Oni su mali, ali su veliki. Zapravo, oni su najsnažniji i najhrabriji junaci iako najčešće nemaju ni 2 kile. To su naši Palčići, kako je nedonoščad u Hrvatskoj prozvala poznata neprofitna organizacija 'Klub roditelja nedonoščadi' – a ovaj naziv se primio. Svi ih znamo kao Palčiće, bebe koje su na svijet došle prije predviđenog termina što je često povezano s raznim komplikacijama. Takav je slučaj malog Kaja i njegove mame Marine Erceg iz Splita:
„Od početka, trudnoća mi je bila teška, popraćena komplikacijama kao što su krvarenje te jake i jedva podnošljive mučnine. S obzirom na to da sam prvo dijete rodila ranije, u 34. tjednu trudnoće, bojala sam se prijevremenog poroda. Čak sam imala neki čudan predosjećaj“, prisjeća se ova 33- godišnja mama čija je intuicija, kako se pokazalo, bila u pravu:
„Bebu sam rodila s 24 tjedana i 5 dana. Kajo je imao 940 grama, i 34 cm. S obzirom na to da mi je prolabirao vodenjak, bebu je trebalo hitno spašavati te je porod bio brz i traumatičan. Kako je Kajo rođen u tako maloj gestacijskoj dobi, njegova pluća nisu bila razvijena ni funkcionalna te je odmah stavljen na mehaničku ventilaciju na kojoj je proveo 2 mjeseca. Mlijeko su mu trebali davati oprezno i u jako malim količinama.“
Još sitniji od Kaja bio je Dominik koji je rođen u 27. tjednu trudnoće sa samo 750 grama i 30 cm. Njegova hrabra Dijana Jurić, rodom iz Pakraca koja s obitelji živi u Puli od početka je imala rizičnu trudnoću:
„Već na prvom ultrazvuku plod je bio za 2 tjedna manji u odnosu na datum oplodnje. Ta razlika se nastavila kroz cijelu trudnoću. Na ultrazvuku u 20. tjednu bio je uočen drastičan manjak plodne vode pa sam bila hitno hospitalizirana. Uz strogo mirovanje i puno tekućine, plodna voda se djelomično obnovila. Nakon nekog vremena, pojavili su mi se problemi s visokim tlakom zbog čega sam opet bila završila u bolnici. Treći put sam hospitalizirana u Rijeci, ustanovljen je zastoj u rastu bebe. Tijekom cijelog tog vremena plodna voda je bila na donjoj granici. Jedne noći počela je curiti , bez trudova i doktori su odluči dovršiti trudnoću carskim rezom“, priča ova 37-godišnjakinja kojoj je Dominik drugo dijete te dodaje:
„Suprug je cijelo vrijeme bio sa mnom na porodu. Dominik je samostalno prodisao, ali deveti dan života je stavljen na respirator na kojem je bio 17 dana. Jako dugo je bio ovisan o kisiku. Sveukupno je u bolnici proveo 4 mjeseca, od toga gotovo 2 mjeseca u inkubatoru. Nije sisao moje mlijeko jer nije znao uskladiti disanje i gutanje. Dugo se hranio na sondu jer mu je bilo teško jesti iz bočice. Progutao bi mlijeko i prestao disati. Izdajala sam se ukupno 6 mjeseci.“
Dijana je prvih mjesec dana nakon poroda provela u bolnici, a nakon toga je svaki dan putovala iz Pule u Rijeku kako bi hranila i mazila svog sinčića. Ovo je razdoblje bilo posebno izazovno i teško za cijelu obitelj Jurić:
„Svaki dan sam zvala sestre i samo se nadala da će mi reći da nema promjene. Te riječi 'nema promjene' su mi se posebno urezale u pamćenje jer je to značilo da mu se stanje nije pogoršalo. Dan kada su ga nakon dva mjeseca inkubatora premjestili u topli krevetić bio je poseban. Jedva sam ga prepoznala kad sam došla jer je prvi put bio obučen. Do tada je u inkubatoru bio u peleni, a u toplom krevetiću u robici kao prava mala beba.“
Palčić Fran iz Samobora nešto je duže ostao u trbuhu svoje mame, do 35. tjedna. Katarina Razum, kojoj je Fran prvo dijete bila je pod visokim rizikom zbog mogućnosti preeklampsije. Rodila je hitnim carskim rezom, a Fran je bio smješten u inkubator:
„Prvi dan je bio iznimno težak. Smjestili su me u sobu gdje su bile mame kojima su bebe također bile u inkubatorima. Živjela sam za trenutak kad ću prvi put vidjeti svog Frana. Najveću snagu mi je davao moj suprug Dominik koji je bio svaki dan u bolnici, ali i svi drugi članovi moje obitelj“, zaključila je Katarina , po zanimanju dadilja.
