.
Nasilničko ponašanje može varirati od blagog i povremenog do ozbiljnog i kroničnog.