Očekivano, skrb o prijevremeno rođenom djetetu nešto je što neminovno utječe na cijelu obitelj. Ovo dobro zna Željka Vučko, i sama mama palčića, koja je upoznala mnogo takvih obitelji kroz rad organizacije:
„Što znači proći ovo iskustvo zapravo je vrlo teško opisati, a i razumjeti nekome tko nije hodao u našim cipelama. Naime, uobičajeno je da je samo rođenje djeteta radost i veselje, a u našem slučaju to je šok i stres za cijelu obitelj i prijatelje. Iščekivanje odlaska kući nakon 2-3 dana u našim obiteljima je borba za život koja traje mjesecima. Radost dolaska kući s novorođenčetom nama je strah od dolaska kući jer smo nakon jedne, za naše dijete sigurne sredine, sada prepušteni sami sebi. Život nam se svodi na osluškivanje diše li beba, na promatranje kakve je boje kože, na stalno vaganje,mjerenje koliko je beba pojela, na obilaske raznih specijalista, na konstantne brige, gomilu pitanja i nedoumica, promatranje svakog i najmanjeg problema pod lupom najvećeg straha", pojašnjava Željka, voditeljica Kluba roditelja nedonoščadi.
No, manje je poznato kako je prijevremeno rođena djeca zapravo i nisu tako rijetka:
„U našoj se zemlji godišnje rodi 2,5 do 3 tisuće prijevremeno rođene djece, a to je oko 8 do 10 % ukupnog broja novorođenčadi. Prijevremeno rođeno dijete je svako dijete rođeno prije 37 tjedana trudnoće. Ekstremna nedonoščad su djeca rođena prije 28 tjedana trudnoće, umjerena rođena između 28. i 33 tjedna, a bebe rođene između 34 i 36 tjedna trudnoće nazivamo kasna nedonoščad“, pojasnila je Željka te dodala:
„Nama trenutno poznata najmlađa preživjela Palčica u Hrvatskoj je naša Nera rođena s 22 tjedna i 4 dana trudnoće, no to je zaista ekstremna iznimka. Granica preživljavanja se pomiče napretkom medicine. No, jako je bitno naglasiti da nije bitno samo preživjeti, već je važna i kvaliteta tog života, odnosno da i ta djeca imaju život dostojan čovjeka.“
A život s više dijagnoza svakako je borba - kako za Palčiće , tako i za njihove roditelje. Ipak, maleni Dominik, Kajo i Fran, junaci ove naše priče, danas su dobro:
„Dominik je iz bolnice otpušten s 11 dijagnoza. Dominik ima cerebralnu paralizu - hemiparezu desne strane tijela i epilepsiju. Ne treba nikakvu posebnu njegu. Redovito idemo na terapije kod logopeda, edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta i senzornog terapeuta. Dominik se kontrolira kod neuropedijatra, gastroenterologa, psihologa, fizijatra, pulmologa, ortopeda i kirurga. Prije mjesec dana je prohodao i nezaustavljiv je. U kolovozu je imao epileptički napadaj tako da je na terapiji za epilepsiju. Napadaji se nisu ponavljali. Tvrdoglavo je, veselo i uvijek nasmijano dijete. Iako ne priča, uvijek nađe načina da nam da do znanja što on želi. Komuniciramo gestama. Obožava svoju seku, ona mu je centar njegovog svijeta. Rođenje Dominika nam je promijenilo život iz temelja. Živim drugačiji život, s jedne strane puno više vremena provodim kod doktora i na terapijama, a s druge strane imam sve što sam oduvijek željela. Jer kada me te male ručice zagrle, nema toga na svijetu što ne bih napravila za njega.“ kaže mama Dijana, a slično je i iskustvo mame Marine:
„Ono što je svima začuđujuće je to da je Kajo sada dječak od 2 godine urednog razvoja koji je sustigao svoje vršnjake. Pobjeđuje dijagnoze, jako je živahan i iznimno brbljav. Naravno za to je bilo potrebno puno truda i odricanja. On je moje veliko čudo.“
Čudo je i maleni Fran za kojeg danas više nitko ne bi rekao da je prijevremeno rođena beba:
„Na svu sreću Fran je sada prava beba, osim sto je anemičan za što uzima terapiju, nemamo drugu dijagnozu. Sada ima 7,5 kila. Od povratka iz bolnice pa do sada on je na prsima i jako lijepo napreduje. Pedijatrica je zadovoljna, a ja još više“, ponosna je mlada mama Katarina kojoj su tek 23 godine.
No, osim samih obitelji Palčića, o malenim junacima trebala bi skrbiti i država, a koliko je ta skrb adekvatna, najbolje na Željka:
„Naše medicinsko osoblje je zaista čudesno i prekrasno. Imamo savršene stručnjake neonatologe, savršene neonatološke sestre, neuropedijatre, fizijatre, fizioterapeute, psihologe, logopede… i mnogo specijalista koji se bave našom djecom od prvog daha, bore za njihove male živote do posljednjeg atoma svoje snage. Na žalost, ti ljudi nemaju potporu države. Čini mi se da smo Državi i Ministarstvu totalno nezanimljivi, 'nismo profitabilni', troškovi samog liječenja su visoki... Vjerojatno bi se našlo još bezbroj razloga, iako ih nitko naravno nikada ne bi javno spomenuo", požalila se Željka.
"Hrvatska ima 4 velika klinička bolnička centra u kojima se uglavnom rađaju najmanji i najzahtjevniji Palčići. Ti centri su i najbolje opremljeni i što se tiče zdravstvenog osoblja a i tehnologije. No, u praksi se Palčići rađaju i u manjim centrima, a svaki takav centar trebao imati tim koji bi u takvim situacijama, s vrhunskim transportnim inkubatorom, išao po to dijete i koji bi mu tako bio u mogućnosti pružiti najbolji mogući start u život. Nadalje, registar prijevremeno rođene djece ne postoji, iako se zalažemo za njega od samog osnutka jer je to jedini način praćenja razvoja svakog Palčića i mogućnosti za korekciju za buduće generacije. Na probleme nailazimo i pri upisu u vrtić. Naime, ako iskreno ispunimo upitnik za upis događa se da većina stručnih timova ili odbija upis, ili upisuje dijete u skraćeni program, bez obzira postoji li dijagnoza ili je nema. Prostora za poboljšanje svakako ima. Često o ovome razgovarmo s našim neonatolozima i s aktualnim ministrom pa dobijemo obećanje i vlast se promjeni… Ipak, tvrdoglavi smo i uporni. Covid nas je malo zaustavio u nastojanju da svoje brige povjerimo i sadašnjem ministru, no doći će i bolja vremena pa ćemo ga zamoliti da nas i ona bar sasluša zajedno s našim neonatolozima," najavljuje ona.
Srećom, veliko srce za male ljude imaju sami građani i poneki sponzori koji rado pomažu Udruzi donacijama te kupnjom promo materijala, kao što su kape i majice. Njihovo je najveće postignuće, kaže, to što svi znaju tko su Palčići:
„Osvijestili smo ljude da među nama postoje ti sićušni, hrabri ljudi koji se od samog početka moraju boriti za svoj mali, ali beskrajno vrijedan život. Naš najveći uspjeh je svaka obrisana suza s lica zabrinute majke ili oca, svaki osmijeh na tom licu, svaka ruka koju smo stisnuli kada je bilo najteže i svaka pobjeda koju smo zajedno izborili. Naš uspjeh su i preko 15,5 milijuna doniranih u uređajima koji život znače u preko 30 rodilišta Lijepe naše, uključujući i ona najmanja“, otkriva nam Željka.
Na pitanje što bi poručila budućim mamama i tatama Palčića, Dijana odgovara:
„Kazala bih im da, koliko god bilo teško i činilo se da nema izlaza, ne odustaju jer svaki sat, svaki dan je nova pobjeda. Meni je jako puno značilo u trudnoći kada bih pročitala priče drugih mama Palčića, kada bih vidjela s čim se sve drugi roditelji bore i ne odustaju.“
A Marina, mama malenog Kaja dodaje:
„Sve me ovo jako promijenilo, shvatila sam sto je bitno u životu. Kada vidiš grčeviti borbu za život djeteta koje ti može stati na dlan, na sto se ja više mogu i imam pravo žaliti? Mogu samo pognuti glavu i pokloniti im se.“
I mi se također klanjamo Franu, Kaju, Dominiku i svim drugim malenim herojima i borcima. Imati ovakav start u život, a ipak biti sretno i nasmijano dijete koje uživa u svom djetinjstvu - to mogu samo naši Palčići.